Zaokupljen sam radom sa studentima, prenošenjem na njih teško stečenog znanja, ali i odgajanjem mlade hrvatske generacije u duhu modernih europskih građana, pa mi promaknu neka događanja. Iako ponekad kasnim, kao i sada(jer bilo je poznato još 2019.), ipak netko od mojih znanih i manje znanih prijatelja i kolega, putem „pametnog mobitela“ pošalje mi poneku važnu informaciju, kao što jer ova:

Odurno je čuti ovakve navode od pravnika i profesora na Pravnom fakultetu, a o čemu govori i presuda uz 1971., od strane Vrhovnog suda, tadašnje SR Hrvatske, a uz to i podrška predsjednika Vrhovnog suda SR Srbije, u kojoj dozvoljavaju franjevcima da taj događaj karakteriziraju pravim imenom – zločin, donosi bezcenzure.hr.

Ključan dokaz je bio tekstu iz lista Komunist iz 1971. u kojem jedan umirovljeni pukovnik JNA i očevidac borbi na Širokom Brijegu, opisuje te događaje pred kraj rata i među ostalim kaže sljedeće: “Kada smo postrojili zarobljene, na naše veliko zaprepaštenje ustanovili smo da je među njima bilo mnogo fratara koji su se s oružjem, skupa s ustašama i Nijemcima, borili protiv nas”.

Informacija koja je ovdje ključna i koja ima najveću težinu jest to što je izravni svjedok tih događaja potvrdio da su neki franjevci bili zarobljeni. Vrhovni sud postavlja odlično pitanje: “Kako to da je on mogao ustanoviti da među zarobljenicima uopće ima mnogo fratara ako su svi oni, kako tvrdi tužilac, zaista izginuli u borbi protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije?”.

Drugim riječima, uzmemo li da je doista bilo franjevaca-boraca, kako je moguće (1) da su svi oni izginuli, a spominju se kao zarobljenici i (2) da su neki zarobljeni, ako se tvrdilo da su svi izginuli u borbi? To je moguće na jedan i samo jedan način, naime, da su ti zarobljenici ubrzo nakon zarobljavanja bili pogubljeni bez suđenja. Nijedan vjerodostojan izvor ne spominje ikakav sudski proces.

Kako je moguće da se profesor prava, danas u 21. stoljeću i u slobodnoj Hrvatskoj, ignorirajući presude o kojima je upućen, na ovakav način izruguje pravu, sudstvu i povijesti? 

Ako je i od Josipovića, previše je! 

Zašto šute drugi pravnici, suci, odvjetnici, profesori?

Ma ne, ovo se netko šali, bila mi je prva misao kada sam vidio ovu poruku, pa prof. dr. sc. Ivo Josipović bio je predsjednik Republike Hrvatske, dakle, pametan čovjek koji je stekao povjerenje hrvatskog naroda pa ovakav tekst samo je gruba šala, pomislio sam. Ali eto, bacio sam pogled na tu temu na moćnom Internetu i ostao frapiran. Zar je moguće? Zar je totalno poludio? Tko je taj Prof. dr. sc. Ivo Josipović, bilo je prvo pitanje koje mi je proletjelo kroz misli. Brojni su tu tekstovi na temu optuživanja Širokobrijeških fratara, a sve u svrhu opravdanja i legalizacije njihovog masovnog smaknuća. Tu sam našao i nekakve video zapise koje je „netko“ zabranio i stavio izvan upotrebe, jer očito „nisu za oči hrvatskog naroda“, ali baš to teško optužuje takve pokušaje opravdavanja teških masovnih zločina Partizana SFRJ. U početku nisam mogao vjerovati da to govori moj kolega prof. dr. sc. Ivo Josipović, a onda sam povezao 2 i 2 pa su se sve kockice složile, i postalo mi je jasno da se od njega drugo ni ne može očekivati.

Zašto?

