Muškarac srednjih godina afričkog podrijetla izazvao je u subotu uvečer, u crkvi sv Pavla u Münchenu, prekid hrvatskog Vazmenog bdijenja, nakon čega je nastala panika i pravi košmar, doznaje Fenix Magazin…

Prema izjavama očevidaca za Fenix, Afrikanac je neometano ušao u crkvu među hrvatske vjernike i ničim izazvan počeo vikati Takbir (Allahu Akbar). Nakon njegove galame i nerazumljive vike i uzvika, nastalo je najprije komešanje vjernika a potom i bježanje, jer su neki mislili da se radi o terorističkom napadu.

Djeca su počela plakati a neki su zalegli na pod crkve. U tim trenutcima panike, hrana koja je donesena za posvećenje je razbacana i bio je to zastrašujući prizor.

The post (VIDEO) Savladali napadača u crkvi punoj Hrvata u Münchenu: Afrikanca onesposobili katolički vjernici i predali ga antiterorističkoj jedinici… first appeared on Braniteljski portal.

Anto Mikić: Crkvu se ovdje promatra kao nekog protivnika, neprijatelja, parazita. Crkva se financira iz državnog proračuna, ali se financiraju i političke stranke. Mislim da bi puno brža ušteda bila da se političke stranke odreknu za ovu i iduću godinu financiranja iz državnog proračuna…

Sinoćnje izdanje emisije “Otvoreno” HTV-a bilo je posvećeno zahtjevu kluba zastupnika stranaka GLAS-a i Hrvatske stranke umirovljenika za revizijom ugovora između RH-a i Svete Stolice, a u studiju su, među ostalima, gostovali i biskup dubrovački Mate Uzinić i profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu dr.sc. Anto Mikić.

Biskup dubrovački mons. Mate Uzinić naglasio je kako o tzv. “Vatikanskim ugovorima” postoje različita mišljenja, ali da ne vidi smisao polemizirati s njima nego se želi u raspravi fokusirati na činjenice.

“Naravno da se ugovori mogu revidirati. Sami ugovori u sebi sadrže odredbu koja kaže da ako jedna od strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ugovor, da se onda može pristupiti njihovom mijenjanju”, rekao je biskup i dodao kako se u preambuli ugovora navode razlozi zbog kojih je potpisan.Cijelu emisiju pogledajte OVDJE.

“To su bili osigurani uvjeti za pastoralno djelovanje Katoličke crkve. Ali, također uloga Katoličke crkve u odgojnoj, kulturnoj i karitativnoj djelatnosti. Ako se smatra da Katolička crkva više nema tu ulogu u društvu, a to treba potvrditi Sabor dvotrećinskom većinom potrebnom za reviziju, onda naravno da su se promijenile za Republiku Hrvatsku okolnosti i bilo bi u redu da RH krene prema promjeni tih ugovora”, naglasio je biskup, dodajući kako su ta sredstva za Crkvu važna.Cijelu emisiju pogledajte OVDJE.

“Ja sam za Katoličku crkvu u RH koja će moći sama ispunjavati svoje obveze i pomagati drugima. Mi sada nažalost nismo na toj razini’, rekao je.

Dr. sc. Anto Mikić s HKS-a naglasio je kako zahtjev i njegov sadržaj polazi od stajališta po kojem Crkva nije partner.

“Crkvu se ovdje promatra kao nekog protivnika, neprijatelja, parazita. Crkva se financira iz državnog proračuna, ali se financiraju i političke stranke. Mislim da bi puno brža ušteda bila da se političke stranke odreknu za ovu i iduću godinu financiranja iz državnog proračuna. Za to ne trebaju nikakvi međunarodni sporazumi, niti nikakva dugotrajna procedura, ako je to primarni razlog izmjena ovih ugovora’, poručio je Mikić.

Nekadašnji glavni urednik Hrvatskog katoličkog radija, a sada profesor na HKS-u rekao je kako je ta obrazovna institucija utemeljena zahvaljujući Ugovorima.

“Na našem Sveučilištvu studiraju studenti, hrvatski građani, čiji roditelji uplaćuju sve poreze i prireze ovoj državi. Njih je preko 1.200. Pri tome ne studiraju teologiju, nego povijest, komunikologiju, sestrinstvo i druge stvari koje su potrebne ovome društvu. Upravo završavamo sveučilišnu knjižnicu koja će biti od koristi i drugih građanima, kao i studentski dom”, rekao je on.

Mikić je rekao i kako iza ovoga zahtjeva postoji jasna politička pozadina.

“Amsterdamska koalicija želi preuzeti birače lijevo-liberalnog spektra, pa i SDP pokušava uskočiti u taj vlak. Bojim se da je to ipak kratkotrajna računica, koja će prema mom mišljenju koristiti HDZ-u. HDZ će imati priliku pokazati svoje demokršćansko lice baš nekako u trenucima kad je ono javno načeto iz jednog desnijeg dijela političkog spektra. Čak će se uz HDZ morati svrstati i neki njegovi politički protivnici iz desnice, pa zajedno s njime braniti ugovore sa Svetom Stolicom. Vjerujem da motiv nije sama izmjena ugovora”, naglasio je on.

Biskup Uzinić je komentirao tvrdnje koje su izrekli Joško Klisović, saborski zatupnika SDP-a i Goran Beus Richembergh, saborski zastupnik GLAS-a, da Crkva ne podnosi financijska izvješća i ne plaća porez za svoje komercijalne djelatnosti.

