Nakon što ste kao čelnik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. zatražili od organizatora da samo pomakne termin održavanja Međunarodne manifestacije Noć kazališta, koja se ove godine trebala održati 18. studenoga, na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, na vas, osobno, ali i općenito na hrvatske branitelje, podigla se strašna, neočekivana hajka, kakva se već dugo ne pamti u hrvatskom medijskom prostoru. Pojedini novinari su na vas toliko bili ogorčeni, pa da su mogli, vjerojatno bi vas i linčovali. Što ste vi, gospodine Pavkoviću, tako strašno učinili da se „sve živo“ okrenulo protiv vas?
Ne, nije se „sve živo“ okrenulo protiv mene. Okrenuli su se isključivo i samo ekstremno lijevi novinari, i isto takvi portali, koji i inače prave cirkuse, od svega što hrvatski diše, kako se to danas lijepo kaže. Samo sam javno u ime braniteljske udruge zamolio organizatora da pomakne termin i oni su to odmah drugi dan učinili, odgodivši Noć kazališta s 18-tog na 25-ti studenoga. U njihovu priopćenju nigdje ne piše da su to uradili zbog braniteljske udruge ili branitelja, a još manje zbog moje malenkosti, već zbog pijeteta prema Vukovaru i Škabrnji. Tu je priči trebao biti kraj.
Međutim, nakon priopćenja organizatora nastala je „ludnica“, činilo se da je tek tada neke naše kolege uhvatio „živčani slom“, pa su se poput zrakoplova koji su se „zabili“ u njujorške nebodere okrenuli isključivo vama, kao da ste vi jedini krivac što je došlo do pomaka ove manifestacije, odnosno javno su vas optužili da ste vi taj koji „zabranjuje“ kazališne predstave!?
Da, u pravu ste, ali to je vrlo lako objasniti. Svi ti koji su se odmah javili kao s „pjenom na ustima“, koji su ružno, klevetnički, uvredljivo počeli pisati o meni, a da je rijetko tko od njih zatražio i moj odgovor, uglavnom su moji „pacijenti“ od ranije. Naime, o većini njih sam pisao, reagirao na njihove „srpske šovinističke komentare“, a oni kao da su jedva čekali ovakvu priliku da mi vrate „milo za drago“. Itekako su dobro znali da ja nisam niti mogu zabraniti Noć kazališta, pa su namjerno preokrenuli priču da sam ja i samo ja krivac što se na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje ta manifestacija neće održati. Pisali su da im je to zabranio „osuđeni bludničar“, zatim da branitelji ne znaju ni otvoriti vrata kazališta, da oni idu samo u kockarnice i kafiće, da su neobrazovani, a da njima – umjetnicima – neće baš takvi zabranjivati predstave te da će ih oni ipak održati bez obzira na Dan sjećanja, pa „neka dođu i neka im zabrane“! O tempora, o mores! Branitelji im sigurno, a poglavito moja malenkost to neće „zabraniti“, oni mogu obavljati i nuždu toga dana, dok će se drugi sjećati svojih nevino poginulih u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. 18-ti nije državni blagdan i svatko može raditi što ga je volja. No, možete li zamisliti da netko održava Noć kazališta na Dan sjećanja na žrtve holokausta u Izraelu, ili pak na Dan sjećanja na žrtve Srebrenice? Organizator Noći kazališta, NS Dubrava, su prepoznali ovaj Dan ponosa i slave, priznali su da su pogriješili što su baš toga dana htjeli organizirati ovu jednodnevnu kulturnu manifestaciju u koju su pored Hrvatske uključene i države ala Srbija, BiH i Crna Gora i na kratko su odustali. Što ima u tome loše? Svijet neće propasti za sedam dana. Ali, tim i takvim novinarima ja sam bio „meta“, a ne nikakva Noć kazališta, koja im je poslužila tek kao povod da me pokušaju izgaziti. Sa nekima od njih ću se sigurno naći i na sudu. Čak su neki novinari koje zovu „Guza“ i „Lizalica“, a koji se javljaju u „svim“ medijima, čak i pod pseudonimima, pronašli neke moje članke, ne komentare, uz pomoć meni jednog bliskog komunističkog akademika, kakve su inače recimo pisali oni, iz vremena komunizma, pa me javno stavili na stup srama da sam prije, kao dugogodišnji novinar, pisao o Titu i partiji, a danas, gle čuda, pišem o Domovinskom ratu, u kojem sam od 1991. sudjelovao kao dragovoljac, kako u Hrvatskoj tako i u bosanskoj Posavini, gdje sam, srećom, i lakše ranjen. Svima njima mogao bih postaviti pitanje: Gdje ste bili i što ste radili 1991.?