Prije nego malo zavirimo u profil prof. dr. sc. Ive Josipovića sjetimo se da se Hrvatska i Domovinski rat nisu dogodili sami po sebi, a niti po slobodnoj volji hrvatskog naroda, pa niti poradi volje našeg prvog predsjednika dr. Franje Tudžmana. „Netko“ je u svijetu rekao „ej, dosta ovih groznih totalitarnih režima“pa je 1989. pao Berlinski zid, kao signal svima da se diktatori ruše i njihovi režimi građeni na jednoumlju. Taj „Netko“ pokrenuo je promjene iz podzemlja, iz svijeta državne i međudržavne špijunaže i službi koje su sad poslužile kao alat za promjene. Tako se u Hrvatskoj„dogodio“ dr. Franjo Tudžman koji je to shvatio te je okupio hrvatske Udbaše (univerzalno ime za pripadnike brojnih tajnih i polutajnih službi bivše države) uz pomoću kojih je pokrenuo izdvajanje Hrvatske iz okova SFRJ. Dakle, ne varajmo se, tako se rađala današnja Hrvatska, a to je bio jedini mogući put. Mi dragovoljci i branitelji bili smo samo izvršitelji tog zadatka, jer mirnog razdruživanja nije moglo biti. Previše je povijesno kod Srba prisutna genetski snažna potreba za okupiranjem Hrvatske, odnosno, oblikovanje Hrvatske kao zemlju Srba i Hrvata, zemlje u kojoj ta dva naroda ravnopravno vladaju, a što je samo privid jer cilj je viši. Jasno, kao i danas, kao i u BIH, kao i sa Krajinom u Kninu, sve je to trebala biti prelazna faza do vjekovnog projekta „Velike Srbije“, ali pustimo sad to, iako, ne zaboravimo na tu istinu. Važna je.

Dakle, za rađanje Hrvatske dio zasluge imaju i hrvatski Udbaši, što jest, jest. Taj dio njihove uloge, a koju poznamo kroz Manolića, Boljkovca i druge, polako se vremenom gasio u smislu javnog veličanja, ali se nije ugasio u smislu sudjelovanja u vlasti, pa na trenutke i u prevlasti.

A hrvatsko narod, što sa njim? Gdje je on u toj prići?

Kao i uvijek, hrvatsko narod, lakomislen i naivan, ali ne i glup, pa smo tako imali stari predsjednički hr-jugo-trijumvirat SM&IJ&ZM, tri produkta starog jugo režima, stare jugo škole, i tri predsjednika današnje Republike Hrvatske. Kako su došli tako su i otišli, barem prva dva, a teško da će ostati po ičemu dobru zapamćeni. Ali u tu trojku nedavno je uletjela jedna cura, predsjednica Kolinda, koju je opet „netko“ odredio maknuti pa su je mediji razapeli, jer se veselila uspjehu hrvatskih nogometaša, a hrvatsko narod opet lakovjeran pa i ona ode u povijest. I tako, evo sve do sada, a onda, kako netko od te trojke ode, polako na vidjelo dođe njegovo pravo lice, pa evo i kolege Ive Josipovića sa velebnom izjavom o krivnji Širokobrijeških fratara. Krivnja je u takvim bolesnim umovima u kojima još uvijek vlada pravo na likvidaciju svih koji ne misle kao „Oni“, pa su tako i 66 fratara krivo te ih je bilo logično pobiti. Bili su neprijatelji, a sud? Ma kakvi sud,,, sudi im narodni sud bez suda. Blaženi Alojzije Stepinac je imamo nekakav farsa sud, dok ovi fratri nisu imali niti to. Ali nisu samo oni pobijeni, pobijeni su masovno gotovo svi koji se nisu slagali sa režimom, pobacani su u više od tisuću jama po Hrvatskoj i Sloveniji, a kosti im tek danas nalazimo. Na kostima i krvi nedužnih građana, ali neistomišljenika, Hrvata, opstojala je SFRJ i SR Hrvatska, a kako je to uvijek, svakom zlu dođe kraj pa je tako i SFRJ, kao i SR Hrvatskoj došao kraj.

Da li je tu bio kraj?