“Sve biskupije, a ne samo moja, podnose redovita financijska izvješća o trošenju dobivenih sredstava iz proračuna. Kada su u pitanju komercijalčne aktivnosti, osnivaju se dionička društva i plaćaju svi potrebni porezi”, rekao je.

Cijelu emisiju pogledajte OVDJE.

L.K.

The post VIDEO ‘Predlagatelji zahtjeva za revizijom Ugovora sa Svetom Stolicom Crkvu doživljavaju kao parazita i neprijatelja’ first appeared on Braniteljski portal.

Improvizirana naprava ozlijedila je policajca kada je u četvrtak ujutro eksplodirala pred crkvom u središtu Atene, donosi express.co.uk

Eksplozija se dogodila pred crkvom svetog Dionozija u četvrti Kolonaki oko sedam sati ujutro.

Policajac je prebačen u bolnicu, a područje je blokirano.

»Policajac je uočio kutiju pred ulazom u crkvu i to mu se učinilo neobičnim. Eksplozija nije bila jaka, ranjen je po licu i rukama«, rekao je policijski službenik.

Grčki premijer Aleksis Cipras osudio je ovaj napad.

D.K.

The post Ranjen policajac: Eksplozija pred crkvom u središtu Atene… first appeared on Braniteljski portal.

Franjevci iz samostana sv. Frane u Zadru u ponedjeljak ujutro poslali su priopćenje javnosti vezano uz gostovanje Danijele Martinović u dvorani samostana sv. Frane…

Organizatori koji su tražili dvoranu za predavanje najavili su kako će gospođa Martinović govoriti o svom iskustvu molitve, što na prvi pogled nije po sebi problematično za samostanski prostor. No, ispostavilo se kako je to što je ona tamo svjedočila u suprotnosti s katoličkim naukom, sa Svetim Pismom i Tradicijom Crkve.

Priopćenje u cijelosti;

“S obzirom na brojne upite uzrokovane zbunjenošću vjernika nastupom Danijele Martinović o širenju istočnjačke duhovnosti u crkvenom prostoru Samostana sv. Frane, radi jasnoće smatramo korisnim uputiti ovo priopćenje.

• Najprije, ne stoji tvrdnja, kako pišu mediji, da je uprava Samostana sv. Frane uputila poziv Danijeli Martinović, već je to učinila obitelj Blaslov iz Zadra. Uprava Samostana nije imala saznanja kakav će biti sadržaj predavanja Danijele Martinović.
• Predavanje nije održano u samostanskoj crkvi, kako izvješćuju pojedini mediji, nego u dvorani uz samostan gdje se inače održavaju susreti i predavanja. Nitko od franjevaca niti časnih sestara iz Samostana sv. Frane nije sudjelovao na predavanju.
• Organizatori koji su tražili dvoranu za predavanje najavili su kako će gospođa Martinović govoriti o svom iskustvu molitve, što na prvi pogled nije po sebi problematično za samostanski prostor. No, ispostavilo se kako je to što je ona tamo svjedočila u suprotnosti s katoličkim naukom, sa Svetim Pismom i Tradicijom Crkve.
• Isto tako, organizatori su dali imena redovnika i redovnica iz Samostana sv. Frane kojima se Danijela Martinović zahvalila i tako svome izlaganju dala veći legitimitet. Doda li se k tomu i kriva informacija da je predavanje bilo u crkvi, Samostan sv. Frane i franjevci izvrgnuti su bezobzirnoj medijskoj manipulaciji.
• Iako to ne treba ni spominjati, ipak za one koji su se pokolebali, ponavljamo da su braća franjevci u samostanu sv. Frane bili i ostat će u svemu vjerni nauku Katoličke Crkve. Stoga, sve vjernike koji su ovim događajem ostali zbunjeni, molimo za ispriku uz preporuku u svojim molitvama Gospodinu.

Franjevci iz samostana sv. Frane u Zadru

Zadar, 10. prosinca 2018.

L.K.

The post OŠTRA REAKCIJA FRANJEVACA: “Ograđujemo se od predavanja Danijele Martinović! Obmanula nas je!” first appeared on Braniteljski portal.

U apostolskom pismu „Porta fidei“, kojim proglašava otvorenje, papa Benedikt XVI. navodi jednu rečenicu iz svoje nastupne propovijedi koju je održao 24. travnja 2005. Ta rečenica glasi: „Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema onome koji nam daje život u punini.“…

Prema tim riječima, papa vidi poslanje Crkve u tome da izvede ljude iz pustinje i dovede ih do Krista koji daje život u punini. Premda, u nastavku svog pisma papa tu temu razrađuje na temelju novozavjetnih tekstova, dobro je za bolje razumijevanje prisjetiti se i njezine starozavjetne pozadine.

Naime, lik Crkve koja izvodi ljude iz pustinje i dovodi ih Kristu koji ih uvodi u život, ima svoj pralik u najvećoj starozavjetnoj osobi – Mojsiju koji je izveo Izraelce iz Egipta, vodio ih kroz pustinju, i izveo ih iz nje.

No, Mojsije nije uveo narod u Obećanu zemlju, nego je to učinio Jošua (Pnz 1,37-38), pralik novozavjetnoga Jošue, Isusa iz Nazareta (Jošua je hebrejski, a Isus je grčki oblik istog imena). Tako se i Crkva sa svojim pastirima poput Mojsija odaziva Božjem poslanju da izvede ljude iz pustinje, ali krajnji cilj tog puta ne postiže Crkva sama, nego Isus Krist koji jedini daje puninu života.

Lik Mojsija – što ne znamo o jednom od najvećih likova u povijesti otkupljenja i spasenja?

