17. kolovoza 1990. godine započela je u Hrvatskoj otvorena oružana pobuna dijela hrvatskih Srba poznatija pod nazivom „Balvan revolucija“. Toga dana su, najprije u okolici Knina a potom na više mjesta u dalmatinskom zaleđu, balvanima, velikim stijenjem i kamenjem i ponegdje vozilima uz prisutnost mahom naoružanih osoba- srba zapriječene glavne prometnice iz unutrašnjosti Hrvatske prema Dalmaciji.
Zahvaljujući cestovnim barikadama, planom koji je osmišljen u Beogradu, promet u Hrvatskoj od krajnjeg juga prema sjeveru bio je prekinut i to usred turističke sezone. Bio je to veliki šok i sramota za zemlju koja je veliki dio novca ostvarivala upravo od turizma. Ujedno bio je ovo uvod u Domovinski rat i otvorenu agresiju Srbije i JNA na Hrvatsku.
Što je „balvan revolucija“?
„Balvan revolucija“ naziv je za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu velikog dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA. Naziv je dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana, kamenja i krupnog stijenja, te srpske oružane straže, koje su se prvi put pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina.
Zatvaranjem prometnica i prekidom špice turističke sezone tzv. srpskom balvan revolucijom nanesena je velika šteta gospodarstvu Hrvatske.
Također je narušen teritorijani integritet, jer je prekinut tok prometnica, što je pokazivalo da Hrvatska nije bila sposobna svojim redarstvenim snagama i pravnim aparatom održati državni poredak na tom području.
Nakon slobodnih višestranačkih izbora 1990. godine u Hrvatskoj, dio Srba nije prihvatio uspostavu nove, demokratski izabrane vlasti. Poticani od srbijanskih političara i službi iz Beograda, umjesto demokratskoga dijaloga, odabrali su protuustavno i nasilno djelovanje. Terorizmom te zaprječavanjem prometnica i oružanom pobunom u okolici Knina u Dalmaciji (tzv. balvan revolucijom) sredinom kolovoza 1990. započeli su proces stvaranja vlastite paradržave i njezina pripajanja Srbiji, kako bi ostvarili temeljni cilj tadašnje srpske, zapravo velikosrpske, politike da “svi Srbi žive u jednoj državi”. U skladu s osvajačkim, velikosrpskim projektima iz 19. i 20. stoljeća, zapadna granica takve države – “velike Srbije”, planirana je duboko na hrvatskom teritoriju, do smjera Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin i dio Gorskog Kotara – Karlobag (to je, otprilike, bila granica osmanlijskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljeća). Tadašnje srbijansko vodstvo je spomenuti cilj pokušalo ostvariti uz pomoć vrha Jugoslavenske narodne armije (JNA), ili centralizacijom postojeće države i osiguravanjem prevlasti najbrojnijega (srpskoga) naroda u njoj (prema načelu “jedan čovjek, jedan glas”), ili oružanom agresijom i pripajanjem Srbiji velikoga dijela teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Nastojanje hrvatske policije da na pobunjenom području uspostavi javni red i mir onemogućila je federalna – Jugoslavenska narodna armija (JNA), uz prijetnju oružanoga djelovanja.
Na pokušaj pripadnika MUP-a Hrvatske da pokupe oružje iz postaja u Benkovcu i Obrovcu, tamošnje je srpsko stanovništvo reagiralo demonstracijama i balvanima na prometnicama. Prve barikade su napravljene u okolici grada Knina, a kasnije u još nekih mjesta u sjevernoj Dalmaciji. U poslijepodne 17. kolovoza 1990. godine predsjednik Skupštine općine Knina, Milan Martić proglasio je ratno stanje, a Štab za obranu grada proglasio je pripravnost građanima na oružani sukob. Uz barikade su bile postavljene oružane straže, koje su onemogućavale ikakav pokušaj prolaska njima nepodobnim osobama – Hrvatima, odnosno svim vozilima hrvatskih registracijskih pločica.
MUP Hrvatske pripremilo je tri helikoptera sa specijalim snagama koje su istog dana poletjele iz Lučkog prema Kninu, radi deblokade cesta i uspostavljanja redarstvene vlasti. Tijekom leta helikoptere su iznad Ogulina presrela dva zrakoplova MIG-21 iz Ratnog zrakopolstva JNA, i zbog prijetnje obaranjem MUP-ovi su se helikopteri morali vratiti na svoju polazišnu točku. Usporedno s podizanjem barikada Srpsko nacionalno vijeće najavilo je da će raspisati referendum o autonomiji Krajine.
Prometne komunikacije južne Hrvatske sa sjevernom Hrvatskom tim su činom prekinute, budući da hrvatskim vozilima nije bio dopušten prolaz, niti brojnim inozemnim turistima, koji su bili sekundarna meta ove pobune. Računalo se da će poremećaj glavnih prometnih veza, prouzročiti rastrojstvo političkog i demokratskog života Republike Hrvatske. Zbog bitnog prometnog položaja koje je imalo područje pobune, hrvatsko gospodarstvo je imalo velike štete. Promet je bio otežan i moralo se ići u skuplje i dulje obilaske, a turisti, zastrašeni ovakvim stanjem, prekidali su ljetovanje i ubrzano napuštali Hrvatsku. Neposredni je cilj bila priprema za trajnu okupaciju dijela hrvatskog teritorija, stavljanjem istog pod pobunjenički nadzor odnosno izdvajanjem istog prostora iz ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske. Prostor pod okupacijom će djelomično biti vraćen u sastav Republike Hrvatske operacijom Maslenica 1993. godine, a u cijelosti vojno redarstvenom operacijom Oluja početkom kolovoza 1995. godine i kasnije – mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja.
Uredio / M.M. Viribus unitis
DOPRINOS HRVATA KIJEVA I KNINA U OBRANI HRVATSKE – “NEUTEMELJENI NAPADI NA MARINKA ČAVKU”…