Nažalost, bio je to samo početak, zlo se nastavilo, a kako vidimo i Ivo Josipović jedan je od grupe subjekata koji su zlo za Hrvatsku i koji ne mogu prihvatiti Hrvatsku kako je žele oni koji su je krvlju oduzeli od jugo-zla. Pa logično je da Ivo Josipović i njegova udbaška klika vide Hrvatsku drugačije nego mi branitelji. Mi branitelji i stvaraoci Hrvatske kažemo da se Hrvatska mora temeljiti na nekoliko stupova temeljaca, na nama braniteljima, na katoličkoj crkvi, ili Crkvi u Hrvata, na građanskom društvu i socijalno tržišnoj ekonomiji. E da, ali znam da će Josipović kazati da to nigdje ne piše, i više-manje u pravu je, a za to smo krivi svi mi, a posebno Vlada i Sabor koji nisu javno i jasno definirali stupove temeljce nove hrvatske države. U toj grupi Udbaša ostala je ipak jugo-nostalgija, pa kad je Ivo Josipović izgovarao zakletvu za predsjednika Hrvatske, izgovarajući ono „biti ću predsjednik svih Hrvata“, na kakve je to Hrvate tada mislio,,, na nas Hrvate zasigurno nije, nego na neke druge. A onda, knedla u grlu, užas što mora izreći da bi postao predsjednik, „tako mi Bog pomogao“. Joj kako mu je bilo teško, kao i našem sadašnjem Z.M., jer oni su tzv. ateisti pa na kakvog se to Boga oni sada zaklinju? E baš smo se dobro nasmijali gledajući tu scenu i izraz lica te trojice predsjednika Hrvatske. Ibaš tu leži početak cijele ove priče.

Zašto su fratri bili krivi?

Ma rekli bi, „krivi su što su živi“ pa da bi ih se lišilo krivnje trebalo ih je pobiti, i pobili su ih te sakrili tako da ih još nismo našli, ali naći ćemo ih. Ali zašto su ih pobili? Pa zar ste zaboravili kako su partizani, ti šumski ljudi bez prošlosti i bez korijena, odmah nakon ulaska u gradove rekli „nećemo hrvatsku Crkvu“, a kako je Crkva ipak bila tu, trebalo ju je anulirati na sve načine pa i likvidacijama. A mi vjernici potajice smo se šuljali na vjeronauk, krstili se, krizmali se, išli na ponoćku sakriveni, a na misu vrlo rijetko, jer ako te netko vidi,,, ajme. Ipak, čuo sam od „malih ljudi“ da se njima nije baš jako branilo, ali im se sugeriralo „nemojte u crkvu“. Stoga su obrazovani bili pod strogom prismotrom pa su stradavali na razne načine, kao primjerice, i najčešće, gubili su posao. Živjeli smo u potajnoj nadi i velikoj želji i potrebi za svojom Hrvatskom, i dočekali smo je,,, dobili smo šansu da je kroz Domovinski rat ostvarimo, i ostvarili smo je.

I sad smo sretni, kao svoj na svome?

Ne, nažalost. Ono što danas imamo teško je razočarenje. Imamo danas primjere da auto udari predsjednika Odbora za istraživanje zloćina partizana pri Hrvatskom Saboru, i da taj uskoro umre, a primao je poruke „ne kopaj po kostima“. Počinitelj se nije našao. Imamo danas primjere zloupotrebe položaja visoko pozicioniranih koji oduzimaju kolegama građanska prava, protjeruju ih sa posla, jer su Hrvati, ignoriraju sudske presude, ignoriraju pozive Sabora, a sustav ih mudro štiti. Imamo evo i primjer kada bivši Predsjednik Hrvatske opravdava likvidaciju svećenika, jer su se protivili stvaranju sustava radi kojeg smo se mi dragovoljci i branitelji dignuli i srušili ga. Ne znam što je potrebno da se to vidi i shvati kako takvi ruše hrvatsku državu, svih nas čine zabrinutima, a što je najgore, odgovora na ZASTO?, na to nema.

Ali zašto prof. dr. sc. Ivo Josipović tako postupa?