U tom smislu, ovdje ćemo se ukratko osvrnuti na lik Mojsija, da bismo u njegovu vjerničkom pozivu otkrili elemente koji su prisutni u životu svakoga istinskoga vjernika i Crkve u cjelini. Pri tome će nam od osobite koristi biti plodovi istraživanja suvremenog belgijskog bibličara Jean Lous Ska-a.

1. Mojsije je kao i Crkva „izvađen iz vode“

Svima je poznata priča o Mojsijevu rođenju u nepovoljnim prilikama za židovski narod koji se nalazio u egipatskom ropstvu, kako je opisano u prvim poglavljima Knjige Izlaska. Budući da je faraon naredio da se pobiju sva muška novorođena djeca, Mojsijeva majka je tri mjeseca krila svoga sina, a onda ga u košari pustila niz rijeku, gdje ga je našla i posvojila faraonova kći, davši mu ime Mojsije „jer sam ga – reče – iz vode izvadila“ (Izl 2,10).

Ta scena, u kasnijoj kršćanskoj interpretaciji, simbolizira krštenje u kojem svaki krštenik postaje članom Crkve, te se slikovito može reći da je svaki krštenik kao i Mojsije izvađen iz vode i spašen od smrti.

2. Mojsije je od Boga pozvan u teškim okolnostima

U opisu Mojsijeva poziva Knjiga Izlaska najprije donosi nekoliko podataka koji nam pomažu shvatiti u kakvim ga je okolnostima Bog pozvao da oslobodi narod iz egipatskog ropstva. Tu se ne radi samo o općenito lošem stanju, koje se tiču čitava porobljena naroda, nego i o osobnim okolnostima Mojsijeva života. Nakon što je kao dijete sretno izbjegao smrt, može se pretpostaviti da je Mojsije na faraonovu dvoru proveo bezbrižno djetinjstvo i mladost, o čemu se u Bibliji ne donose nikakvi detalji. No, kada je odrastao, a prema židovskoj predaji, bilo mu je tada četrdeset godina, jednom je došao među svoj narod i prvo što je vidio bilo je to kako jedan Egipćanin tuče Hebreja.

U tom času pokazao se Mojsijev pravi identitet.

On brani svoga brata i ubija Egipćanina. No, time priča ne završava. Drugi dan Mojsije je opet došao među svoj narod i sada susreće dvojicu Hebreja kako se svađaju. I ovoga puta intervenira stajući na stranu slabijeg protiv jačega, na stranu potlačenog protiv tlačitelja i kaže mu „Zašto tučeš svoga druga?“. Međutim, ovaj mu odgovara: „Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?“ (Izl 2,11-14). Tako Mojsije, koji je i u jednom i u drugom slučaju stao na stranu slabijega, i borio se za pravdu, dobiva prvu lekciju: koliko god namjere bile dobre, pravda se ne može uspostaviti nasiljem.

Nasilje ne postiže ništa drugo, nego samo rađa novo nasilje.

Plod Mojsijeva nasilnog utjerivanja pravde bio je taj da ga je najprije odbacio jedan od njegovih sunarodnjaka, a potom ga je htio pogubiti i faraon koji je u međuvremenu čuo sve što se dogodilo. Mojsije se tako i iznutra i izvana našao u svijetu nasilja iz kojega želi pobjeći, te odlazi u midjansku pustinju gdje se oženio sa jednom od sedam kćeri tamošnjeg svećenika Jitra (Izl 2,15-22). Prema židovskoj i biblijskoj predaji tu je proveo drugih četrdeset godina svoga života sve dok jednog dana, pasući stado svog tasta Jitra, nije na jednom brdu ugledao gorući grm koji ne sagorijeva.

I taj naoko mali podatak kako je Mojsije pasao stado svoga tasta Jitra, a ne svoje vlastito, govori o njegovu podređenom položaju u novoj obitelji.

Tako je u trenutku u kojem ga Bog poziva, Mojsije čovjek u višestruko nepovoljnom položaju. Iza sebe ima neuspio pokušaj da pravdu postigne nasiljem. Potom je pobjegao od nasilja koje se okrenulo na njega i na koncu, oženivši se, umjesto da bude glava obitelji, postaje sluga svog tasta. Lekcija koju Mojsije, a s njime i Crkva, može naučiti glasi: Bog koji poziva na poslanje oslobođenja iz ropstva ne čeka da se stvore neke povoljnije okolnosti, nego izabire upravo one u kojima se može što jasnije pokazati da je na djelu on i njegova milost, a ne samo čovjek i njegova slabost.

3. Mojsijeva znatiželja kao znak vjere koja traži razum

Kada je Mojsije ugledao gorući grm rekao je: „Hajde da priđem i pogledam taj veliki prizor: zašto grm ne sagorijeva?“ (Izl 3,3).

Tu se otkrio još jedan element njegova identiteta – Mojsije pripada onoj vrsti ljudi koja se može čuditi i usuđuje se pitati što je to što vidi.

Ima mnogo ljudi koji vide, a da ne vide, koji se ne usude gledati, i radije se prave da ne vide. No, Mojsije je bio sposoban prihvatiti novo iskustvo. Htio je saznati zašto grm gori, a ne izgara (Izl 3,3). Na neki način, Mojsije je postupio slično djetetu koje za nama običnu stvar pita: zašto? Ponekad se roditelji i ostali odrasli nađu u neprilici da dadnu jednostavan odgovor, na tako kratko i jasno pitanje.

Zašto?

