11. studenoga Crkva liturgijski časti svetog Martina Tourskog, prvog sveca koji nije bio mučenik, a koji se odlikovao izrazitom osjetljivošću prema siromasima i velikom požrtvovnošću u evangelizaciji, dok posebno treba naglasiti njegovu poniznost u prihvaćanju onoga što mu je Bog namijenio u životu, iako to po svojoj volji nije želio…
Sveti Martin je rođen 316. god. u Panoniji, u gradu Savariji (današnji Szombately u Mađarskoj), a odrastao je u Ticinumu (u današnjoj Italiji). Predaja kaže da je još kao dijete primio kršćanstvo i pobjegao od kuće kako bi stupio u samostan, no u toj ga je namisli spriječio otac, koji je bio vojni časnik i zahtijevao je i od Martina da se posveti vojnoj službi. Drugi ipak tvrde da se obratio na kršćanstvo tek u vrijeme kada je postao konjanički časnik, a na bitno promijenjen način života utjecala je jedna zgoda koja mu se dogodila u Francuskoj gdje je službovao.
Tako je, prema predaji, jedne vrlo hladne zimske noći u francuskom mjestu Amiensu naišao na polugolog siromaha koji se tresao od hladnoće, a sveti je Martin na to, kako nije imao ništa drugo da mu da, mačem odsjekao pola svoga vojničkoga plašta i dao tom prosjaku. Iste noći je usnio san u kojem mu se ukazao Isus i rekao mu da je ono što je učinio siromahu, učinio zapravo njemu.
Na to je Martin odlučio svoj život posvetiti Bogu kao redovnik i napustiti vojnu službu, te je zatražio dopuštenje od svojih nadređenih. Car mu je rekao da se plaši sukoba s neprijateljem, ali mu je Martin svoju čvrstoću pokazao time što je rekao da je spreman sam izići pred neprijatelja, i to samo s križem u rukama. U međuvremenu je stigla vijest da je neprijatelj zatražio mir, pa se to protumačilo kao posebna Božja potvrda Martinovih htijenja, te su ga stoga otpustili iz vojske.
Sveti Martin se na to povukao u samoću i najprije je živio na nekom otoku u Tirenskom moru, a potom u Ligugeu nedaleko od Poitiersa u Francuskoj, gdje je utemeljio prvi samostan u zapadnoj Europi. Bio je učenik svetog Hilarija iz Poitiersa.
Saznao da su ga imenovali za biskupa u Toursu, no on to nikako nije htio prihvatiti, nego je želio nastaviti živjeti u redovničkoj samoći, te se stoga sakrio pred poslanicima koji su došli po njega. Predaja kaže da su ga otkrile guske svojim gakanjem, dok druga predaja kaže da su ga prevarili tako što su mu poručili da mu je žena na samrti i traži da mu podijeli sakrament umirućih, na što je on požurio k njoj, te tako bio prisiljen poći u Tours. Treći izvor tvrdi kako su mu poslali poruku da se požuri u Tours kako bi izliječio jednog teškog bolesnika, no kada je ondje došao, rekli su mu da je taj bolesnik turonska biskupija koja nema svog pastira i treba njegovu pomoć. Tako je posvećen za biskupa oko 370. godine, gdje je u toj službi proveo narednih tridesetak godina.
Za njega stoji da je “vojnik na silu, biskup po dužnosti, monah po izboru”, ali bez obzira što mu je Bog odredio takav životni put koji nije sam izabrao, ljubav prema Bogu i prema bližnjemu svjedočio je vjernosti Božjoj volji. Odlikovao se velikom požrtvovnošću u evangelizaciji, pomaganju siromašnima, smirivanju napetosti unutar same Crkve koja je bila nagrizena mnogim krivovjerjima, te se također zalagao protiv uplitanja građanske vlasti u crkvene poslove, što je nakon zadobivanja slobode postajao sve češći slučaj. Često nije nailazio na razumijevanje ni kod klera ni kod vlasti, te je zbog toga podnosio različite progone. Umro je 11. studenoga 397. god. u Candesu, u današnjoj središnjoj Francuskoj.
U vrijeme srednjeg vijeka njegov je kult bitno raširen, a tada su se proširile i razne legende, od kojih je najpoznatija ona spomenuta kako je pola svoga plašta dao prosjaku. Također od tada nastaju i mnogi narodni običaji vezani uz tog sveca, od kojih su se neki zadržali do danas, kao krštenje mošta, Martinje ili pečenje martinjske guske, dok se u nekim našim krajevima i cijeli mjesec studeni po njemu naziva “Martinšćak”.
Časti se kao zaštitnik Francuske, siromaha, alkoholičara i vojnika, ali i kao zaštitnik vinara, vinogradara, gostioničara, hotelijera, konjanice, jahača, konja, gusaka, oboljelih od kožnih bolesti itd., a koliko je u našem narodu čašćen svetac svjedoči činjenica kako je više mjesta i više župa naslovljeno baš po njemu.
vjeraidjela.com/Braniteljski portal / L.K.