JEDVA PUNOLJETAN krenuo u rat, prvog dana Oluje dobio metak u srce: Za njim je ostao jednogodišnji sin…

Darko Lisac bio je jedva punoljetan kada je okupirana njegova Banovina. Od toga dana sanjao je povratak u svoje selo Jukinec i jedva čekao pokretanje akcije kojom bi ga oslobodio. No, u tom petogodišnjem periodu okupacije, Darko nije čekao. Dapače, do Oluje ispisao je zavidan ratni put i postao vojnik od formata, piše Dnevno.hr

Svoju rodnu Glinu napustio je odlaskom u Zagreb na pohađanje srednje zrakoplovne škole. Darko se u rujnu 1991. priključuje obrani Domovine, najprije kao pripadnik interventnog voda 153. brigade Hrvatske vojske Velika Gorica, a zatim i kao pripadnik 162. brigade Hrvatske vojske Zrin u kojoj se priključio izvidničko-diverzantskoj grupi “Ljute trave”. Koncem studenog 1992. godine pristupio je izvidničkoj satniji 2. gardijske brigade Hrvatske vojske “Gromovi” s kojom je konačno dočekao toliko željenu Oluju. Poginuo je na današnji dan, prvog dana akcije, nadomak svoga sela između Petrinje i Gline:

“Što da vam kažem, heroj… junak. Poginuo je s 23 godine od metka u srce. To vam govori da je bio u bliskoj borbi i da nije čučao u nekom rovu. Mi smo bili raspodijeljeni u manje grupacije i stigli smo nakon dvadesetak minuta… već je bio na nosilima, mrtav. Umro je trenutno, mada je navodno čak poginuo od rikošeta metka koji se odbio od asfalta”, s tugom se i nakon toliko godina prisjeća njegov suborac i prijatelj, Vidović Marijan – Mara.

Prvog dana dobio metak u srce
“I danas mi je teško govoriti o tome. Lisac je bio mlađi od mene, prijatelj moga mlađeg brata s kojim je izvodio dječje nestašluke, bio je moj prijatelj i susjed. Toga prvog dana Oluje bili smo raspoređeni po grupacijama. Lisac je bio u mojoj grupi čiji sam bio zapovjednik. Teško da će vam sad sve biti jasno, akcije koje se događaju u ratnom vihoru su konfuzne i sve se događa u minutama doslovno. U svakom slučaju, tad je Lisac hodao ispred mene, a kako smo nas trojica bili iz Gline, gledao sam da se rasporedimo ako dođe do bliske borbe, da ne izginemo svi. Hodali smo prema kući u kojoj smo pretpostavljali da su četnici. Lijevo od nas je bio bunker. Jedan od nas je provjerio i rekao da je prazan. Bila je to greška. Lijevo od nas počela je pucnjava, a ja sam samo stigao viknuti: ‘Napad s lijeva! Svi dolje!’ Digli smo se i počeli trčati cik-cak prema bunkeru iz kojega se pucalo. Fox se digao i počeo pretrčavati prema meni. Pao je dva metra od mene. Ležao je na desnom boku prema jarku. Vidio sam na prsima veliku rupu. Suborac Ivša ga je prebacio preko ramena i počeo nositi. Trčali smo prema hladu i tamo ga spustili. Tad je samo izdahnuo, krv se slila iz usta, a oči su ostale otvorene…”, s gorčinom se prisjeća Denis Zibar, umirovljeni narednik iz Gline.

Iza sebe ostavio jednogodišnjeg sina: “Ponosan sam na oca”
Ante Lisac, koji oca Darka nije stigao upoznati, u trenutku njegove pogibije imao je samo godinu dana. Ipak, svjestan je njegove veličine:

“Divim mu se… Jako bih želio da moj otac to zna, eto, to bih mu želio reći. Divim se i svim dečkima koji su se odazvali u rat, a bili su mlađi od mene danas. Moj otac nikada nije dočekao moje godine. Znam da bi moj otac bio ponosan jer sam za sada uspio u životu. Ja, kao dijete bez očinske figure, u samom startu imao sam manje šanse od djece s oba roditelja. No, najmanje što sam mogao učiniti za zahvalnost mom ocu koji je umro za našu slobodu jest – obrazovati se”, kazao je sin pokojnog heroja s Banovine.