Marko Čeko, dvadesetogodišnjak, “green” iz Knina, koji s pravom prijeti da postane “evergreen”…
Zbog čega to kažem? Antropometrijske karakteristike su izvanredne, motoričke sposobnosti također. Jednostavnije rečeno, malo je atletičara koji se mogu pohvaliti da s takvom visinom (196 cm), imaju tako dobru brzinu (10.48 sekundi na 100 metara) i jako dobru koordinaciju. To su činjenice iz kojih se nameće zaključak, da je talent prisutan.
Preskočenih 8,04 metra u toj dobi potvrđuje isto. Pitanje kako dostići ono što takav talent može, a to je skok ili skokovi preko 8,50. Koliko god to zvuči zastrašujuće, po mojoj procjeni to je za Marka dostižno po svemu što on u ovom trenutku ima, a to su neosporni talent i vrhunski trener. Ono što mu nedostaje su elementarni uvjeti za ostvarenje takvog rezultata.
Knin je u kontinentalnoj klimi, od 1. rujna do 1. svibnja je rijetko koji dan s 20° C, a skok udalj je disciplina u kojoj nema uspjeha bez rada na brzini. Rad na bilo kojoj vrsti eksplozivnosti po hladnom vremenu povećava mogućnost ozljede, a u isto vrijeme učinak takvih treninga je puno manji. Mišići, tetive i zglobovi su kruti, ne mogu se zagrijati jer se sam organizam brani od ozljede tako da onemogućava razvijanje maksimalne brzine i ostale eksplozivne sposobnosti. I ne radi se samo o temperaturi tijekom treninga, nego i tijekom svakodnevnog života tih mjeseci.
Ako je cilj izvući maksimum iz Čekina potencijala onda su potrebni uvjeti u kojima će se takvi treninzi realizirati u toplom prostoru s tartan-stazom i s ostalim potrebnim sadržajima. Nadogradnja je odlazak na zimske pripreme u toplije krajeve. Atletičari zimi često odlaze u JAR jer nema vremenske razlike, ili neke druge krajeve s toplijom klimom, a boravak od oko dva mjeseca na visokoj temperaturi omogućava uz optimalnu realizaciju treninga i puno bolji prirodni “hormonalni prirast” koji omogućava bolji oporavak od treninga. Dokaz tome je tamna put atletičara iz primjerice, Švedske, Norveške, Britanije, Njemačke, Rusije, Ukrajine… tijekom dvoranske sezone, od kraja siječnja do početka ožujka. Svi oni imaju kod kuće elementarne uvjete, ali ipak idu u toplije krajeve po zimi.
U atletici je do uspjeha teško doći jer je “kraljica” skupina sportova (20 atletskih disciplina), i da bi pronašao mjesto pod suncem potrebno je biti jako dobar u svojoj disciplini.
Također, put do uspjeha nije lagan jer je atletika, naročito skok u dalj, jak na svim kontinentima.
Tradicija skoka udalj u Hrvatskoj i susjedstvu je velika i to se nikako ne smije zanemariti. S nekoliko vrhunskih skakača poput Nenad Stekića (8,45), Gregora Cankara (8,43), Siniše Ergotića (8,23), Boruta Bilača (8,23) i Ivane Španovića (7,24). Svi su oni osvajači medalja na velikim natjecanjima.
Kad govorim o tradiciji između ostalog mislim i na Markova trenera Dražena Lasića, bivšeg skakača u dalj koji je također imao jako dobre trenere.
Čeku krasi odlična i stabilna tehnika, višegodišnji sistematski rad u kojem je 20-godišnjem Marku itekako ostavljen prostor za napredak, a to je pečat i potpis trenera Lasića. Siguran sam da će u budućnosti biti pokušaj uplitanja u Draženov rad, jer je takav ovdašnji mentalitet. Puno je pametnih sa strane, koji naravno ni za što ne odgovaraju te se nadam da će se njih dvojica znati othrvati tome.
Marko Čeko je mlad skakač, visok 195 cm, s velikom “osnovnom” brzinom koja je jako potrebna za skok udalj. Obično je takva brzina nespojiva s takvom tjelesnom visinom. Sličan je bio Usain Bolt, visok 197 cm i s prirodno velikom brzinom. Velike poluge (duge noge) koje se jako brzo pokreću donijele su mu izvanserijske rezultate. Čeko nije na takvoj razini brzine, ali je takav “tip” atletičara koji se ne rađa “svaki dan”. Takav mladi atletičar je svima zanimljiv i sigurno će biti pokušaja odvođenja u svoju sredinu, od Amerike do Europe, možda i Bliskog istok, ali i unutar Hrvatske. Naravno da je bilo takvih pokušaja i s Blankom Vlašić.
Iz vlastitog iskustva s Blankom znam i drugi potencijalni problem koji će se javiti, a to je vanjski pritisak. Mnoge sitne stvari koje kroz svakodnevicu mlad i uspješan sportaš proživljava mogu donijeti određene probleme. Odlazak u dućan, banku, šetnja ulicom i slične aktivnosti donose razne upite: “koliko možeš, hoćeš li ostvariti ovu ili onu daljinu, zašto nogu u odrazu postavljaš ovako, zašto doskačeš onako”, ili dobacivanja “bez medalje se ne vraćaj”. Sve se to malo pomalo uvuče u kožu, a tome se treba othrvati na ovaj ili onaj način… Najteža su vlastita očekivanja koja itekako znaju sportaša pod pritisak baciti.
Dražen se u tako skromnim uvjetima itekako dokazao i jedino on može dogurati Marka do magičnih daljina. Ne zato što nema ljudi sa znanjem, nego zbog toga što on u tančine poznaje svog pulena i jako dugo je u ovom poslu tako da u njega ne sumnjam. Zna što su dosad radili i što u budućnosti na taj rad treba nasloniti.
Budućnost će donijeti veća očekivanja, samim time i veći pritisak. Sigurno se neće biti lako oduprijeti izazovima i napetostima u idućih nekoliko godina. U strpljenju je spas. Vjerujem da je moguće ostvariti veliki globalni uspjeh. Sretno!!
D.J.