“Postali smo zemlja poslušnih o kojoj odlučuju drugi”
Gospodine Šeparović, je li to ta Hrvatska za koju ste se borili od 1990. godine?
Htjeli smo slobodnu, nezavisnu, demokratsku međunarodno priznatu Hrvatsku. To smo uglavnom postigli, ali, umjesto dobro uređene države imamo zemlju bespravlja, prožetu i gotovo uništenu korupcijom, teritorij, ovaj ostatak ostataka, sada nam nagrizaju susjedi, umjesto napretka i blagostanja imamo beznađe, mladi ne vide perspektive i odlaze, a vlast, vođenje države, ispod je svakoga kriterija stručnosti i uspješnosti. Država je izgubila ugled.
Od pobjedničke postali smo zemlja poslušnih o kojoj u važnim poslovima odlučuju drugi.
U početku ste bili tik do prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, a nakon toga ste se razišli. Zašto i zbog čega?
Zbog zlobnih ljudi koji su bili zavidni na mojim uspjesima u vođenju vanjske politike i bili su nestrpljivi da zauzmu moje mjesto.U proljeće 1992. u jednom istraživanju Instututa društvenih znanosti o popularnosti političara uoči izbora za Predsjednika Republike, bio sam na vrhu liste na kojoj je dr Franjo Tuđman zauzeo tek četvrto mjesto. Njegovi su savjetnici sigurno upozorili predsjednika na to. Mate Granić je objavio u lokalnom tjedniku intervju kod Butkovića pod naslovom: Kako sam smijenio Šeparovića. Bilo je to u veljači 1992. u jeku moje najjače aktivnosti za ulazak i prijam u Ujedinjene nacije, što nam je i uspjelo 22. svibnja 1992.. Tada je Šarinić postavio pitanje Predsjedniku, tko će sjediti u klupama Opće skupštine na dan primanja UN. Predsjednik je odgovorio: Ministar. Ja se sa Predsjednikom nisam potpuno razišao. U posljednjoj godini njegova života, kad mu je zaprijetila optužnica u Haagu, pozvao me je u Vladu, sada kao ministra pravosuđa. Na žalost, on je u prosincu umro a mi smo svi izgubili izbore 3. siječnja 1993.
Je li dr. Franjo Tuđman najveći Hrvat među Hrvatima?
Bio je jadan od najvećih. Veliki su bili kraljevi i knezovi, Tomislav i Zvonimir, velik je bio Otac Donovine Ante Starčević, velik je bio i dr. Franjo Tuđman. S nama je stvorio modernu Hrvatsku državu. On je nedvojbeno velika povijesna ličnost u Hrvata. Jedan od najvećih.
Kako ste nekada, a kako danas gledate na hrvatsku vanjsku politiku? Tko je kriv što se za Hrvatsku, iskreno, relativno malo zna u svijetu?
Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna. Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo debelim ziduinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska, ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Jer se nisam držao ofucanog „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politku koja se pokazuje kao najuspješnija.
Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožboldticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promiđbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.
Stječe se dojam da se neprestano borite za boljitak Hrvatske, ali da Vam je ta borba dosad donijela samo nevolje. Ili se to nama samo tako čini?
Nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku. Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda. To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.
Bili ste jednom i kandidat za Predsjednika Republike. Što Vam je donijelo to iskustvo?
U politici je teško predviđati. Shvatio sam da bez medija i bez velikih novčanih sredstava ne možete lako uspjeti u javnom nadmetanju za tako visoku funkciju. Nismo prošli ni Budiša ni ja, prošao je Stipe Mesić i to dva puta za redom! To je apsurd politike.
Jeste li zadovoljni s dosadašnjim radom hrvatske Predsjednice?
Učinila je mnogo dobroga. Pokazala se kompetentnom i u mnogim stvarima uspješnom. Njena auroatlantska usmjerenost sa težištem na SAD-u, ali i uz razgovor sa Rusijom, je zdravija politika od ovoga što čini naš premijer Plenković. Poslije Mesića i Josipovića ona je osvježenje i povratak hrvatskim vrijednostima i hrvatskim interesima. Njezin otklon prema zastrašujućem konceptu „zapadnog Balkana“ i naklonost svojevrsnom savezu država triju europskih mora od Baltika do Jadrana, svakako je zanimljiva i vrijedna truda. Treba je podržati za još jedan mandat.
Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, tragajem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku?
Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom prvde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida.Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.
Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako to?
Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču i još nekim. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja.
Međutim, morali ste osnovati i „sudište“ za navodne hrvatske izdajice. Nakon što ste ih osudili, što se dogodilo? Te osude malo tko je htio objaviti …
Hrvatska je danas u najdubljoj krizi. U toj situaciji skupina domoljubnih intelektualaca i građana odlučila je upozoriti javnost na krajnju opasnost u kojoj se nalazi narod i zemlja Hrvatska. U tu svrhu prije dvije godine utemeljili smo Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES). Okupili smo više od 50 osoba. U Predsjedništvu su: dr. Nikola Debelić, akademik Josip Pečarić, prof. Josip Jurčević, prof. Zdravko Tomac, književnici Nevenka Nekić i Đuro Vidmarović, Ante Beljo,odvjetnici Zvonimir Hodak i Željko Olujić, s nama su bili od početka sada pokojni Slobodan Novak i prof. Branimir Lučić. Naši su članovi i pripadnici Srba u Hrvatskoj: Nenad Vlahović, predsjednik Srpske pravedne stranke u Hrvatskoj i Predrag Peđa Mišić, vukovarski branitelj, sada časnik Hrvatske vojske. Etički smo osudili za veleizdaju naconalnih interesa Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Teršelič, Carla Bildta i, kao kruna svega, J.B. Tita, jednog od deset najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Tražili smo i skidanje njegova i drugih imena sa naših trgova, ulica i obala i donošenje zakona o zabrani isticanja znakovlja totalitarizma, pa i komunizma i donošenje zakona o lustraciji.Sa „Krugom za Trg“, u Zagrebu uspjeli skinuti omrznuto ime. Dirigirani mediji su nas ignorirali, ali hrvatski mediji i braniteljske udruge i brojni građani su nas podržali. U KD Vatroslav Lisinski na našem velikom skupu bila je ispunjena dvorana do posljednjeg mjesta, mnogi nisu mogli ući u dvoranu.
Mislite li i Vi da Hrvatskom još uvijek vladaju bivši Udbaši?
Udba je svuda! Perković i Mustać bili su na vrhu i u našoj novoj obnovljenoj državi. Imaju moć i veliki utjecaj na vlast. Postoje liste suradnika UDB-e u kojima ima velikih iznenađenja.
A kako prepoznati te ljude koji su poput kameleona?
Kad Vam se približe izgovorite njihovo kodno ime, ako vam je poznato. Šalim se. Spomenuo sam već da postoje liste i koga zanima može se upoznati s njima. Listama.
Surađivali ste s mnogim hrvatskim političarima i politikantima. U koje ste se najviše razočarali?
Reći ću Vam samo jedno ime. Mate Granić. Eno ga i sada na Pantovčaku.
Jeste li Vi možebitno griješili u svojim nekim političkim odlukama?
Nema nepogrešivih. Ni ja nisam izuzetak. Kad već pitate, evo mog odgovora. Nisam smio pristati na odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova na mjesto veleposlanika u UN u New York.
Kako bi Vi danas riješili pozdrav Za dom spremni, odnosno crvenu komunističku petokraku?
Ostavio bih ih na miru. Ne bih pretjerivao kao Mađari koji ukidaju limenku piva Heineken radi crvene zvijezde. Niti bih slijedio Talijane koji brane isticanje samo fašitičkih znakova. Pa oni i danas imaju ‘snopove’ – fašističko znakovlje, na Olimpijskom stadionu u Rimu. Sa znakom za Dom spremni ginuli su naši mladići na svim bojišnicama Hrvatske. Zakonom iz vremena Račana je došla zaštita. Pozdrav je legitiman. A što se Heinekenove zvijezde tiče za mene je Žuja zakon.
Zbog čega se u nas malo ili gotovo ništa ne govori o komunističkim žrtvama, ili bolje rečeno zbog čega nikad nitko nije bio osuđen zbog komunističkih zločina?
