Neki, možebitno malo i pretjerano, smatraju da se hrvatska država danas nalazi u mnogo težem financijskom i gospodarskom problemu, nego što je to bila od 1991.-1995., kad smo od srpskog i inog agresora branili hrvatsku državu…
Tada, unatoč krvavom ratu, bilo je, čini se, manje gladnih, nezadovoljnih i nezaposlenih, tada gotovo nitko nije kopao po kantama za smeće, kao što se to događa danas, 27 godina od početka rata. Međutim, u vrijeme agresije imali smo iznimno veliku potporu i od Hrvata koji su živjeli izvan hrvatske Domovine. A izvan Hrvatske danas živi, od Njemačke, Austrije, Kanade, SAD, Australije, Francuske, Madžarske, pa sve do Južnoafričke Republike nekoliko milijuna naših građana, od kojih je (ne) mali broj na popisu – milijardera i milijunaša (u eurima). Njih nitko ne zove, a oni se očito sami ne javljaju, a ako se i jave u vezi nekog kapitalnog projekta kojeg bi ostvarili u Hrvatskoj, i dalje, kako se može čuti, nailaze na niz administrativnih i inih prepreka, a što je još gore i na relativnu negostoljubivost, kao da su oni teret ovom društvu, a ne oni koji bi mogli pripomoći i spasiti nagomilani deficit.
Stoga, postavljamo pitanje, hrvatskoj Vladi, Saboru, tzv. oporbi, ali i predsjednici države: što ste učinili da privučete kapital hrvatskih građana koji žive u inozemstvu? Uz to, poglavito nas zanima- zbog čega se tako malo (gotovo ništa) od završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata tih časnih i poštenih ljudi nije vratilo u svoju Domovinu? Je li oni uopće znaju da je Hrvatska na “rubu ponora”, da se neprestano izvlači novac iz EU fondova (što bi bilo da ih nema?), ali i od sve većih poreza građana?
Brojni Hrvati jedva preživljavaju od prvog do prvog, a poglavito su u teškom položaju hrvatski branitelji koje ni metak nije okrznuo! Nekoliko stotina tisuća ljudi je pod “bankarskom blokadom”, ovrhama, a razni nameti države su postali “uže za vratom” i onima (umirovljenicima) koji su se cijeli radni vijek odricali da bi sutra njima i njihovoj djeci bilo bolje. Činjenica je da i kod nas oni koji su se obogatili, dok su drugi ginuli, (svaka čast iznimkama) žive kao da su bogatstva stekli unazad stotinu i više godine, a ne u svega pet-šest koliko je trajao rat.
Apeliramo na Hrvate izvan hrvatske Domovine, poglavito kad smo zahvaljujući hrvatskim braniteljima, postali članica Europske unije (EU), da pokušaju pronaći način na koji bi i kako pomogli Hrvatskoj da izađe iz gospodarskog i inog kolapsa u koji su nas od 2000.-te najvećim dijelom “gurnuli” nesposobni političari, koji krivnju neprestano svaljuju jedni na druge, kao da će nas to spasiti. Kod nas se, zamislite, od radnika traži da manje zarađuju, a da za to tri puta više rade! Pa čak se ide i tako daleko da se i za stradalnike Domovinskog rata govori i piše da su „privilegirani“ i teret ovom društvu !? Gdje toga ima?
Ako su nam Hrvati izvan Domovine mogli i znali pomoći u vrijeme srpske i ine agresije sigurno nam mogu pomoći i danas, kad je na određeni način u pitanju i opstojnost hrvatske države, odnosno njezinih građana, koji više, vjerujte, državi ne mogu plaćati tolike namete, kakvih nije bilo ni u „srednjem vijeku“?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)