Udruga veterana specijalne policije “BATT” Split i još 13 braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata s područja Splita i Splitsko-dalmatinske županije, podržali su policajca Luku Kokezu, sudionika incidenta s novinarkom HRT-a Ivanom Šilović…

Udruga veterana specijalne policije BATT: Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND.

Priopćenje u cijelosti u nastavku,

Drage Hrvatice i Hrvati, poštovani sugrađani, 

ovim putem vam se obraćamo u svezi javnog medijskoga linča na našeg kolegu, djelatnika Interventne policije Split Luke Kokeze, a pokrenutog od strane novinarke Ivane Šilović koja je izvještavala prilikom krizne situacije u staračkom domu u Splitu kada su pripadnici Interventne policije pružali asistenciju i osiguravali  premještaj osoba oboljelih od Korona virusa.

Tom prilikom je došlo do incidenta u kojem se  dotična novinarka oglušila na zapovijed policajca Kokeze da napusti mjesto koje je policija osiguravala te se sa policajcem  upustila u verbalno razjašnjavanje o njegovom postupanju i zapovijedima i to na način da mu je govorila da ne zna raditi svoj posao, pa je u nekoliko navrata pitala zašto mora napustiti područje i čak  nakon što joj je policajac rekao da je to zbog njene i opće sigurnosti.

Čak je govorila da bi se najradije potukla. Ovaj incident je završio odlaskom novinarke Šilović sa komentarom prema policiji “Mrš”.

Mi se nalazimo u kriznom vremenu kad je uz zdravstvene djelatnike, policija ta koja je na prvoj crti obrane i koja je najugroženija, a poglavito zbog toga što je u svim ovim situacijama ugroze nedovoljno zaštićena, puno  lošije nego zdravstveni djelatnici ali su ipak tu i svakodnevno riskiraju svoje zdravlje i potencijalno zdravlje svojih obitelji da bi zaštitili sve nas.

Policajca s 30 godina iskustva učiti poslu, od strane novinara je u najmanju ruku neprimjereno,  ponižavajuće i van svake pameti. Nastup, odnos i na kraju riječi “mrš” novinarke Šilović kao i naknadni medijski linč proizveden s njene strane, a podržan od ostalih medija najoštrije osuđujemo i smatramo potpuno neprimjerenim.

Ne zanimaju nas osude opskurnih organizacija kao što su HND. Društva kojim rukovode Slavica Lukić, Saša Leković, Saša Kosanović… mogu biti novinarska, trgovačka, interesna, tajna, javna društva, ali sigurno nisu hrvatska.

Razumijemo želju novinara za izvještavanjem, ali držimo da se novinari ne smiju ponašati kao svojevrsne svete krave kojima je sve dopušteno pa i odbijanje zapovijedi policajca. Nije nam prihvatljivo ni snimanje i izvještavanje sa vrata doma u trenutku iznošenja štićenika jer se time ugrožava njihova i sigurnost novinara koji tako postaju potencijalni tzv. kontakti, a također nam nije prihvatljivo izlaganje štićenika ne daj Bože javnoj stigmatizaciji zbog svoje bolesti. Postupanje medijske ekipe u ovom slučaju je bilo potpuno neprofesionalno.

Dok čitava država poštuje pravila Kriznog stožera  pojedini novinari zloupotrebljavaju svoju profesiju, te tako otežavaju i onako tešku situaciju.

Predstavnici medija, u ovom slučaju Ivana Šilović, bi trebala razmišljati da policajci danima odrađuju lavovski  i visoko stresan posao pritom riskirajući svoje zdravlje i da nisu u svakom trenutku raspoloženi  objašnjavati nedokazanim pojedincima stvari koje su do sad svima trebale biti kristalno jasne.  Ti svi pojedinci su trebali sami shvatiti da nisu izuzeti iz mjera kojih se svi moramo pridržavati.

Gospođa Šilović bi se trebala ispričati policajcu Kokezi, najprije zbog nepoštovanja prema njemu odnosno instituciji koju on predstavlja, kao i zbog nepravedno izazvanog medijskog linča prema njemu. On je i taj dan brinuo o njenoj sigurnosti i sigurnosti svih nas.

Da smo u pravu u ovakvom razmišljanju, potvrđuje i priopćenje Sindikata policije, strukovnog udruženja koje zastupa policijske službenike u raznim situacijama, pa i od nepotrebnog ispričavanja.

