“Svi mi zajedno moramo biti prožeti sviješću da od svoje Hrvatske ne možemo očekivati više negoli što sami pridonesemo njezinu boljitku, da bi plodove svoga rada mogli uživati i mi sami, i naša djeca, i djeca naše djece”, jedna je od rečenica po kojima će ostati zapamćen dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, koji je umro na današnji dan prije 24. godine.
Državničkom mudrošću i odlučnošću vodio je hrvatski narod u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, u vrijeme njegove borbe za opstojnost i slobodu. Pod njegovim vodstvom Hrvatska se obranila od prvotno komunističke, a zatim četničke agresije. 1995. zapovjedio je oslobodilačku akciju „Oluja“ kojom je naša domovina zadobila punu slobodu na svom cjelokupnom teritoriju. Ima i velike zasluge u održavanju i opstojnosti Bosne i Hercegovine pred srpskom agresijom. Franjo Tuđman i HDZ bili su 1989. i 1990. jedina velika politička stranka koja je bezuvjetno zahtijevala samobitnost za hrvatski narod, nasuprot, kako je govorio, “trulom kompromiserstvu” ostalih stranaka.
Rođen je 14. svibnja u Veliko Trgovišću od oca Stjepana i majke Justine. Otac mu je bio istaknut član Hrvatske seljačke stranke i jedan od glavnih pokretača otpora u Hrvatskom Zagorju, te član ZAVNOH-a i AVNOJ-a. Imao je još dvojicu braće, Ivicu i Stjepana. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta 1943. godine, a oca i pomajku Olgu u proljeće 1946. likvidirala je tajna jugoslavenska policija OZNA zbog kritika upućenih novoj komunističkoj vlasti. Potaknuo je referendum i proglasio neovisnost Republike Hrvatske 1991 temeljem neupitne volje naroda, usprkos protivljenju međunarodnih krugova i velikog dijela političke i javne scene u Hrvatskoj. Ustrojio je ZNG, kasnije Hrvatsku vojsku, i izašao iz rata kao vojni i diplomatski pobjednik nad Slobodanom Miloševićem. Hrvatska je iz rata izašla kao posve neovisna država, bez ikakvih srpskih paradržava na svom teritoriju.
Životopis
Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu, a srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je sudjelovao u nacionalnom demokratskom pokretu zbog čega je 1940. godine dva puta bio uhićen.
Od samih početaka sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1945. s činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POV). Kasnije radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu.
U Beogradu je završio studij na Višoj vojnoj akademiji, diplomiravši na temu „Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu“. Počinje se baviti znanstveno-istraživačkim radom te objavljuje znanstvene radove iz područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Godine 1957. izlazi mu knjiga Rat protiv rata, povijesne i vojnoteorijske tematike.
Godine 1945. vjenčao se Ankicom Žumbar, s kojom je imao troje djece, Miroslava, Stjepana i Nevenku.
Nakon II. svjetskog rata završio je studij u Beogradu na Višoj vojnoj akademiji. Iako je 1960. promaknut u čin generala, sljedeće godine napustio je vojnu službu i posvetio se znanstvenom i publicističkom radu. U Zagrebu je 1961. osnovao Institut za historiju radničkoga pokreta gdje je obnašao dužnost direktora do 1967. godine. Profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1963., a doktorom povijesnih znanosti postaje 1965. godine. Objavio je veći broj knjiga i članaka iz povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa.
Njegova gledišta – ponajprije protivljenje nametanju kompleksa krivnje hrvatskom narodu zbog NDH u Drugom svjetskom ratu – izložile su ga političkim, a zatim i sudskim progonima. Izbačen je iz Saveza komunista Hrvatske 1967. kad je morao napustiti i Institut, uklonjen je sa Sveučilišta u Zagrebu te umirovljen radi sprečavanja javne djelatnosti.
U prvome političkom procesu godine 1972. osuđen je na dvije godine zatvora, a 1981. na tri godine zatvora i zabranu javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, – zbog davanja intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama u prilog pluralističkoj demokraciji. Od 1987. kad mu je vraćena putovnica, putuje u inozemstvo gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Hrvatsku demokratsku zajednicu osnovao je 1989. kada postaje njezinim predsjednikom.
Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice na prvim demokratskim izborima, održanima u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, u Saboru je 30. svibnja 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja novoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske – 22. prosinca 1990. – na neposrednim je predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran za Predsjednika hrvatske države. Ponovo je izabran za Predsjednika u lipnju 1997. godine. Tu je dužnost obnašao sve do svoje smrti.
Umro je u Zagrebu 10. prosinca 1999., a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 13. prosinca uz državne i vojne počasti i uz ispraćaj više stotina tisuća hrvatskih građana.