Kao prvo, on je dijete starog jugo-sustava koji mu je u gene utkao jednoumlje i pravo vladavine čovjeka nad čovjekom, i to samo zato što je vlast, pa i pravo na oduzimanje života neistomišljeniku. U njegovim je genima, kao i u genima njegovih sljedbenika, stvoren poseban gen mržnje prema Crkvi, a jednom sam tu mržnju vidio u očima jedne žene koja je pala, a prvi joj je u pomoć priskočio svećenik, na što je ona krknula „bježi u p.m.“. Da ste samo vidjeli njene oči bijesne i crvene! Teško je normalnom čovjeku shvatiti snagu takve mržnje, ali ona je činjenica. Sjećam se jedne prilike, komemoracije na poginule u čamcu u Domovinskom ratu u Dolima kod Slanog.

-Fra Miljenko Stojić: Tito je svojim ubojicama u Širokome dao odriješene ruke…ubili su i spalili 66 fratara i ostavili iza sebe 330 većih i manjih masovnih grobnica i stratišta…

E sad se direktno obraćam Vama kolega prof. dr. sc. Ivo Josipoviću! Sjećate li se te komemoracije, tamo negdje 2016. godine ili 2017….? Došli su pripadnici 4. gardijske brigade koja je ratovala na tom terenu, kao i ja sa mojima iz HRMa koji smo pokrivali more i ratovali na moru. Bilo je okupljanje gore na groblju u Dolima ispred crkve, ali Vi niste došli tu ispred crkve. Došli ste dole na more, kada smo krenuli baciti vijenac u more za stradale Argentince, kao i dvojicu naših suboraca. Došli ste dole kod mora, i tu ste u mikrofon nevoljko promrmljali par hladnih nesuvislih riječi, kao da se sve skupa to Vas ne tiče. Uh kakva vam je to bila tlaka! Pitam se zašto ste uopće došli? Da budete viđeni? Hm,,, bolje da niste došli. Bila je zatim misa zadušnica, ali Vi ste nestali. Pobjegli ste od mise i crkve kao vrag od tamjana, jer zaboga,,, Vi i Crkva,,,grozno. I onda, budala je tko se ćudi ovim Vašim zločestim izjavama, a još je veća budala onaj tko Vam daje prostora u ovim našim hrvatskim medijima.

Što na sve ovo reći?

Sramite se kolega prof. dr. sc. Ivo Josipoviću. Jadni su naraštaju koji se odgajaju pod Vašom palicom uperenom protiv stupova ove naše hrvatske države, donosi bezcenzure.hr.

Ipak, molim Boga za Vas i ne mrzim Vas, dapače, grlim Vas u tuzi što imate takva grozna viđenja Hrvatske, Crkve u Hrvata, kao i nas branitelja, jer Vi ovaj Domovinski rat uopće niste razumjeli!

Autor / Prof. dr. sc. Tihomir Luković

Vezane vijesti; 

VIDEO: Na današnji dan napadnut je Široki Brijeg-partizani su franjevce ni krive ni dužne likvidirali metkom u potiljak…

The post Prof. dr. sc. Tihomir Luković: KOLEGA, SRAMITE SE… first appeared on Braniteljski portal.

Svjetlo na kraju tunela nije u zatvaranju očiju, opravdavanju, prebacivanju loptice na medije (koji definitivno nisu anđeli i s popriličnom radošću i oduševljenjem objavljuju ovakve vijesti) nego u čvrstom i beskompromisnom stavu – onakvom kakvom je Gospodin pokazao štiteći svetost hrama Oca svojega – hrabrim i čvrstim ‘odlazi, Sotono!’

“Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.”(Mt 18,6)

Kristove snažne i odlučne evanđeoske riječi i dan-danas odjekuju beskompromisno kao i prvoga dana – štoviše, u svjetlu nekih saznanja koja danas imamo, a tiču se seksualnog oskvrnuća nevinih – možda su aktualnije nego ikada.