UZ SUGLASNOST I POTPORU:

Predsjednik Udruge – Mladen Todorić

The post Veterani specijalne policije “BATT” Split i još 13 udruga podržali splitskog policajca: ‘Novinarka se njemu treba ispričati’… first appeared on Braniteljski portal.

Hrvatska radiotelevizija (HRT) od ponedjeljka, 9. prosinca na Prvom programu (HRT-HTV1) u udarnom terminu od 21 sat počinje s premijernim prikazivanjem serije “General”, biografske ratne drame Antuna Vrdoljaka o životnom putu hrvatskoga generala Ante Gotovine…

Ova serija od osam epizoda snimana je istodobno s filmom koji je pretpremijerno prikazan u hrvatskim kinima simbolično na Dan domovinske zahvalnosti, a sada će ju imati prilike vidjeti i gledatelji HRT-a.

Prvi prizori serije vezani su za sudnicu Međunarodnog kaznenog suda u Hagu, odnosno za izricanje presude Anti Gotovini (kao i Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku), 15. travnja 2011. godine. Slušajući presudu i obrazloženje optužnice da je kriv za teška djela, kojim ga terete, Ante pokušava doprijeti do prvog izvora svoga sjećanja.

Imao je nešto više od četiri godine kada je poginula njegova majka Ana, štiteći ga od mine kojom se u blizini kuće lomio kamen. Djetinjstvo je proveo u prelijepom Kornatskom okruženju, u prijateljstvu s vršnjakom Srećkom, maštajući kako će jednoga dana upoznati cijeli svijet.

Sa sedamnaest godina ukrcava se, kao mornar, na teretni prekooceanski brod, na kojem susreće zagonetnog čovjeka koji će mu odškrinuti tajnu Legije stranaca.

Kao pripadnik Legije proći će svašta – od drastičnog vojničkog drila do raznih lokalnih ratišta; kroz diverzantsku izobrazbu dogurat će do visokog dočasničkog čina. U jednoj akciji u Africi Ante biva teško ranjen. To ranjavanje isključi mogućnost nastavka diverzantske službe i on prihvaća ponuđenu službu francuskog instruktora južnoameričkih službi za borbu protiv krijumčarenja kokaina.

U Kolumbiji upoznaje svoju veliku ljubav, mladu i pomalo razmaženu kćer iz bogate obitelji španjolskoga podrijetla. Ta veza je bogata ljubavlju i ljubomorom, a završava brakom i rođenjem kćeri Ximene. Tijekom jednog boravka u Argentini upoznaje trojicu iseljenika od kojih doznaje da je u Hrvatskoj počeo rat. Kad na televiziji vidi strašne slike razaranja Dubrovnika, uz vrlo bolan rastanak sa ženom i kćeri, odlazi u domovinu staviti joj na raspolaganje svoje bogato vojničko i ratničko iskustvo.

Ante uočava da je stanje obrane veoma teško. Istina, puno je dragovoljaca, ali su neobučeni, a naoružanja gotovo i nema. Na Sljemenu organizira obuku dragovoljaca, pod geslom: “Više znoja, manje krvi”. Uskoro upoznaje generala Janka Bobetka s kojim će ga povezati iskreno prijateljstvo i duboko poštovanje. Zajedno će se suprotstaviti paklenom velikosrpskom naumu da se Hrvatska presječe na dva dijela (Virovitica-Karlovac-Karlobag). Ante vodi manju jedinicu diverzanata koja ima zadatak onemogućiti prodor tenkova i tako kupovati vrijeme dok se hrvatska vojska ne naoruža. U jednoj akciji Ante biva ranjen i neko vrijeme provest će u bolnici.

Po izlasku odlazi s Bobetkom na južno bojište, sa zadatkom obrane Dubrovnika i Dalmacije. Uskoro ga Bobetko imenuje zapovjednikom Zbornog područja Split, a glavni zadatak mu je onemogućiti povezivanje snaga iz Knina i Banja Luke. U Livnu stiče nove suborce, ali i veoma vojnički tešku situaciju. Dolazi vrijeme za akciju Maslenica, gdje upoznaje televizijsku novinarku Vesnu.

