Tri godine nakon što se povukao iz javnog života i odbio primiti optužnicu haškoga suda za navodne ratne zločine, u Zagrebu je, 29. travnja 2003. umro proslavljeni hrvatski general Janko Bobetko…
Rođen u selu Crnac pokraj Siska 1919. Bobetko se, kao mladi antifašist, u lipnju 1941. godine priključio sisačkom partizanskom odredu, prvom u Jugoslaviji. Na kraju Drugoga svjetskog rata teško je ranjen kod Dravograda. Poslije oporavka završio je Vojnu akademiju i stekao čin generala.
Za vrijeme hrvatskog proljeća 1971. godine pridružio se hrvatskim reformistima pa je njegova uspješna karijera prekinuta nakon Karađorđeva, kada ga je Tito, zajedno sa još 19 hrvatskih generala smijenio sa svih vojnih i političkih dužnosti. Neko je vrijeme bio i pod policijskim nadzorom, a do osamostaljenja Republike Hrvatske nije mogao javno govoriti niti djelovati.
Nakon uspostave demokratske vlasti Bobetko se aktivno uključio u obranu napadnute Hrvatske. Iako mu je ponuđeno mjesto ministra obrane priključio se obrani Banovine. U Domovinskom ratu istaknuo se pobjedama na južnom bojištu i deblokadom Dubrovnika 1992. godine, nakon čega je imenovan načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske. Uslijedile su vojno-redarstvene operacije Maslenica i Medački džep, te pobjednički “Bljesak” kojim je oslobođena zapadna Slavonija.
Neposredno prije “Oluje” Bobetka je na visokoj dužnosti zamijenio Zvonimir Červenko. Bobetkovi javni istupi i rukopis knjige „Sve moje bitke“, koju je godinu dana poslije i objavio, često se spominju kao razlog njegova odlaska.
S promjenom vlasti 2000. Bobetko se potpuno povukao iz javnog života. Iako katkad osporavan, hrvatski general Janko Bobetko samom činjenicom da je od 1992. do 1995. vrhunski predvodio pobjedničku Hrvatsku vojsku osigurao je trajno mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti.
Krstičević: ‘Bobetko je uistinu simbol Domovinskog rata’
“General Janko Bobetko je otac moderne Hrvatske vojske i jedan od najzaslužnijih za stvaranje Hrvatske. Bio je pravi primjer zapovjednika i generala kojeg su suradnici i podređeni iznimno cijenili i slijedili u izvršenju brojnih operacija od strateškog značaja u Domovinskom ratu, u kojima se na vlastitom iskustvu i znanju gradila pobjednička Hrvatska vojska.
Davao nam je odgovornost, znajući prepoznati tko se s njome može nositi. Poticao je razvoj vođa na svim razinama i uvijek nas je gurao još korak dalje. Svima koji smo imali čast služiti s njime ostat će uvijek u sjećanju kao istinski velik general. Osobito sam ponosan što ključna dvorana u Ministarstvu obrane od 2017. godine nosi ime stožernog generala Janka Bobetka.
On je uistinu simbol Domovinskog rata, simbol na kakvima trebamo graditi budućnost našeg obrambenog sustava. General Bobetko zaslužan je za puno pobjeda u Domovinskom ratu, on je uzor današnjoj modernoj Hrvatskoj vojsci i uzor mnogim časnicima HV-a. Domovinski rat temelj je hrvatske države, a branitelji su njezin kamen-temeljac. Među njima, Janko Bobetko ima posebno mjesto u našim srcima”, poručio je Krstičević.
Neovisna Hrvatska i Domovinski rat
Promjenama nastalim u Hrvatskoj nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine,[1] omogućeno je i njemu, nakon 18 godina političke izolacije, ponovno uključiti se u hrvatski politički život.
Zapovjednikom Banijsko-Kordunskog područja imenovan je 18. srpnja 1991. godine. U čin djelatnog generala zbora HV promaknut je 4. siječnja 1992. godine. Glavnim savjetnikom za borbenu uporabu, obuku i školstvo sastava Hrvatske vojske u Ministarstvu obrane imenovan je 8. siječnja 1992. godine. Na navedenoj dužnosti ostaje do 10. travnja 1992. godine kada je imenovan za zapovjednika svih postrojbi Hrvatske vojske na Južnom bojištu od Splita do Dubrovnika. Na ovoj dužnosti ostaje do 20. studenoga 1992. godine. Kao zapovjednik Južnog bojišta, organizirao je pripreme i izvođenje operacije deblokade Dubrovnika i oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske.
Dana 20. studenoga 1992. godine imenovan je načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske (GS HV). Na toj dužnosti ostaje do 15. lipnja 1995. godine, zapovijedajući svim organizacijskim, ustrojbenim, kadrovskim i vojno-stručnim pripremama Hrvatske vojske za konačno oslobađanje svih okupiranih područja Republike Hrvatske. Osobitu pozornost posvećivao je obuci i školovanju te provođenju složenih vježbi i gađanja. Kao načelnik GS OS RH rukovodio je svim poslovima planiranja oslobodilačkih vojno-redarstvenih operacija: “Maslenica”[2] “Medački džep”[3] “Bljesak”[4] i “Oluja”[5]. Bio je član Vojnog savjeta u Ministarstvu obrane (1992.), Vijeća narodne obrane Republike Hrvatske (1992.), Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (1993.) i Predsjedničkog vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (1993. ‒ 1995.).
U čin stožernog generala HV promaknut je 24. svibnja 1995., a umirovljen je 15. srpnja 1995. godine.
Odlaskom u mirovinu aktivirao se politički i na izborima 1995. godine izabran je po drugi put za narodnoga zastupnika u Hrvatskom saboru. U tom razdoblju bio je predsjednik Odbora za ratne veterane Zastupničkog doma Sabora, član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, član Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove, član Državnog povjerenstva za povijesne i ratne žrtve te član Predsjedničkog vijeća u Odboru za socijalna i društvena pitanja, mladež i šport.
Za svoj rad u OS RH dobio je više odlikovanja: Spomenicu Domovinskog rata (1992.), Red hrvatskog trolista (1995.), Red bana Jelačića (1995.), Red kneza Domagoja s ogrlicom (1995.), Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom (1995.), medalju „Bljesak“ (1995.), Spomenicu domovinske zahvalnosti za 5 godina (1996.), medalju za iznimne pothvate (1996.), medalju „Oluja“ (1998)., Red Ante Starčevića (1998.) te više pohvala Vrhovnog zapovjednika OS RH.
Sve moje bitke i Sava je ipak potekla prema Zagrebu
Godine 1996. general Bobetko je objavio knjigu Sve moje bitke u kojoj je opisao sve svoje pobjede u Domovinskom ratu. U njoj je prikazao vojne zemljovide u operacijama Čagalj, Tigar, Maslenica, Medački Džep, Bljesak i Oluja. U toj knjizi je napisao i:
„Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag o svemu što sam radio i dovršio kroz svoj više od pet desetljeća dug vojni i politički život”
Godine 2002. objavio je knjigu Sava je ipak potekla prema Zagrebu.
Otvoreno pismo dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti
Bio je supotpisnikom Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. godine,[6] zbog kojeg je ondašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić prisilno umirovio sedmoricu hrvatskih generala.[7]
wikipedia-T.H.