Piše: Josip Milić
Hrvatska desnica još jednom je pokazala svoju političku nedozrelost. Kandidatura čak pet kandidata na desnici za predsjednika Republike Hrvatske već sada jasno daje naslutiti da će svi oni dobiti po dva, tri postotaka i da im je to maksimum. Ego je prejak, volje za zajedničkim nastupom nema. Svatko ide s pretpostavkom da je on(a) odabran spasiti hrvatski narod. Kada bi ovih pet pojedinaca imalo mudrosti i udružiti snage, kao što nema, i igrati na duge staze, raspoređujući snage, jer ne završava sve s predsjedničkim izborima, bili bi i te kako respektabilna politička snaga vrijedna poštovanja. Ovako razjedinjeni su vječni gubitnici i potpuno irelevantni na svim izbornim procesima. Jedina opcija na desnoj političkoj sceni koja je pokazala mudrost je Domovinski pokret koji nije išao sa svojim kandidatom nego je podržao kandidata svoga koalicijskoga partnera Dragana Primorca.
Solo igrači na desnici
Ostali su odlučili nastupiti samostalno nanoseći štetu jedni drugima. Od svih se posebno svojom arogantnošću ističe Karolina Vidović Krišto koja je u kampanju ušla „pljujući“ po svojim oponentima na desnici tvrdeći kako je samo on jedina poštena, a da su svi drugi s lopovi i varalice. Ako bi ostali prihvatili njezinu subverzivnu retoriku i „nastavili pljuvati“ jedni druge ogadili bi biračima desnice potpuno izbore i rijetko tko bi uz najbolju volju izašao na njih. Krišto je izašla sa sloganom da će ona raskrinkati podrijetlo imovine poznatih političara kao da predsjednik za to ima ovlasti. Solo igranjem neće se daleko doći, niti će se išta postići. Samo ujedinjena desnica za kojom narod vapi može skinuti ove manipulatore i uzurpatore s vlasti. Dokle god desnica bude razdijeljena ljevica će vladati Hrvatskom. Iako je u Hrvatskoj oko 65 posto desnih birača, stalno nam se događa da su joj na čelu ljevičari Mesić, Josipović, Milanović. Kad to sve uzmemo u obzir moramo se zapitati jesu li svi ti desni kandidati uistinu desni? I po čemu su to desni? Po svome egu? Nitko nije veći Hrvat od mene. Da, retorički. Ali kad treba priču i samohvalisanje pretvoriti u konkretno djelo, onda motori zakažu.
Lozin i Jonjićev prijedlog treba ozbiljno razmotriti
Nije velik problem nabrajati probleme u Hrvatskoj. To može svatko tko i približno prati medije. Ali željeti dobro svom narodu ponekad podrazumijeva i suspregnuti svoje (bolesne) ambicije za dobro vlastitoga naroda, u koji se ti toliko kunu. Udružiti snage, postići dugoročni dogovor, jer za svakoga ima mjesta. Ne završava sve s predsjedničkim izborima. Istina samo je jedan predsjednik, ali ima puno župana, zastupnika, gradonačelnika, načelnika itd. Jonjićev prijedlog da se sjedne za zajednički stol i razgovara o zajedničkom kandidatu dokaz je da je on jedan od rijetkih koji stavlja zajednički interes ispred osobnoga i da je čak spreman i odstupiti ako bi se pronašlo neko bolje rješenje kroz dogovor. Prijedlog Lozo da onaj tko prikupi najviše potpisa je još konkretniji. Onaj tko je na terenu najjači neka preuzme dirigentsku palicu i odgovornost jer takav će zasigurno imati najviše šanse ugroziti Milanovića i Primorca. No, kako stvari stoje, teško je za povjerovati da bi Karolina i Kolakušić pristali uopće sjesti za isti stol s ostalima, a kamoli im ustupiti svoje birače ako prikupe više potpisa od njih. No, zbog toga se ne treba previše brinuti. Narod će prepoznati one koji za zajedništvo, a sigurno kazniti one koji su solo igrači, baš kao i na travanjskim izborima. U slučaju da bi Karolina i Kolakušić opstruirali dogovor, bi bili do kraja raskrinkani i razgolićeni u svojoj egomaniji i to bi definitivno bio njihov politički kraj.
Iznenađenje je ipak moguće
U slučaju da Jonjić, Bulj i Lozo sklope sporazum i istaknu jednoga kandidata desnice to bi definitivno bio taj toliko čekani dogovor kojim bi se definirale osnove za ozbiljnu političku utakmicu kakvu smo imali s Miroslavom Škorom prije koju godinu ili Borisom Mikšićem prije 20 godina. I tada je HDZ podcijenio biračko tijelo kandidiravši Jadranku Kosor što je bio signal desnici da podrži Mikšića. Rezultat je bio tijesan. Ni Primorac nije puno ozbiljniji kandidat od Jadranke.
Svi smo svjesni realnosti da su šanse desnoga kandidata ovako raspršene desnice minimalne, ali nije svejedno hoće li taj kandidat osvojiti 2-3% biračkoga tijela ili respektabilnih 17-18%. A taj se rezultat može očekivati ako se bude išlo s jednim kandidatom. Hoće li barem kandidat desnice uspjeti namučiti dva favorita na izborima Primorca i Milanovića koji iza sebe imaju stranačke mašinerije. A zamislite tek koji bi to debakl HDZ-a bio da Primorac ne uđe u drugi krug i da birači kazne Plenkovićeve kalkulacije i kandidaturu Primorca te da u drugi krug izaberu zajedničkoga kandidata desnice?