U trenucima kad se razvila mala romansa s Vesnom, njegov brat je teško stradao i čine se napori da uopće preživi. Vesna shvaća da Ante sad sav pripada ratu i da je preveliko breme odgovornosti na njegovim leđima. Vraća se u Zagreb, gdje će roditi djevojčicu, kojoj daje ime Ana, po Antinoj majci.

Vojna akcija Maslenica i još nekoliko operacija na području koje je pripadalo Antinoj odgovornosti, a koje su briljantno vojnički izvedene, donijele su mu čin generala. Ante zna da je oslobođenje Knina ključna operacija Domovinskog rata: tamo gdje je sve počelo, tamo se mora i završiti. Donosi plan da se Knin mora osloboditi s Dinare.

Nadljudskim naporima, u najvećoj tajnosti, Ante će uspjeti iznijeti “na rukama” topove na vrh Dinare, ali dovući i tenkove za konačni obračun s okupacijom svoje zemlje. Akcija je nazvana Oluja i protekla je bezbolnije nego se Ante nadao: dan prije početka operacije obavještajna služba u Antinom štabu ulovila je odluku, koju je donijelo zapovjedništvo kninskih snaga o povlačenju vojske i civila u Bosnu i Kosovo.

U seriji glume Goran Višnjić, Nataša Janjić, Olga Pakalović, Iva Kraljević, Mustafa Nadarević, Goran Navojec, Borko Perić, Tarik Filipović, Boris Svrtan, Ivo Gregurević, Rene Bitorajac, Robert Budak. Scenarist i redatelj je Antun Vrdoljak. Montažer je Alfred Kolombo, dok fotografiju potpisuje Vjekoslav Vrdoljak, a glazbu Siniša Leopold.

Osim na Prvom programu, seriju možete pratiti i na HTV 3 uz audiodeskripciju. Riječ je o dodatnim verbalnim opisima scena, koji se emitiraju u vrijeme zvučnih stanki – tišina, kao pomoć u razumijevanju i ostvarivanju što potpunijeg dojma emisije za osobe oštećena vida.

R.I./ Foto:hrt

The post Serijal “General” od ponedjeljka na HRT-u… first appeared on Braniteljski portal.

U hrvatskim medijima, Rezolucija Europskog parlamenta “Važnost europskoga sjećanja za budućnost Europe” prošla je nezapaženo što je primijetio i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak prigovorivši nedavno HRT-u, na što se novinar i voditelj Studija 4 Petar Vlahov opravdavao uredničkom slobodom…

-Lili Benčik-Konačno; EU Parlament se izjasnio komunizam i nacizam su isto zlo!A u Hrvatskoj opća šutnja, šok i nevjerica!…

“19. rujna EP usvojio je rezoluciju o sučeljavanju s prošlošću. Ni HINA, ni vaš medij nisu ni slova o tome objavili. Za rezoluciju su glasala tri zastupnika iz redova SDP-a – Biljana Borzan, Tonino Picula i Predrag Matić, tri zastupnika HDZ-a, Ruža Tomašić, dok Kolakušić i Živi zid nisu glasali. Osnovna zadaća je obavještavati javnost o onome što se događa u ključnoj instituciji Europske Unije.“, upozorio je Čičak sredinom listopada u HRT-ovoj emisiji Studio 4 ističući da je tema medijski prešućena.

Josip Popovac, predsjednik Vijeća za elektroničke medije, sjedeći uz Čička zajedno u studiju, pokušao je s voditeljem Vlahovom opravdati medijsko prešućivanje uređivačkom politikom pojedinog medija.

“Urednička je sloboda što će biti na naslovnicama tog dana”, ustvrdio je Popovac.

Što je javna televizija i zašto se plaća pristojba?

Javni RTV servisi su danas u Europi potrebnije više nego ikada kao jamci slobodnog formiranja javnog mišljenja u svim važnim dijelovima društva, jer ne moraju voditi brigu o interesima dioničara, već pružiti uslugu svima u društvu. Sve vlade i države moraju imati dovoljno povjerenja same u sebe, kao i u zrelost svojih demokracija, kako bi izgradili samostalan javni RTV servis u službi svojih građana, koji ima mehanizme kontrole i ispravljanja pogrešaka, ali i slobodu i odgovornost kako bi radio objektivno, korektno i nepristrano.

