Na današnji dan 1. 11, 1991. godine pobunjeni bilogorski Srbi počinili su u selu Turčević Polje stravičan zločin u kojem su stradali otac i sin Matija i Antun Horak te Antun Melkus. Nakon što su pod prisilom zadržani na okupiranom teritoriju, služeći lokalnim Srbima kao radna snaga, ubijeni su u podrumu škole u Turčević Polju…
O ovom zločinu Vjenceslav Herout u knjizi „Ivanovo Selo – prošlost posuta trnjem i suzama“ zapisao je:
“Nakon oslobođenja Rastovca 31. listopada, četnici su se povukli prema Turčević Polju. Pošto se hrvatska vojska povukla s tog prostora, četnici su se ponovno vratili u petak 1. studenog. Toga su puta tražili od Ive Grgića da se pridruži dvojici svojih suseljana, ocu Matiji i njegovom sinu Antunu Horaku, koji su već čekali s traktorom i prikolicom kod njegove kuće. Bilo im je naređeno da od škole u Rastovcu dovezu 5 prije poginulih njihovih vojnika. Nakon obavljenog posla, za upravljač traktora s mrtvim tijelima sjeo je jedan od četnika, dok su trojica civila, kojima je prisilno priključen i Antun Melkus, odveženi drugim traktorom. Spoznali su da ih vode u zatočeništvo u Turčević Polje. Ovdje su četnici sahranili svoje poginule, dok su četvorica mještana Munija zatvorena u podrum tamošnje škole.
Nakon obavljene sahrane jedan je četnik ušao u podrum. Zatočenici su predosjećali što ih očekuje i zato su preklinjali i molili da ih poštede, jer nisu ništa zgriješili. Umjesto milosti, jedan je četnik na zatočenike otvorio rafalnu paljbu. Svi su popadali na pod. Nakon toga, ubojica je misleći da je obavio posao izašao van, ali je „za svaki slučaj“, aktivirao i bacio jednu bombu na ležeća tijela. Teško je povjerovati da je i nakon ovoga bilo preživjelih. Odmah mrtav bio je samo Matija Horak, dok je njegov sin još dvadeset dana bio živ, iako nije davao vidljive znakove života. Ivo Grgić i Antun Melkus usprkos teškim ranjavanjima vili su svjesni svega što se dogodilo. Bez obzira na sve nastojali su da održe prisebnost i ne dozvole četnicima da dovrše svoj zločin. Antun Melkus poživio je do večernjih sati. Znajući da će umrijeti, poručio je Grgiću da mu pozdravi djecu, napose sina starog tek nešto više od mjesec dana.“
Ivo Grgić preživio je teško ranjen. Čekao je pomoć sve do nedjelje kada je u selo ušla Hrvatska vojska no i on je par godina kasnije preminuo od posljedica ovog strašnog zločina.
Autor / Borna Marinić /hkm.hr