Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“…
Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.
Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila.
Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje rezolucije.
Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.
Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.
Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.
M.M.Viribus unitis