Jean Louis Ska ovdje donosi jednu sliku uspoređujući Mojsija s poznatim fizičarom Isaakom Newtonom u isto tako poznatoj anegdoti o jabuci, bila ona povijesno istinita ili ne. Naime, od kada postoji svijeta i vijeka jabuke padaju sa stabla, ali Newton je postavio pitanje zašto jabuka pada dolje na zemlju, a ne odleti gore u nebo. Na to pitanje mnogi su se vjerojatno podrugljivo nasmijali čudaku koji postavlja pitanje o onom što „svi znaju“. Međutim, to pitanje stvorilo je teoriju o sili teže, koja nam pomaže da bolje razumijemo kako funkcioniraju fizički zakoni u svijetu. Tako i Mojsije pripada skupini velikih mislilaca koji su imali hrabrosti postavljati istovremeno jednostavna i bitna pitanja. Teolog Romano Guardini rekao je da na mnoga od tih pitanja ne možemo odgovoriti, ali moramo s njima živjeti. Drugim riječima sam život je jedno veliko pitanje na koje se ne može dati konačan odgovor, nego je to pitanje koje se živi u otvorenosti vjere koju je Mojsije pokazao uputivši se prema gorućem grmu.

To je vjera koja je, u stvarnosti koja okružuje čovjeka, sposobna vidjeti čudo života, i koja u traženju odgovara na svoja pitanja, ne nalazi samo teoretska objašnjenja, nego susreće Boga.

4. Mojsiju se objavio Bog koji vidi, čuje, zna i djeluje

Kakav je Bog koji se objavio Mojsiju u gorućem grmu? Uz otajstvenost neizreciva imena, Bog se predstavlja Mojsiju na veoma konkretan način. On kaže da je vidio nevolje svoga naroda, čuo njegov vapaj iz ropstva, i upoznao njegovu patnju (Izl 3,7). Prema tome to je Bog koji ima oči da vidi, uši da čuje, i srce da razumije. Bog je čuo vapaj svoga naroda, koji je sličan krvi nevinoga Abela koja je vikala iz zemlje (Post 4,10). Vapaj o kojemu se govori u Izl 3,7 nije samo jauk nekoga tko stenje pod teretom koji mora nositi, nego krik potlačenog naroda koji vapi za pravdom, a Bog koji čuje taj vapaj jest sudac koji intervenira da bi pravdu uspostavio. On sam kaže: „Sišao sam da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju kojom teče med i mlijeko…“ (3,8).

No, kako je Bog sišao i kako će izbaviti svoj narod?

Biblija je puna Božjih silazaka u svijet, ali je svima zajedničko ovo: Bog silazi šaljući ljude.

Tako je poslao Mojsija i sve proroke na koje je sišao njegov Duh, da bi na koncu, u potpunosti sišao u svome Sinu Isusu Kristu. To je posljednji Božji silazak, ali se on do Dana Kristova ponovnog dolaska u slavi, nastavlja u sakramentima Crkve koja je, poput Mojsija, Božje sredstvo za oslobođenje svoje djece i čitavog svijeta. U tom poslanju Crkva opet, poput Mojsija, treba prihvatiti Božju pedagogiju, po kojoj će, malo po malo naučiti vidjeti ono što Bog vidi, čuti ono što Bog čuje i spoznati ono što Bog zna. Do događaja s gorućim grmom, Mojsije je za dobar cilj upotrebljavao lošu strategiju. Da bi izbavio svog sunarodnjaka kojega je tukao Egipćanin, upotrijebio je snagu i nasilje (Izl 2,11-14).

Međutim, to mu se okrenulo u neuspjeh. Sada ga Bog uči da je jedini način oslobođenja iz ropstva iskazivanje štovanja Bogu (Izl 3,12) to jest, poslušnost njegovim zapovijedima.

5. Mojsijeva opiranja – znak istinskog odnosa s Bogom

U opisu Mojsijeva susreta s Bogom u gorućem grmu Knjiga Izlaska navodi pet njegovih opiranja Božjem pozivu. Prvo opiranje glasi „Tko sam ja?“ (Izl 3,11). Drugo je „Što ću reći? Kako ti je ime?“. Treće je „A ako mi ne povjeruju i ne poslušaju me?“. Četvrto je „Ne znam govoriti.“ (Izl 4,10). I na koncu, kada je sve iscrpio kaže: „Oprosti, Gospodine, ne bi li poslao koga drugoga.“ (Izl 4,13).

Jesu li ta opiranja još jedan znak Mojsijeva identiteta? Svakako.

Već su navedene mnoge njegove slabosti, i slika Mojsija kao čovjeka koji bježi od odgovornosti nije nam strana. No, ipak se ne radi samo o tome. Mojsijeva opiranja prije svega znače da je njegov susret s Bogom bio istinit i potresan. Nije riječ o površnom doživljaju koji sa sobom ne donosi nikakvih zahtjeva.

Stoga, Mojsijevo opiranje, koje susrećemo i kod drugih proroka, nije znak njegova kukavičluka, nego autentičnosti njegova poziva.

Božji poziv koji u ljudskom srcu ne bi nailazio na opiranja vjerojatno je površan i vođen previše ljudskim motivima. Tako je i s vjerom. Samo onaj čovjek koji svoju vjeru živi u borbi s kušnjama i opiranjima, i suočava je s pitanjima stvarnosti koja ga okružuje, pokazuje autentičnost svoga odnosa s Bogom. U toj borbi Bog obećava svoju pomoć, kao što je to obećao i Mojsiju, ali to ne dokida proces rasta u vjeri nego je njegov sastavni dio.