HRT kao javni servis ima obvezu “ispunjavati jasan i točan zahtjev: biti televizija ili radio za sve, odnosno za svakog građanina zemlje u kojoj djeluju. Svojim programima obraćaju se svim građanima bez obzira na godine, obrazovanje ili kupovnu moć. Za razliku od komercijalnih radijskih i televizijskih postaja, koje legitimno moraju živjeti od komercijalnih prihoda i prema tome program prilagođavaju određenom dijelu publike koji zanima oglašivače, javni radiotelevizijski servis namijenjen je svekolikoj javnosti, koja je i financira i kontrolira”, što je naznačeno i na službenim stranicama HRT-a.

Hina pod vodstvom Branke Valentić

Hrvatska izvještajna novinska agencija (HINA) javni je medij i jedina nacionalna novinska agencija u Hrvatskoj čiji su korisnici gotovo svi važniji elektronički i tiskani mediji u zemlji.

-(FOTO) U Hrvatskoj, IDS-ov otpor Rezoluciji EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim…

Po Zakonu bi HINA trebala djelovati po načelima neovisnoga, nepristranog i profesionalnoga novinsko-agencijskog izvještavanja i ne smije biti izložena bilo kakvim utjecajima koji bi mogli ugroziti točnost, objektivnost ili vjerodostojnost njezinih informacija. HINA ne smije, faktički ili pravno, doći pod vlasničku ili drugu interesnu kontrolu neke ideološke, političke ili ekonomske skupine.

Međutim, u Hini se pod ravnateljstvom gospođe Branke Valentić provodi cenzura, odnosno političko pogodovanje neobjavljivanjem informacija važnih za javnost, na što su upozorili Hrvatski novinari i publicisti krajem rujna 2016., lažno plasiranje vijesti i slično, o čemu možete čitati OVDJE.

Važnost rezolucije EP-a: Preispitivanje zločina totalitarnih komunističkih i nacističkih režima

“Na području Republike Hrvatske dogodila su se masovna ubojstva nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Brojni su razlozi teških komunističkih zločina iz toga razdoblja ali svima im je zajedničko usmrćivanje političkih protivnika zato jer su drukčije mislili i osjećali. Stoga ovu Rezoluciju Europskog parlamenta kojom se poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim smatram korakom prema naprijed jer se njome osuđuje i izjednačuje nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima.”, naglasila je u razgovoru za Narod.hr Marijana Petir, bivša hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu.

“Nova rezolucija Europskog parlamenta podsjeća i upozorava da neke zemlje bivšeg komunističkog bloka poput Hrvatske, unatoč pada Berlinskog zida i uvođenje demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput svih ostalih drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe.”, istaknuo je za Narod.hr Jure Vujić, pravnik i politolog, pročelnik odjela za politologiju Matice Hrvatske, član „Inicijative EU 1481“.

Podsjetimo, Rezolucijom se poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

U njoj se, između ostalog, izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola.

Također se napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.

Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. govori o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Rezoluciju donosimo u cijelosti:

– uzimajući u obzir univerzalna načela ljudskih prava i temeljna načela Europske unije kao zajednice utemeljene na zajedničkim vrijednostima,

– uzimajući u obzir izjavu koju su 22. kolovoza 2019. uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dali prvi podpredsjednik Timmermans i povjerenica Jourová,

– uzimajući u obzir Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima usvojenu 10. prosinca 1948.,

– uzimajući u obzir Rezoluciju od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici kraja Drugog svjetskog rata u Europi na dan 8. svibnja 1945.(1),

– uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.,

– uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2008/913/PUP od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima(2),

– uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.,

– uzimajući u obzir svoju deklaraciju o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma usvojenu 23. rujna 2008.(3),

– uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu(4),

– uzimajući u obzir izvješće Komisije od 22. prosinca 2010. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi (COM(2010)0783),

– uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 9. i 10. lipnja 2011. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi,

– uzimajući u obzir Varšavsku deklaraciju od 23. kolovoza 2011. o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima,

– uzimajući u obzir zajedničku izjavu koju su 23. kolovoza 2018. dali predstavnici vlada država članica EU-a u spomen žrtvama komunizma,

– uzimajući u obzir svoju povijesnu rezoluciju o situaciji u Estoniji, Latviji i Litvi usvojenu 13. siječnja 1983. kao odgovor na „Baltički apel“ koji je uputilo 45 građana tih zemalja,

– uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata,

– uzimajući u obzir članak 132. stavke 2. i 4. Poslovnika,

A. budući da se ove godine obilježava 80. godišnjica početka Drugog svjetskog rata, koji je uzrokovao ljudsku patnju dotad neviđenih razmjera i doveo do okupacije zemalja u Europi koja je potrajala desetljećima;

B. budući da su prije 80 godina, 23. kolovoza 1939., komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju, poznat kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegove tajne protokole u kojima su podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa između svoja dva totalitarna režima, otvorivši tako put za izbijanje Drugog svjetskog rata;

C. budući da je, kao izravna posljedica pakta Molotov-Ribbentrop, uz nacističko-sovjetski Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji koji je uslijedio 28. rujna 1939., Republiku Poljsku prvo napao Hitler, a dva tjedna kasnije i Staljin, čime je ta zemlja lišena neovisnosti, a poljski narod suočen s nezapamćenom tragedijom; te da je komunistički Sovjetski Savez 30. studenog 1939. započeo agresiju na Finsku, a u lipnju 1940. okupirao i pripojio dijelove Rumunjske (teritorije koji nisu nikad vraćeni) te pripojio nezavisne republike Litvu, Latviju i Estoniju;

D. budući da su nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke europske zemlje mogle provesti obnovu i započeti proces pomirenja, dok su druge europske zemlje ostale pod diktaturom, a neke i pod izravnom sovjetskom okupacijom ili utjecajem, još pola stoljeća te su im sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj i dalje bili uskraćeni;

E. budući da, usprkos tome što su zločini nacističkog režima ocijenjeni i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa, još uvijek postoji hitna potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura;

F. budući da su u nekim državama članicama komunističke i nacističke ideologije zakonom zabranjene;

G. budući da je europska integracija od početka predstavljala reakciju na patnje prouzročene dvama svjetskim ratovima i nacističkom tiranijom koja je dovela do holokausta, odgovor na širenje totalitarnih i nedemokratskih komunističkih režima u središnjoj i istočnoj Europi te način da se suradnjom i integracijom prevladaju duboke podjele i neprijateljstva u Europi, prestane s ratovima i osigura demokracija u Europi; budući da je za europske zemlje koje su pretrpjele sovjetsku okupaciju i komunističku diktaturu, proces proširenja EU-a koji je započeo 2004. značio povratak u europsku obitelj kojoj pripadaju;

H. budući da se europska tragična povijest ne smije zaboraviti kako bi se odala počast žrtvama, osudili počinitelji i postavili temelji za pomirenje koje počiva na istini i sjećanju;

I. budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;

J. budući da je prije 30 godina, 23. kolovoza 1989., obilježena 50. godišnjica Pakta Molotov-Ribbentrop te je u znak sjećanja na žrtve totalitarnih režima organiziran „Baltički put“, dotad nezabilježena demonstracija dva milijuna Litavaca, Latvijaca i Estonaca koji su se uhvatili za ruke i formirali ljudski lanac koji se protezao od Vilniusa do Rige, pa sve do Tallinna;

K. budući da su, usprkos tome što je Kongres narodnih zastupnika SSSR-a 24. prosinca 1989. osudio potpisivanje Pakta Molotov-Ribbentrop, kao i drugih sporazuma s nacističkom Njemačkom, ruske vlasti u kolovozu 2019. odbacile odgovornost za taj sporazum i njegove posljedice te trenutačno promiču stajalište da su Poljska, baltičke države i Zapad pravi pokretači Drugog svjetskog rata;

L. budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile staljinističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;

M. budući da otvoreno radikalne, rasističke i ksenofobne skupine i političke stranke potiču na mržnju i nasilje u društvu, primjerice širenjem govora mržnje na internetu, što često dovodi do porasta nasilja, ksenofobije i netolerancije;

1. podsjeća na to da se prema članku 2. UEU-a Unija temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina; podsjeća na to da su te vrijednosti zajedničke svim državama članicama;

2. naglašava da je Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja;

3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

4. izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu;

5. poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;

6. osuđuje manifestacije i širenje totalitarnih ideologija kao što su nacizam i staljinizam u EU-u;