Tema odnosno sablazan pedofilije unutar Kristove Crkve izrazito je neugodna i za laike i za kler – o tome nije ni jednostavno ni lako razmišljati, a kamoli o tome javno govoriti i pisati. Nedavno sam o toj teškoj i neugodnoj temi otvoreno progovorila za Glasnik srca Isusova i Marijina, no u svjetlu nekih novijih saznanja podastrtih javnosti odlučila sam temi dodati još neke momente i probati zaokružiti tu priču.

Prije svega želim istaknuti da je pedofilija odnosno seksualno zlostavljanje djece (a vidimo, isto to nam govori i Isus), valjda najgori zločin koji postoji. Kad se to još poveže s mjestom gdje bi djeca trebala biti najzaštićenija na svijetu – s Crkvom i njezinim dvorištem – sablazan bude još veća. Apsolutno je i potpuno dijabolično da se ovako nešto uopće može dogoditi na mjestu gdje prebiva živi Bog, gdje dječica dolaze susresti tog i takvog Boga i gdje dakle dolaze otvorenog srca i bez primisli da bi im se tamo moglo dogoditi išta zlo. No zlo ne bira, ili baš s posebnim užitkom bira baš takve okolnosti i mnoge se nevine duše duboko i nepovratno ranjavaju, nevinost oskvrnjuje i poslije svega svima ostaje jedan gorak okus i velika bol i razočaranje. Jednostavno, na mjestu gdje se očekuje da se duše liječe ne očekuje se njihovo sakaćenje i ranjavanje.

Kao da to zlo nije dovoljno samo po sebi, nažalost tu je i činjenica da se Crkva posljednjih desetljeća nije najbolje nosila s užasom u vlastitim redovima. Tako se od jednog zla dogodilo još jedno veliko zlo – nes(p)retno prikrivanje tih zločina tako da se crkveno (i civilno) pravo ne primjenjuje i da se počinitelji prikrivaju i premještaju čime ne samo da pravda nije zadovoljena nego se promjenom sredine u opasnost dovode i neka druga djeca.

U knjizi “Svjetlo svijeta” papa Benedikt XVI. dao je zanimljivo objašnjenje kako je uopće moguće da je došlo do prikrivanja takve vrste zločina. Citirat ću čitav odlomak gdje Benedikt XVI. parafrazira dublinskog nadbiskupa formirajući time vlastiti argument jer smatram da daje izvrsno objašnjenje kako se razmišljalo i kako je uopće uslijed toga moglo doći do zataškavanja ovakve sablazni:

O tome mi je dublinski nadbiskup rekao nešto vrlo zanimljivo. Rekao je da je crkveno kazneno pravo funkcioniralo sve do kasnih pedesetih godina, ono doduše nije bilo savršeno, ali u svakom slučaju bilo je primjenjivano. Međutim, od sredine šezdesetih godina jednostavno se više nije primjenjivalo. Vladala je svijest da Crkva ne smije biti Crkva prava nego Crkva ljubavi, da ne smije kažnjavati. Tako je i kod posve dobrih ljudi došlo do neobična pomračenja mišljenja. Danas moramo iznova naučiti da ljubav prema grešniku i ljubav prema oštećenome moraju biti ispravno usklađene tako što grešnika kažnjavamo načinom koji je moguć i primjeren. Utoliko je u prošlosti došlo do promjene svijesti uslijed potamnjenja prava i nužnosti kazne. U konačnici je došlo i do suženja pojma ljubavi koja nije samo susretljivost i uljudnost, nego i istina. A istini pripada i to da moram kazniti onoga tko je sagriješio protiv stvarne ljubavi.

