Prije 25 godina odnosno 31.siječnja 1999. godine umro je ratni general HV-a Nijaz Batlak koji se većinom koristio imenom Mate Šarlija Daidža, no tijekom rata koristio je oba identiteta.
S obzirom da je tijekom 2. svjetskog rata već bio mlađi tinejdžer, bio je svjedokom ubojstva njegova oca kojeg su mu partizani ubili pred očima, a potom ga bacili u jamu. Potom je i sam 1945. godine pristupio formacijama NDH, zbog čega je Daidža sa samo 16 godina je bio zatočen u zloglasnom kakanjskom rudniku u kojem je robijao dugih 11 godina. Nakon što je odležao kaznu, Daidža bježi iz Jugoslavije, u Španjolskoj završava vojnu akademiju i nakon toga seli u Sjedinjene Američke Države. O njegovom bijegu iz Jugoslavije, odlasku u Španjolsku gdje je završio vojnu akademiju, kao i emigrantskom životu u SAD-u se zna vrlo malo. Vjeruje se da je bio i ratnim plaćenikom u Južnoj Americi i na Bliskom istoku.
U Americi upoznaje dr. Franju Tuđmana i izjavljuje kako vjeruje u njegovu ideju pomirbe svih Hrvata.
U Hrvatsku je došao 1991. Dočekao ga je Gojko Šušak. U veljači iste godine je otišao u Sarajevo jer je želio organizirati obranu Sarajeva. Potom je pod lažnim identitetom ušao u Crnu Goru, odakle je snimao neprijateljske položaje i pregovarao s mjesnim Albancima u Baru i Ulcinju, piše Crodex.net.
Nakon toga slijedi ratnički angažman u dubrovačkoj okolici i Čepikućama. Imenovan je prvim zapovjednikom južnog bojišta, a koncem listopada 1991. ga se promiče u čin brigadira HV-a.
Muslimane u Bosni upozoravao je na to što će se dogoditi, odvraćao ih od jugoslavenstva i pribojavao se i protivio hrvatsko-muslimanskom sukobu. U Hrvatsku dolazi 1991. gdje je promaknut je u čin brigadira i postavljen za zapovjednika Sektora Dubrovnik. Početkom 1992. Daidža je postao zapovjednik pukovnije “Kralj Tomislav”, postrojbe HVO-a, s kojom je namjeravao preko Igmana deblokirati Sarajevo.
U svibnju je krenuo s tom postrojbom prema Sarajevu. Prema jednoj verzija, muslimanska Armija BiH nije dopustila prolaz te postrojbe HVO-a kroz Konjic. Nedugo potom doživio je prometnu nesreću u Ljubuškom. Dok se oporavljao krajem 1992. premješten je u Zagreb, u logistiku. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, radio je u hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu kao savjetnik za međunacionalne odnose.
Umirovljen je 1996. godine, a preminuo 31. siječnja 1999., nakon teške bolesti. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj uz najviše vojne i državne počasti, a na ispraćaju se pojavio i umirovljeni general Ante Gotovina.