7. osuđuje povijesni revizionizam i glorificiranje nacističkih kolaboracionista u nekim državama članicama EU-a; duboko ga brine sve veće prihvaćanje radikalnih ideologija i povratak fašizmu, rasizmu, ksenofobiji i drugim oblicima netolerancije u Europskoj uniji te uznemiruju vijesti iz nekih država članica o šurovanju političkih vođa, političkih stranaka i tijela kaznenopravnog progona s radikalnim, rasističkim i ksenofobnim pokretima različitih političkih denominacija; poziva države članice da najoštrije osude takva djela jer ona ugrožavaju vrijednosti EU-a, mir, slobodu i demokraciju;

8. poziva sve države članice EU-a da 23. kolovoza obilježavaju kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i na razini EU-a i na državnoj razini te da razvijaju svijest mlađih generacija o tim temama tako što će povijest i analizu posljedica totalitarnih režima uključiti u kurikulume i udžbenike svih škola u EU-u; poziva države članice da podrže dokumentiranje mučne prošlosti Europe, na primjer prevođenjem rasprava s Nürnberškog procesa na sve jezike EU-a;

9. poziva države članice da osude sve oblike negiranja holokausta, uključujući trivijaliziranje i umanjivanje zločina koje su počinili nacisti i njihovi kolaboracionisti, te da spriječe pojavu trivijalizacije u političkom i medijskom diskursu;

10. zalaže se za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima; potiče države članice da kroz opću kulturu promiču obrazovanje o raznolikosti našeg društva i o našoj zajedničkoj povijesti, uključujući obrazovanje o zvjerstvima počinjenim u Drugom svjetskom ratu, poput holokausta i sustavnog dehumaniziranja njegovih žrtava tijekom niza godina;

11. nadalje, poziva na to da se 25. svibnja (godišnjica smaknuća heroja iz Auschwitza ritmajstora Witolda Pileckog) proglasi međunarodnim danom junaka borbe protiv totalitarizma koji će biti izraz poštovanja i počasti prema svima onima koji su, suprotstavivši se tiraniji, pokazali junaštvo i istinsku ljubav za čovječanstvo te će budućim generacijama služiti kao jasan primjer ispravnog stava koji treba zauzeti pred prijetnjom od totalitarnog porobljavanja;

12. poziva Komisiju da pruži efektivnu potporu projektima za povijesno pamćenje i sjećanje u državama članicama kao i za aktivnosti Platforme europskog sjećanja i savjesti te da u okviru programa Europa za građane odvoji odgovarajuća financijska sredstva za komemoraciju i sjećanje na žrtve totalitarizma, kao što je to izneseno u stajalištu Parlamenta o programu Prava i vrijednosti za razdoblje 2021. – 2027.;

13. izjavljuje da europska integracija kao model mira i pomirenja predstavlja slobodan izbor naroda Europe koji su se tako opredijelili za zajedničku budućnost te da Europska unija ima posebnu odgovornost za promicanje i zaštitu demokracije, poštovanja ljudskih prava i vladavine prava, ne samo unutar već i izvan Europske unije;

14. ističe da su se, u svjetlu pristupanja EU-u i NATO-u, zemlje istočne i središnje Europe ne samo vratile u europsku obitelj slobodnih demokratskih zemalja, već da su se, uz pomoć EU-a, pokazale uspješnima u provedbi reformi i postizanju društveno-gospodarskog razvoja; naglašava, međutim, da ta mogućnost treba ostati otvorena i drugim europskim zemljama kako je utvrđeno u članku 49. UEU-a;

15. tvrdi da je Rusija i dalje najveća žrtva komunističkog totalitarizma i da će njezin razvoj u demokratsku državu biti otežan sve dok vlada, politička elita i politička propaganda nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina i veličanjem sovjetskog totalitarnog režima; stoga poziva sve dijelove ruskog društva da se suoče sa svojom tragičnom prošlošću;

16. duboko je zabrinut zbog nastojanja sadašnjeg ruskog vodstva da iskrivi povijesne činjenice i umanji zločine sovjetskog totalitarnog režima te ih smatra opasnom sastavnicom informacijskog rata koji se vodi protiv demokratske Europe s ciljem da se ona podijeli te stoga poziva Komisiju da se odlučno suprotstavi tim nastojanjima;

17. izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;

18. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

19. osuđuje činjenicu da ekstremističke i ksenofobne političke snage u Europi sve više posežu za iskrivljivanjem povijesnih činjenica te koriste simboliku i retoriku u kojoj se čuju odjeci nekih aspekata totalitarne propagande, uključujući rasizam, antisemitizam i mržnju prema seksualnim i drugim manjinama;

