1991. godine Petrinju je zbog srpsko jugoslavenske agresije moralo napustiti 10.535 građana, od kojih 9.352 Hrvata, 215 muslimana, 790 Srba i 178 ostalih. U Domovinskom ratu oštećeno je i uništeno više od 3.350 stambenih objekata, od čega je potpuno porušeno i popaljeno, da nije bilo ikakve mogućnosti popravka u te domove, 1.579 stanova i kuća.
Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 300 civila, Hrvata. Iz Petrinje i njene okolice poginulo je i nestalo ukupno 224 hrvatska branitelja, piše Miki Bratanić na svom facebooku…
Nakon što su zauzeli grad, velikosrbi su ubili veliki broj civila i tim se civilima izgubio svaki trag. Osim civila, zločine su počinili i nad zarobljenim vojnicima. Mjesta pokolja bila su i u Petrinji i u okolnim selima. U mjesecima koji su uslijedili ubili su više od 250 civila (samo u studenome 1991. stotinjak), mahom starije dobi, ali i djece u dobi od 10 do 13 godina. Neki su pronađeni brutalno ubijeni, obezglavljeni, kao što je to slučaj sa jednim tijelom u Graberju, desetak kilometara od Petrinje. Iskopavanjima poslije rata nađene su masovne grobnice kod Petrinje, jedna na petrinjskom groblju. Preko ljudskih posmrtnih ostataka prebačeni su strvine domaćih životinja, krava, pasa, mačaka, a jer nitko od povratnika nije znao da se tu nalazi masovna grobnica, lokalitet je proteklih godina služio kao smetlište…(Izvor informacija; Wikipedia.org, Narod.hr)
Dragi prijatelji potrebno je zamisliti se nad sudbinom ovih ljudi ne samo u Petrinji nego u čitavom tom kraju, ali i u cijeloj Hrvatskoj. Potrebno se zaustaviti, pogledati u ogledalo, okrenuti se unatrag, pogledati vlastite tragove i zapitati se čime se bavimo u životu, što su nam prioriteti, znamo li cijeniti život, imamo li snage brinuti o drugima, shvaćamo li tuđu tragediju.
Naši stari su molili: “Od groma, grada, suše, luga, rata i biča trešnje – Oslobodi nas Gospodine”.
O gradu (krupa, tuča), suši, lugu (pepelnica) danas nitko i ne razmišlja. Rat su mnogi zaboravili ili ga nikad nisu ni osjetili. Bič trešnje tj potresa Petrinja i okolica su nažalost osjetili na svojoj koži. Taj bič otvorio je njihove rane rata koje ponovno krvare.
Njima je zaista teško.
Zato je lijepo vidjeti ovo jedinstvo ljudi u pomaganju. Treba pomagati na sve načine. Koliko tko može i kako može. Treba biti čovjeku čovjek. I lijepa riječ mnogo znači.
Treba imati malo vjere u ljude, ali i u institucije. Jer sada je potrebna vrhunska organizacija, a ne pojedinačna stihija. Pokušajmo pored materijalne pomoći pomagati i moralno, jer važno je zadržati pozitivan duh vjere i nade. Vremena za kritike će biti, ali sada je pomagati.
Hvala svima.