Iako treba biti pošten i reći da je pedofilija problem društva općenito, a ne samo Katoličke Crkve (po medijskim natpisima to se ne bi moglo reći, štoviše, prema njima bi se dalo zaključiti da ona egzistira isključivo u Crkvi) te da se zlostavljanje djece u jednakim statističkim obrascima javlja u svim društvenim skupinama i vjerskim zajednicama, tj. gdje god je prisutan rad s djecom – nas bi doista trebalo i moralo zanimati što se događa unutar same Crkve i što se može učiniti da se ovo zlo svede na minimum i počinitelje najstrože kazni, a ne dakle upirati prstom u druge. Prema pedofiliji bi zaista trebala postojati nulta točka tolerancije i nikakvo nečinjenje i opravdavanje ne da ne dolazi u obzir – nego samo još stvaraju kosture u ormaru koji će izaći kad-tad i svojom dijaboličnom truleži prekriti i sva dobra nastojanja i djela koja također postoje u Crkvi. A najžalosnije od svega je da pedofili prekrivaju svetost Mističnog Tijela – to je razlog više da ih se munjevito odstrani poput gangrenoznog uda.

Moram priznati da imam problema i sa samim pojmom – svaki put kad izustim riječ pedofilija izgovorim je s knedlom u grlu – jer njezin doslovan prijevod s grčkog zapravo znači ljubiti dijete istinskom prijateljskom ljubavlju. Još je Erich Fromm pisao o pogrešno shvaćenom pojmu ljubavi i pokušao je objasniti iz kakvog pogrešnog poimanja ljubavi dolazi do raznih vrsta zastranjenja – pa tako i toga. Da čovjek treba ljubav i vapi za njome jasno je svima, no problem nastane kad se odmaknemo od pojma savršene ljubavi, plemenite, nesebične i kreposne kakvoj nas je podučavao Isus te pribjegnemo iskrivljenoj antiverziji ljubavi gdje u prvom redu pod pojmom ljubav podrazumijevamo genitalni odnos – animalnu i nagonsku krajnju verziju odnosa i darivanja sebe drugome, a koja u konačnici iza sebe ostavlja isključivo rane i pustoš.

O tome kako se treba i ne treba nositi s pošasti pedofilije možda nam najbolje ilustriraju dva primjera koja su nedavno snažno medijski odjeknula i potresla hrvatsko društvo: nazovimo ih splitski i šibenski primjer.

Jedan je, u svom većem dijelu, ali uz važne i časne iznimke, ipak ostao ogledni primjer kako NE TREBA postupati i kako se aveti iz prošlosti nesumnjivo vraćaju s još većim bolima čineći još veću štetu i sablazan, a drugi je pak primjer kako TREBA reagirati i beskompromisno se obračunavati sa zlom kojemu u društvu i u Crkvi jednostavno ne bi smjelo biti mjesta.

U prvom slučaju, onom splitskom, prvo istaknimo one pozitivne primjere. To su, sasvim sigurno, gvardijan splitskog samostana koji je nakon prijave protiv jednog njegova redovnika odmah reagirao i prijavio cijeli slučaj nadbiskupu i provincijalu. Drugi takav primjer jest zlostavljani mladić koji je imao dovoljno hrabrosti da nadvlada stid i prijavi redovnika njegovu gvardijanu.

Nakon tih pozitivnih primjera, ipak treba primijetiti da se sablazan u tom splitskom slučaju dugo godina prije toga prikrivala.

Žrtve nisu obeštećene, nitko im se nije ispričao, nije im pružena nikakva pomoć – mnogi su se od njih nosili s time što im se dogodilo kako su znali i umjeli – no često su duboke rane vodile u drugo zlo (npr. ovisnost) ili pak u potpunu nesposobnost da se s bilo kime više ostvari iole normalan odnos. Dominirajući osjećaj bio je duboki sram i bojazan da im zapravo nitko neće vjerovati – i zaista nije lako odrastati s takvim teretom u duši a istovremeno promatrati kako onaj koji ti je to učinio najnormalnije živi i radi, te čak možda takve iste stvari radi i nekoj novoj djeci. Vrijeme se vratiti ne može, izgubljena nevinost i povjerenje također, ali ono što se može je svakako izvući pouku iz tog i sličnih slučajeva – da se vidi što se pogrešno učinilo i da se odlučno, jednom za svagda kaže: nikad više!