6. Mojsijeva nedovršenost

Znak autentičnosti Mojsijeva poziva jest i to da on nije uveo narod u Obećanu zemlju, niti je sam u nju ušao. Biblija tu činjenicu opisuje veoma teškim riječima ukazujući na slabosti vjere i pouzdanja kako čitava naroda tako i njegova predvodnika Mojsija.

Na jednome mjestu u Knjizi brojeva Bog kaže Mojsiju: „Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio?“ (Br 14,11), a onda se tuži i na samoga Mojsija i njegova brata Arona: „Budući da se niste pouzdavali u me i niste me svetim očitovali u očima sinova Izraelovih, nećete uvesti ovaj zbor u zemlju koju im dajem.“ (Br 20,12).

Taj način izražavanja može nas zbuniti, i staviti nam u prvi plan negativne aspekte Mojsija, Arona i čitava naroda. No, poruka koja stoji ispod površine tih riječi zapravo se odnosi na to da dovršenje procesa oslobođenja iz ropstva, izlaska iz pustinje i ulaska u Obećanu zemlju nije u ljudskim, nego u Božjim rukama. Ono što pada na čovjeka jest odazvati se Božjem pozivu te unatoč svim opiranjima, sumnjama i padovima ne odustati od započetog puta. Tako je i sa Crkvom i pastirima u njoj, kako se izražava papa Benedikt XVI.

U život u punini ne ulazimo sami niti nas u nj uvodi crkvena hijerarhija. No, time zadaća Crkve i njezinih pastira u ovome svijetu nije nipošto sporedna ili proizvoljna. Kao što je Bog izabrao Mojsija, a ne nekog drugog (usp. Izl 4,13) da izvede Izrael iz Egipta i vodi ga kroz pustinju, tako danas izabire Crkvu, a ne neku drugu ljudsku instituciju, da izvede svijet iz pustinje i dovede ga u zajedništvo sa svojim sinom Isusom Kristom, koji je jedini put, istina i život u punini. U tom smislu, i slabosti Crkve i pastira u njoj, koje pred očima svijeta često dolaze u prvi plan, nisu samo znak njezine istinske nesavršenosti nego i njezina istinskog poziva koji ne dolazi od ljudi, nego od Boga koji „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (1Tim 2,4)

dr. fra Domagoj Runje/franjevci-split.hr

The post 4. rujna sveti Mojsije – što su osobine istinskog vođe i čovjeka vjerna Bogu? first appeared on Braniteljski portal.

»Prije samo tri godine strani su mediji objavljivali fotografije hrvatskog policajca kako pomaže sirijskoj djevojčici da uđe u vlak. Danas izvještavaju o hrvatskim policajcima koji pljačkaju migrante. Što se promijenilo? Crkva je smijenila vlast i postala ideolog društva. Sada vidimo koje su to ‘vrijednosti’ koje su s tom ideologijom došle« – glase tvrdnje u podnaslovu teksta »Vrijeme kršćanskih vrijednosti« u Magazinu Jutarnjega lista od subote 18. kolovoza, koje zaslužuju makar djelomični osvrt. Ne ulazeći ovdje u stvarno (ne)postupanje hrvatskih policajaca prema migrantima, nitko ne treba niti smije autoru i priređivaču tih tvrdnja osporavati pravo na takvo mišljenje i na iznošenje takvoga mišljenja, no svaki, minimalno poštivani čitatelj, zaslužuje uz iznošenje takvih tvrdnja i argumentaciju koja bi barem djelomično potkrjepljivala te izmišljene tvrdnje, ističe Ivan Miklenić u Glasu Koncila čiju kolumnu u cijelosti prenosimo.

Vlast smijenili izbori, a ne Crkva

Prva izmišljena tvrdnja jest da je »Crkva smijenila vlast«. To je nevjerojatno snažna, izravna tvrdnja lišena svake hipotetike, a autor ne navodi ama baš ni jedan jedini argument za tako snažnu tvrdnju, niti se poziva na eventualni osobni dojam. Naime, moguće je da u subjektivnom gledanju netko ono što je crno vidi kao bijelo, moguće je još više da netko ima dojam da je crno – bijelo, no komu je, osim autoru i onima koji žele nametati svoju iskrivljenu sliku stvarnosti, potrebno takvo nerealno, proizvoljno, subjektivno i nebulozno gledanje na stvarnost? Autor pri iznošenju takve tvrdnje ne pokušava ni obrazložiti osnovne pojmove – što odnosno koga npr. on smatra Crkvom – pa ta tvrdnja još više »pliva«. Nitko imalo ozbiljan – ni od građana ni od stručnjaka pa ni od novinara – do sada nije osporio da je promjena garniture na vlasti na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj došla kao rezultat slobodnih i višestranačkih izbora. Za vrijeme tih izbora i neposredno nakon njih baš nitko nije u javnost iznio ijedan relevantan dokaz da je Crkva, kako god bila shvaćena, činila nešto posebno da bi nova vladajuća garnitura došla na vlast.

Iznimno široki pluralni spektar uvjerenja

Druga jednako tako izmišljena i snažna tvrdnja jest da je u Hrvatskoj Crkva »postala ideolog društva«.