Hrvatsko žrtvoslovno društvo nije se nikada umorilo isticati, otkrivati žrtve komunizma. U tijeku Domovinskog rata imali smo tribine Svjedočanstva rata u kojima se svjedočilo o žrtvama i zločinima. Od 1998. održavamo svake tri godine Hrvatske žrtvoslovne kongrese, objavili smo posije svakog kongresa zbornike radova u kojima su opisani i žrtve i zločini. Na više od 6.000 stranica. Objavili smo brojne monografije u našoj bilioteci Documenta Croatica. Istraživali su i mnogi drugi. Istraživački korpus prof. Josipa Jurčevića prebogat je dokazima o prikrivenim grobištima i strašnim zločinima. Bleiburg, Križni putovi, Kočevski Rog, Huda Jama, Macelj da spomenemo samo neke kapitalne zločine komunizma. Vi ste osobno i Vaša udruga ukazali na mnoge zločine i njihove žrtve.
Žalosna je istina da za komunističke zločine nitko nije odgovarao. Većina zločinaca se već nalazi u paklu, ali nema osude komunističkih zločina, to zaustavljaju ove antife krijući se iza antifašizma.
Smije li se po Vam dirati u Kumrovec, koji je sav u duhu Tita, partije i komunizma, odnosno propale Jugoslavije?
Kumrovec je pitomo zagorsko selo, koje su pretvorili, a neki ga održavaju i danas u mitsko mjesto. Na povjesničarima je da rasvijetle da li je ta osoba Josip Broz uopće tamo rođena i kako to da bravar lako svira Šopena, da ne govori hrvatskim jezikom. Kumrovec ne treba srušiti, zgrade koje se tamo nalaze može se iskoristiti za humane svrhe, recimo za dom za nezbrinutu djecu, djecu s teškoćama i slično.
Jeste li i Vi možda bili tuženi, odnosno osuđeni zbog nekih svojih političkih stavova ili djelovanja?
Nisam bio suđen ni tužen, ali sam krajem osamdesetih dobio pojačano praćenje. U pripremi Petog svjetskog viktimološkog kongresa 1985., u Zagrebu su mi došla dvojica „sa Zrinjevca“ s upozorenjem da će pratiti rad kongresa i da ne smije biti nikakve Amnesty international, niti javnih demonstracija za puštanje političkih zatvorenika. Odgovorio sam da će predstavnici Amnesty International biti nazočni na kongresu, a, pošto smo znanstveni skup, nećemo izlaziti na ulicu.
Ali eto, u ovoj našoj državi, prije dvije godine pozvan sam na ‘obavijesni razgovor’ u policijsku postaju Trešnjevka na prijavu Vesne Teršelič, da se osudom HNES-a osjeća ugroženom. Dakle u naše vrijeme, od naše policije.
Kako vidite Hrvatsku u narednih 50 godina?
Nezahvalno je i teško predviđati na dulji rok. Želim i nadam se da će Hrvatska postati zemlja blagostanja, slobode i stalnog napretka. Ali, sada imamo programirani kaos, demografsku katastrofu, brutalnu korupciju, neprimjerenu vlast, ugrozu našeg državnog teritorija i druge nevolje. Iz svega toga treba izaći čitav i živ. Dat će Bog i biti će dobro i bolje. Osim toga, dio smo svijeta u kojem dominira nasilje i stalna borba za vlast. Svijet srlja u katastrofu, spominje se i Treći svjetski rat. Rat prijeti čovječanstvu, a ne tek samo pojedinim narodima. Neki govore o posljednjim danima, zato je nezahvalno predviđati budućnost. Ona je sve samo ne idilična. A Hrvatska je na vrlo istaknutom geostrateškom položaju.
Želite li još nešto reći, dodati?
Imam. „Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća“ tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc. Denis Jevgenevič Alimov, koji je doktorirao na temi „Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII –IX. stoljeća)“. Kad to kaže takav stručnjak koji je i sam pripadnik velikog Ruskog naroda, onda to ima posebnu vrijednost za nas. Produžimo i produbimo državotvornost hrvatskoga naroda na ovom svetom prostoru naše Hrvatske.
Razgovarao: Mladen Pavković