Možete li se sjetiti o kojim je konkretno novinarima riječ? Naime, vas su neki također oštro napadali kad ste ove godine predložili redatelja Jakova Sedlara za nagradu Grada Zagreba, koju je on zasluženo i primio…
Ako se dobro sjećam to uvijek jedni te isti: Jurica Pavičić, Boris Rašeta, Boris Dežulović, Pilsel, Duhaček, Ladislav Tomičić, Ivančić, Pofuk, Sanja Modrić, Branko Vukšić i desetak drugih. Svi su oni dobitnici „zlatnih“ i drugih „pera“, osobito komunističkih, i dovoljno je pročitati samo naslove njihovih uradaka, pa da znate koju kozu muze! To se posebno odnosi na Pavičića. Svi ekstremno lijevi portali bili su protiv mene, što je zapravo i normalno, jer moja „guza“ nije „na prodaju“.
No, malo je poznato da ste vi jedan od najviše tuženih, odnosno proganjanih novinara i urednika u Hrvatskoj…
Da, čini mi se da je tako. Od 1992., pa do danas tužili su me oko 120 puta, i to na sudovima: Zagreb, Ivanić Grad, Čakovec, Koprivnica, Varaždin, Ludbreg…Gotovo sve nepravomoćne presude sam izgubio, a sve (osim jedne) pravomoćne – dobio. Naime, 1992. izgubio sam spor s šefom dopisništva Večernjeg lista u Varaždinu, koji je u vrijeme komunizma bio i urednik zatvorskih novina u Lepoglavi. Meni je tadašnji šef tog zloglasnog zatvora Buđanovac rekao da nitko nije mogao biti urednik novina iz vana, a da nije bio „njihov“. Ali, ni to mi nije pomoglo. No, taj sudac koji me uvjetno osudio vrlo brzo je otišao u odvjetnike i bio je – moj odvjetnik! Kad sam ga pitao: zbog čega me osudio, rekao je- što ćeš, takvo je bilo vrijeme! Jedan saborski zastupnik me tužio da sam za njega napisao da je „za đurđevačku općinu učinio malo“, zatim da sam za bivšeg gradonačelnika Vukovara jednom izjavio da je „lažni branitelj“, (imao je desetak potvrda da je od 1.9. 1991. bio pripadnik 204. vukovarske brigade), a ona je osnovana 23. rujna 1991. Tužili su me što sam na Podravkin silos stavio deset metarsku hrvatsku zastavu i da sam na njoj napisao naziv braniteljske udruge! Neki tadašnji lokalni dopredsjednik HDZ podnio je tužbu protiv mene jer nisam smio objaviti da je osuđen što je po dućanima krao sapune „Lahor“. Tužili su me što sam Gotovinine i Markačeve fotografije, dok su oni bili na robiji, dao staviti na automobile, kad smo odlazili na braniteljsku karavanu „Da se ne zaboravi“ diljem Hrvatske. Tadašnja ministrica Kosor je bila pokroviteljica karavane, pa nas se zbog toga morala i javno „odreći“! I da ne nabrajam dalje. Meni su neki već davno rekli da će „svaki dan“ zbog mojeg pisanja i uređivanja nekih novina, kao što je bio prvi hrvatski vojni list Gardist za bilo što podnositi prijave, i to su mahom i radili, i – rade! Uopće mi nije dosadno, niti me to više ne iznenađuje ni uzbuđuje. Sada sam ponovno nepravomoćno osuđen, jer sam (zamislite) poljubio neku curu!? Naravno, bez ijednog dokaza,čak je ustanovljeno, sudski, da nisam bio u radnoj sobi kad se to navodno dogodilo, ali „presudila“ je psihologinja koja je ispitala curu, nakon četiri godine kako se to navodno dogodilo, a ona joj je rekla da se to – dogodilo. U obrazloženju nepravomoćne presude sutkinja je napisala da „nije važno kad se to dogodilo, važno je samo da se dogodilo“!? Zamislite da su išli dalje,da su napisali da sam curi otkopčao dva gumba na košulji – ne bi mi bilo spasa. Zbog tog navodnog poljupca koji se nije dogodio mene novinari nazivaju „seksualnim manijakom“, „bludničarem“ i što ja znam kako sve ne. Pričekajmo pravomoćnu presudu. O „toj“ sutkinji, koja je četiri godine vodila ovaj „teški“ spor, lani sam objavio knjigu isključivo s dokumentima, gdje je ona oslobodila oko 60 ratnih „profitera i dezertera“ – sve po zakonu. Oslobodila je i jednu policajku iz njezina grada koja je napisala da „sve Rome treba staviti u plinsku komoru“. Ne, to nema veze s mojom presudom!
A jeste li vi nekoga tužili?
Da, podnio sam kaznene prijave protiv svih onih koji su napisali da sam pravomoćno osuđen kako bi namjerno zavarali javnost.
A što kažete na sve češća suđenja hrvatskim braniteljima?