Ni za tu izmišljenu tvrdnju autor ne donosi ni jedan argument, a to može značiti da strahovito podcjenjuje (moglo bi se reći čak i vrijeđa) čitatelje i hrvatsku javnost i da čitateljima i javnosti prodaje rog za svijeću. Svaki imalo informiran čovjek u Hrvatskoj dobro znade da u hrvatskom društvu živi iznimno širok pluralni spektar ideologija, svjetonazora, uvjerenja, širok spektar – od ozbiljnih, stručnih i relevantnih do suludih, neznalačkih i potpuno irelevantnih – mišljenja i dojmova. Također imalo informiran čovjek prepoznaje da u suvremenom hrvatskom društvu 28 godina nakon pada komunizma i dalje dominira jugoslavensko-komunistička ideologija preodjevena u liberalno i tobože demokratsko ruho, premda takvo uvjerenje, na što ima potpuno pravo, zastupa manje od četvrtine članova hrvatskoga društva. Glavnu struju javnoga mnijenja u hrvatskom društvu upravo u tom prikrivenom jugoslavensko-komunističkom duhu proizvode, podržavaju i šire skrivene interesne skupine, brojni političari, neovisno čak i o stranačkoj pripadnosti, te osobito gotovo svi relevantni društveni mediji. Istina je pak da Crkva u današnjem hrvatskom društvu može doći na prve stranice, odnosno u udarne medijske termine, samo kad ju netko napada, kad se dogodi kakva stvarna ili izmišljena afera. Jadnoga li ideologa društva kojemu se posvećuje pozornost samo kad je riječ o nečem negativnom, stvarnom ili izmišljenom!

Potpuno je apsurdna i treća, također izmišljena i vrlo snažna tvrdnja, da je suvremenomu hrvatskomu društvu nametnuta nekakva ideologija »kršćanskih vrijednosti« te da su baš »kršćanske vrijednosti« uzrok neljudskih i nemoralnih ponašanja. Takva tvrdnja ili otkriva potpuno nepoznavanje kršćanstva, kršćanskih vrijednosti ili pak zločestoću u kojoj se, usprkos poznavanju merituma kršćanskih vrijednosti, one ipak lažno optužuju za nešto što je u apsolutnoj suprotnosti s njima i njihovim duhom. Kad bi se kršćanske vrijednosti u suvremenom hrvatskom društvu uzimale kao ideal, kao cilj kojemu bi svi članovi društva težili, u Hrvatskoj bi bilo mnogo više poštivano dostojanstvo svake ljudske osobe, mnogo bi više bilo pravde i pravednosti, mnogo bi više bilo stvarne slobode, mnogo bi više značila istina o sadašnjosti i prošlosti, mnogo bi više bilo poštivano i življeno opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva.

Biskupi naviještaju radosnu vijest

U tom je tekstu uz ostale kontroverzne i proizvoljne tvrdnje navedena i sljedeća: »Biskupske se poslanice iščitavaju kao što su se nekad iščitavali uvodnici u moskovskoj Pravdi«. Uvodnici u moskovskoj Pravdi u vrijeme komunističkoga Sovjetskoga Saveza, kao i uvodnici u komunističkim listovima u bivšoj saveznoj komunističkoj državi, bili su izričaji Centralnoga komiteta, središnje institucije Komunističke partije uključujući naravno i »vođu«, i jao svakomu, pojedincu ili skupini, tko bi u tom tekstu bio prokazan.

Ni jedan hrvatski biskup nikada, pa ni u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nije napisao poslanicu u kojoj bi tražio skidanje glave ikoje osobe ili kriminalizaciju ikoje skupine. Nikada ni jedan hrvatski biskup nije ni pokušao nametnuti ikojemu čovjeku u hrvatskom društvu negativno gledanje prema ikojemu čovjeku ili ikojoj društvenoj skupini kao takvoj, jer biskupi, kao nasljednici apostola, naviještaju radosnu vijest i nude ju vjernicima i svim ljudima dobre volje bez ikakve prisile ili prijetnje. Ostaje pitanje: što je autoru i Jutarnjemu listu trebalo iznošenje takvih snažnih, a potpuno netočnih i zlonamjernih tvrdnja o Crkvi u hrvatskom društvu?

Ivan Miklenić

* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta UredništvaBraniteljskog portala*

The post Ivan Miklenić: 28 godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj dominira jugoslavensko-komunistička ideologija preodjevena u tobože demokratsko ruho… first appeared on Braniteljski portal.

Svjetlo na kraju tunela nije u zatvaranju očiju, opravdavanju, prebacivanju loptice na medije (koji definitivno nisu anđeli i s popriličnom radošću i oduševljenjem objavljuju ovakve vijesti) nego u čvrstom i beskompromisnom stavu – onakvom kakvom je Gospodin pokazao štiteći svetost hrama Oca svojega – hrabrim i čvrstim ‘odlazi, Sotono!’

“Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.”(Mt 18,6)

Kristove snažne i odlučne evanđeoske riječi i dan-danas odjekuju beskompromisno kao i prvoga dana – štoviše, u svjetlu nekih saznanja koja danas imamo, a tiču se seksualnog oskvrnuća nevinih – možda su aktualnije nego ikada.

Tema odnosno sablazan pedofilije unutar Kristove Crkve izrazito je neugodna i za laike i za kler – o tome nije ni jednostavno ni lako razmišljati, a kamoli o tome javno govoriti i pisati. Nedavno sam o toj teškoj i neugodnoj temi otvoreno progovorila za Glasnik srca Isusova i Marijina, no u svjetlu nekih novijih saznanja podastrtih javnosti odlučila sam temi dodati još neke momente i probati zaokružiti tu priču.