U tom smislu Crkvi može biti poučan ovaj najnoviji šibenski primjer gdje je župni vjeroučitelj mjesecima seksualno zlostavljao dječake koji su određeno vrijeme zbog dubokog srama i nevjerice trpjeli takvo ponašanje, ali su ipak odlučili progutati sram i prijaviti što su doživljavali. Ovaj je slučaj važan na više razina: u prvom redu vidi se koliko je važno djeci govoriti i osvješćivati što je to zlostavljanje, što se pod njim podrazumijeva (u tom smislu smatram da je jako korisno uputiti ih u tzv. „pravilo donjeg rublja“) i što je apsolutno neprihvatljivo. Tako se dogodilo da je zlostavljač imao „peh“ da se namjerio na djecu osnaženu redovitim sakramentima koja jasno raspoznaju dobro i zlo i gdje je taj osjećaj prevladao nad osjećajem srama i neugode. U tom smislu ta djeca zbog svoje hrabrosti zaista zaslužuju naše divljenje.

Druga, također važna razina jest ta da su se djeca povjerila svom župniku – izigravanje njihova autoriteta od strane jedne osobe ipak ih nije dovela do toga da gube povjerenje u drugi autoritet što nam govori da je kod njih pretegla ne toliko želja da se počinitelj kazni i da se na taj način doživi satisfakcija nego da se spase neka buduća djeca koja su se bez sumnje mogla naći u istom položaju kao i oni. Želja koja je motivirala i mladića iz Splita.

Posljednja i ne najmanje važna razina je ispravna i promptna reakcija župnika koji je iz istih stopa otišao u policiju i sve prijavio. Ljudski gledano mogao je razmišljati kako da stvar „riješi“ što bezbolnije po principu ‘vuk sit, a koza cijela’ – da udalji vjeroučitelja i ne obznani sramotu u vlastitom dvorištu i tako izbjegne skandal (pogotovo u svjetlu nedavnih splitskih događanja) – on je postupio bez kalkulacija i na tome mu treba iskreno čestitati, tim više (a s obzirom na to da sam upućena u cijelu priču) što nije bilo apsolutno nikakvih prethodnih indicija da je optuženi bio sklon takvom ponašanju.

Time je skromni anonimni šibenski svećenik zapravo – reći ću skroz otvoreno – posramio određeni dio visokog klera sklonog javno osuditi pedofiliju, a zapravo iza kulisa itekako sklonog kalkulacijama i zataškavanju. Ovdje ne prozivam nikoga posebno i nikoga osobno, činjenica jest da se sablazan skrivala i zataškavala i da netko JEST donosio te odluke. Tko je to činio i zašto, neka u konačnici prosudi dobri Bog koji jedini znade što se nalazi u ljudskom srcu.

Jednostavno konstatiram da mali često srcem i hrabrošću posramljuju velike i da nam je posljednji slučaj možda i pokazao svjetlo na kraju tunela – ono se ne sastoji u zatvaranju očiju, opravdavanju, prebacivanju loptice na medije (koji definitivno nisu anđeli i s popriličnom radošću i oduševljenjem objavljuju ovakve vijesti) nego u čvrstom i beskompromisnom stavu – onakvom kakvom je Gospodin pokazao štiteći svetost hrama Oca svojega – hrabrim i čvrstim „odlazi, Sotono!“ – uzvikom kojeg nije bio pošteđen čak ni sveti Petar. Jedino se na taj način ljubi i štiti Crkva i čuva njezina svetost – samo gromoglasno NE sablažnjavanju najmlađih čini je dostojnom Zaručnicom Kristovom. Sve drugo je razmišljanje po ljudskom i radi ljudi – a nije, znamo dobro da nije zato stvorena.

Imajmo u konačnici povjerenja da Bog u konačnici može svako zlo, pa i ono najveće, pretvoriti u Dobro misterijem svoje apsolutne Ljubavi.

Nikolina Nakić

The post ‘OGLEDALO DUŠE’ Nikolina Nakić o zlu seksualnog zlostavljanja u Crkvi: Samo gromoglasno NE sablažnjavanju najmlađih čini dostojnom Zaručnicu Kristovu first appeared on Braniteljski portal.