Sutra, 15. siječnja 2020. navršit će se 28 godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Za to priznanje najveće zasluge imaju osobe koje su bez kalkulacija, po zovu savjesti, krenuli u obranu hrvatskog naroda i države, a najjasnije zabilježene u povijesnoj kronologiji kao DRAGOVOLJCI DOMOVINSKOG RATA.
Međutim, pokazalo se da im za njihovu hrabrost i veličinu njihovog djela i žrtve, nije iskazana primjerena zahvalnost i da su najveće zasluge pripisane beznačajnim prevarantima, političkim opsjenarima, kalkulantima i kukavicama koji nisu imali dovoljno hrabrosti suprotstaviti se ogromnoj sili koja je nasrnula na Hrvatsku i Hrvate.
Dragovoljci su na najbolji način pokazali svijetu što radi častan čovjek kad mu netko nasrne na Domovinu, narod i obitelj, a tim su svojim činom navukli na sebe bijes struktura koje nisu imale rješenje za agresiju na Republiku Hrvatsku, niti hrabrosti da joj se osobno suprotstave.
Godinama nakon tog razdoblja i Domovinskog rata u cjelini, na djelu je sustavno zatiranje dragovoljačkog doprinosa u obrani RH i ostvarenju samostalnosti i neovisnosti.
To je preraslo u toliko perfidnu prijevaru, da je naknadno promijenjena zakonska formulacija DRAGOVOLJCA DOMOVINSKOG RATA, pri čemu su bezlični birokratski gadovi za ostvarenje tog statusa unijeli uvjet od “100 dana sudjelovanja u obrani RH u razdoblju od 05.08.1990 – 15.01.1992). što je najpodlije podmetanje u zakonodavstvu, još od ukidanja Zakona o ispitivanju porijekla imovine prije pljačke u pretvorbi i privatizaciji.
Rok od 100 dana ne pojavljuje se U NIJEDNOM ZAKONU ili PROPISU kao relevantan za ispunjenje BILO KOJEG uvjeta u upravnom postupku i predstavlja vrhunac podlosti i podmetanja dragovoljačkoj grupaciji.
Tu se želim osvrnuti još na nekoliko elemenata koji se pri utvrđivanju dragovoljačkog statusa konstantno podmeću:
PRVI – je RAZDOBLJE, u kojem se status Dragovoljca Domovinskog rata ostvaruje, a on je u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja (ZOPHB) definiran kao što sam već napisao:
“Dragovoljac iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora
najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. godine.”
Obzirom da NE POSTOJI AKT, kojim je Republika Hrvatska definirala DATUM POČETKA, VRIJEME TRAJANJA i DATUM ZAVRŠETKA, Domovinskog rata, nejasno je na čemu je nastao uvjet “05. kolovoz 1990.” kao datum od kojeg se može steći dragovoljački status. Pri tome ne tražim laička tumačenja “iz gostione” i svakog građana posebno, jer je poznato da smo mi narod “Mudraca” i da svatko ima svoju istinu o tome. Mene zanima tumačenje ZAKONODAVCA koje je temeljno na razumu, pravu i pravdi, na argumentima, održivoj postojećoj regulativi i po nomotehničkim pravilima.
A takvo tumačenje NE POSTOJI i nemoguće ga je kreirati.
Kao što je poznato, svi zakoni u RH, MORAJU biti u skladu s Ustavom. Ustav RH u svojoj preambuli spominje Domovinski rat u kontekstu:
“povijesnog prava hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo::
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.–1995.)
Za primijetiti je kako USTAV RH smješta Domovinski rat u razdoblje 1991. – 1995. pa je nejasno kako ZOPHB omogućava stjecanje statusa izvan tog vremenskog okvira.
DRUGI – su navodni “pozivi” upućeni pojedincima za uključenje u obranu RH, pristupanje MUP-u ili ZNG-u.
Jasno je da prije 15, siječnja 1992. Republika Hrvatska NIJE bila priznata država i da NIJE imala mehanizam mobiliziranja građana. Dakle, nitko se na te pozive nije bio dužan odazvati niti je zbog neodazivanja mogao biti sankcioniran.
Štoviše, pozivi su se slali SAMO PROVJERENIM OSOBAMA pa nema podataka da su provođene masovne mobilizacije ili da su pozivi uručeni prosrpskim aktivistima, jugoslavenskim simpatizerima ili agitatorima, deklariranim antihrvatima ili istaknutim članovima Saveza Komunista i sličnim grupacijama za koje je postojala osnovana sumnja da nisu pristaše osamostaljenja i nezavisnosti Republike Hrvatske.
Čak je dokazivo da su pozive primili samo tadašnji prohrvatski orijentirani pojedinci (tada većinom članovi HDZ-a), kao osvjedočeni domoljubni aktivisti.
Ti pozivi imali su formalnu svrhu da:
– opravdaju izostanak pojedinca sa radnog mjesta,
– prividno legaliziraju djelovanje svakog tko se na njih odazvao,
– potvrde kako je osoba koja se odazvala, STVARNO predana
ideji stvaranja hrvatske države;
Proizlazi da ti “pozivi” nisu i ne mogu biti prepreka ostvarenju statusa Dragovoljca i da osobe koje su taj poziv primile i na njega se odazvale, trebaju biti tretirane jednako kao i one koje su u obranu RH pristupile bez njega.
U tom smislu držim da je vrijeme da se toj malobrojnoj skupini DRAGOVOLJACA DOMOVINSKOG RATA, a koja je na svojim leđima iznijela ogroman i težak teret obrane RH do ustrojavanja HRVATSKE VOJSKE, priznaju stvarne zasluge ostvarene u Domovinskom ratu i da se IZBRIŠE SRAMOTNA KLAUZULA KOJA PROPISUJE 100 DANA.
Uz to, predlažem da se ustroji ODLIČJE DRAGOVOLJCA DOMOVINSKOG RATA, a da se o kriterijima za stjecanje statusa i ustroj spomenutog odličja angažiraju ISKLJUČIVO osobe iz Dragovoljačke grupacije, pod uvjetom da nikako ne potječu iz krovnih braniteljskih organizacija.
Na kraju, svima vama, braćo Dragovoljci, želim sve najbolje u životu i poručujem da se ne predajete, jer sve dok bitka traje, šanse su na našoj strani.
To smo već jednom dokazali…
SRETNA VAM OBLJETNICA MEĐUNARODNOG PRIZNANJA REPUBLIKE HRVATSKE!!!-
-Napisao je Tomislav Tomečić na svom facebooku
G.S.