Prije svega želim istaknuti da je pedofilija odnosno seksualno zlostavljanje djece (a vidimo, isto to nam govori i Isus), valjda najgori zločin koji postoji. Kad se to još poveže s mjestom gdje bi djeca trebala biti najzaštićenija na svijetu – s Crkvom i njezinim dvorištem – sablazan bude još veća. Apsolutno je i potpuno dijabolično da se ovako nešto uopće može dogoditi na mjestu gdje prebiva živi Bog, gdje dječica dolaze susresti tog i takvog Boga i gdje dakle dolaze otvorenog srca i bez primisli da bi im se tamo moglo dogoditi išta zlo. No zlo ne bira, ili baš s posebnim užitkom bira baš takve okolnosti i mnoge se nevine duše duboko i nepovratno ranjavaju, nevinost oskvrnjuje i poslije svega svima ostaje jedan gorak okus i velika bol i razočaranje. Jednostavno, na mjestu gdje se očekuje da se duše liječe ne očekuje se njihovo sakaćenje i ranjavanje.

Kao da to zlo nije dovoljno samo po sebi, nažalost tu je i činjenica da se Crkva posljednjih desetljeća nije najbolje nosila s užasom u vlastitim redovima. Tako se od jednog zla dogodilo još jedno veliko zlo – nes(p)retno prikrivanje tih zločina tako da se crkveno (i civilno) pravo ne primjenjuje i da se počinitelji prikrivaju i premještaju čime ne samo da pravda nije zadovoljena nego se promjenom sredine u opasnost dovode i neka druga djeca.

U knjizi “Svjetlo svijeta” papa Benedikt XVI. dao je zanimljivo objašnjenje kako je uopće moguće da je došlo do prikrivanja takve vrste zločina. Citirat ću čitav odlomak gdje Benedikt XVI. parafrazira dublinskog nadbiskupa formirajući time vlastiti argument jer smatram da daje izvrsno objašnjenje kako se razmišljalo i kako je uopće uslijed toga moglo doći do zataškavanja ovakve sablazni:

O tome mi je dublinski nadbiskup rekao nešto vrlo zanimljivo. Rekao je da je crkveno kazneno pravo funkcioniralo sve do kasnih pedesetih godina, ono doduše nije bilo savršeno, ali u svakom slučaju bilo je primjenjivano. Međutim, od sredine šezdesetih godina jednostavno se više nije primjenjivalo. Vladala je svijest da Crkva ne smije biti Crkva prava nego Crkva ljubavi, da ne smije kažnjavati. Tako je i kod posve dobrih ljudi došlo do neobična pomračenja mišljenja. Danas moramo iznova naučiti da ljubav prema grešniku i ljubav prema oštećenome moraju biti ispravno usklađene tako što grešnika kažnjavamo načinom koji je moguć i primjeren. Utoliko je u prošlosti došlo do promjene svijesti uslijed potamnjenja prava i nužnosti kazne. U konačnici je došlo i do suženja pojma ljubavi koja nije samo susretljivost i uljudnost, nego i istina. A istini pripada i to da moram kazniti onoga tko je sagriješio protiv stvarne ljubavi.

Iako treba biti pošten i reći da je pedofilija problem društva općenito, a ne samo Katoličke Crkve (po medijskim natpisima to se ne bi moglo reći, štoviše, prema njima bi se dalo zaključiti da ona egzistira isključivo u Crkvi) te da se zlostavljanje djece u jednakim statističkim obrascima javlja u svim društvenim skupinama i vjerskim zajednicama, tj. gdje god je prisutan rad s djecom – nas bi doista trebalo i moralo zanimati što se događa unutar same Crkve i što se može učiniti da se ovo zlo svede na minimum i počinitelje najstrože kazni, a ne dakle upirati prstom u druge. Prema pedofiliji bi zaista trebala postojati nulta točka tolerancije i nikakvo nečinjenje i opravdavanje ne da ne dolazi u obzir – nego samo još stvaraju kosture u ormaru koji će izaći kad-tad i svojom dijaboličnom truleži prekriti i sva dobra nastojanja i djela koja također postoje u Crkvi. A najžalosnije od svega je da pedofili prekrivaju svetost Mističnog Tijela – to je razlog više da ih se munjevito odstrani poput gangrenoznog uda.

Moram priznati da imam problema i sa samim pojmom – svaki put kad izustim riječ pedofilija izgovorim je s knedlom u grlu – jer njezin doslovan prijevod s grčkog zapravo znači ljubiti dijete istinskom prijateljskom ljubavlju. Još je Erich Fromm pisao o pogrešno shvaćenom pojmu ljubavi i pokušao je objasniti iz kakvog pogrešnog poimanja ljubavi dolazi do raznih vrsta zastranjenja – pa tako i toga. Da čovjek treba ljubav i vapi za njome jasno je svima, no problem nastane kad se odmaknemo od pojma savršene ljubavi, plemenite, nesebične i kreposne kakvoj nas je podučavao Isus te pribjegnemo iskrivljenoj antiverziji ljubavi gdje u prvom redu pod pojmom ljubav podrazumijevamo genitalni odnos – animalnu i nagonsku krajnju verziju odnosa i darivanja sebe drugome, a koja u konačnici iza sebe ostavlja isključivo rane i pustoš.

O tome kako se treba i ne treba nositi s pošasti pedofilije možda nam najbolje ilustriraju dva primjera koja su nedavno snažno medijski odjeknula i potresla hrvatsko društvo: nazovimo ih splitski i šibenski primjer.

Jedan je, u svom većem dijelu, ali uz važne i časne iznimke, ipak ostao ogledni primjer kako NE TREBA postupati i kako se aveti iz prošlosti nesumnjivo vraćaju s još većim bolima čineći još veću štetu i sablazan, a drugi je pak primjer kako TREBA reagirati i beskompromisno se obračunavati sa zlom kojemu u društvu i u Crkvi jednostavno ne bi smjelo biti mjesta.

U prvom slučaju, onom splitskom, prvo istaknimo one pozitivne primjere. To su, sasvim sigurno, gvardijan splitskog samostana koji je nakon prijave protiv jednog njegova redovnika odmah reagirao i prijavio cijeli slučaj nadbiskupu i provincijalu. Drugi takav primjer jest zlostavljani mladić koji je imao dovoljno hrabrosti da nadvlada stid i prijavi redovnika njegovu gvardijanu.

Nakon tih pozitivnih primjera, ipak treba primijetiti da se sablazan u tom splitskom slučaju dugo godina prije toga prikrivala.

Žrtve nisu obeštećene, nitko im se nije ispričao, nije im pružena nikakva pomoć – mnogi su se od njih nosili s time što im se dogodilo kako su znali i umjeli – no često su duboke rane vodile u drugo zlo (npr. ovisnost) ili pak u potpunu nesposobnost da se s bilo kime više ostvari iole normalan odnos. Dominirajući osjećaj bio je duboki sram i bojazan da im zapravo nitko neće vjerovati – i zaista nije lako odrastati s takvim teretom u duši a istovremeno promatrati kako onaj koji ti je to učinio najnormalnije živi i radi, te čak možda takve iste stvari radi i nekoj novoj djeci. Vrijeme se vratiti ne može, izgubljena nevinost i povjerenje također, ali ono što se može je svakako izvući pouku iz tog i sličnih slučajeva – da se vidi što se pogrešno učinilo i da se odlučno, jednom za svagda kaže: nikad više!

U tom smislu Crkvi može biti poučan ovaj najnoviji šibenski primjer gdje je župni vjeroučitelj mjesecima seksualno zlostavljao dječake koji su određeno vrijeme zbog dubokog srama i nevjerice trpjeli takvo ponašanje, ali su ipak odlučili progutati sram i prijaviti što su doživljavali. Ovaj je slučaj važan na više razina: u prvom redu vidi se koliko je važno djeci govoriti i osvješćivati što je to zlostavljanje, što se pod njim podrazumijeva (u tom smislu smatram da je jako korisno uputiti ih u tzv. „pravilo donjeg rublja“) i što je apsolutno neprihvatljivo. Tako se dogodilo da je zlostavljač imao „peh“ da se namjerio na djecu osnaženu redovitim sakramentima koja jasno raspoznaju dobro i zlo i gdje je taj osjećaj prevladao nad osjećajem srama i neugode. U tom smislu ta djeca zbog svoje hrabrosti zaista zaslužuju naše divljenje.

Druga, također važna razina jest ta da su se djeca povjerila svom župniku – izigravanje njihova autoriteta od strane jedne osobe ipak ih nije dovela do toga da gube povjerenje u drugi autoritet što nam govori da je kod njih pretegla ne toliko želja da se počinitelj kazni i da se na taj način doživi satisfakcija nego da se spase neka buduća djeca koja su se bez sumnje mogla naći u istom položaju kao i oni. Želja koja je motivirala i mladića iz Splita.

Posljednja i ne najmanje važna razina je ispravna i promptna reakcija župnika koji je iz istih stopa otišao u policiju i sve prijavio. Ljudski gledano mogao je razmišljati kako da stvar „riješi“ što bezbolnije po principu ‘vuk sit, a koza cijela’ – da udalji vjeroučitelja i ne obznani sramotu u vlastitom dvorištu i tako izbjegne skandal (pogotovo u svjetlu nedavnih splitskih događanja) – on je postupio bez kalkulacija i na tome mu treba iskreno čestitati, tim više (a s obzirom na to da sam upućena u cijelu priču) što nije bilo apsolutno nikakvih prethodnih indicija da je optuženi bio sklon takvom ponašanju.

Time je skromni anonimni šibenski svećenik zapravo – reći ću skroz otvoreno – posramio određeni dio visokog klera sklonog javno osuditi pedofiliju, a zapravo iza kulisa itekako sklonog kalkulacijama i zataškavanju. Ovdje ne prozivam nikoga posebno i nikoga osobno, činjenica jest da se sablazan skrivala i zataškavala i da netko JEST donosio te odluke. Tko je to činio i zašto, neka u konačnici prosudi dobri Bog koji jedini znade što se nalazi u ljudskom srcu.

Jednostavno konstatiram da mali često srcem i hrabrošću posramljuju velike i da nam je posljednji slučaj možda i pokazao svjetlo na kraju tunela – ono se ne sastoji u zatvaranju očiju, opravdavanju, prebacivanju loptice na medije (koji definitivno nisu anđeli i s popriličnom radošću i oduševljenjem objavljuju ovakve vijesti) nego u čvrstom i beskompromisnom stavu – onakvom kakvom je Gospodin pokazao štiteći svetost hrama Oca svojega – hrabrim i čvrstim „odlazi, Sotono!“ – uzvikom kojeg nije bio pošteđen čak ni sveti Petar. Jedino se na taj način ljubi i štiti Crkva i čuva njezina svetost – samo gromoglasno NE sablažnjavanju najmlađih čini je dostojnom Zaručnicom Kristovom. Sve drugo je razmišljanje po ljudskom i radi ljudi – a nije, znamo dobro da nije zato stvorena.

Imajmo u konačnici povjerenja da Bog u konačnici može svako zlo, pa i ono najveće, pretvoriti u Dobro misterijem svoje apsolutne Ljubavi.

Nikolina Nakić

The post ‘OGLEDALO DUŠE’ Nikolina Nakić o zlu seksualnog zlostavljanja u Crkvi: Samo gromoglasno NE sablažnjavanju najmlađih čini dostojnom Zaručnicu Kristovu first appeared on Braniteljski portal.