20. apelira na države članice da se pridržavaju odredbi Okvirne odluke Vijeća, tako da se suprotstave organizacijama koje šire govor mržnje i nasilje u javnim prostorima i na internetu; te da efektivno zabrane neofašističke i neonacističke skupine i svaku drugu zakladu ili udrugu koja veliča i glorificira nacizam i fašizam ili bilo koji drugi oblik totalitarizma, poštujući pritom domaći pravni poredak i nadležnost;

21. naglašava da bi tragična prošlost Europe i dalje trebala služiti kao moralna i politička inspiracija za suočavanje s izazovima današnjice, uključujući borbu za pravedniji svijet, stvarajući tako otvorena i tolerantna društva i zajednice koje prihvaćaju etničke, vjerske i seksualne manjine i primjenjujući europske vrijednosti na sve;

22. nalaže Predsjedniku da ovu rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji, vladama i parlamentima država članica, ruskoj Dumi i parlamentima zemalja Istočnog partnerstva,donosi narod.hr…

I.G.

The post Zašto HINA i HRT nisu izvijestili o Rezoluciji EP-a kojom se izjednačavaju komunizam i nacizam? – Evo što u njoj piše! first appeared on Braniteljski portal.

Na današnji dan, 10. kolovoza 1991. godine, poginuo je Gordan Lederer, snimatelj HRT-a, jedna od prvih i najpoznatijih žrtava srpske agresije na Hrvatsku. Pogođen je snajperskim metkom na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice te dodatno ranjen granatom kojom su gađali vojnike dok su ga spašavali…

Na brdu Čukur u blizini Hrvatske Kostajnice obilježena je 28. godišnjica pogibije snimatelja Gordana Lederera. HRT-ov fotograf i ratni reporter život je izgubio 1991. godine snimajući hrvatske branitelje za vrijeme napada na Pounje. Na mjestu njegove pogibije, podignuto je spomen-obilježje u obliku fotografskog objektiva s napuklom lećom…

Ondje su položili vijence i zapalili svijeće ravnatelj Poslovne jedinice Program HRT-a Renato Kunić, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, gradonačelnik Grada Hrvatske Kostajnice Dalibor Bišćan te drugi predstavnici gradova i općina, kao i Zajednica Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata policije RH, Oružanih snaga RH te predsjednik zbora ratnih izvjestitelja HRT-a Marinko Ćavar, donosi 01portal.hr…

Ovo je Milan Zorić, ubojica Gordana Lederera! Nikad nije osuđen za teški ratni zločin…

Na današnji dan, 10. kolovoza 1991. godine, poginuo je Gordan Lederer, snimatelj HRT-a, jedna od prvih i najpoznatijih žrtava srpske agresije na Hrvatsku. Pogođen je snajperskim metkom na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice te dodatno ranjen granatom kojom su gađali vojnike dok su ga spašavali.

Hitna pomoć u Kostajnici tražila je da se helikopterom preveze do Zagreba, ali general JNA Andrija Rašeta to nije dopustio. Preminuo je u kolima Hitne pomoći.

Lederera ja ubio srpski snajperist Milan Zorić porijekolom iz Rosulja kraj Kostajnice.

Nakon Ledereove pogibije Vojno tužiteljstvo pokrenulo je kazneni progon Milan Zorića. Protiv njega je na Vojnom sudu u Zagrebu vođen postupak zbog kaznenog djela oružane pobune. Postupak je završen 1996. godine jer je primjenom Zakona o općem oprostu protiv Milana Zorića obustavljen kazneni postupak.

Drugi postupak protiv Zorića vođen je na Županijskom sudu u Sisku 1999. godine. Suđeno mu je za kazneno djelo ubojstva, a Županijski sud u Sisku proglasio ga je krivim za ubojstvo Gordana Lederera  i osudio na 15 godina zatvora.

Zorić  se žalio na tu presudu pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske 18. rujna 2002. godine donio rješenje kojim se ukida presuda Županijskog suda u Sisku s obrazloženjem da se radi o presuđenoj stvari jer je protiv Zorića Vojni sud u Zagrebu, primjenom Zakona o općem oprostu, obustavio kazneni postupak.

Dakle, što se hrvatskoga pravosuđa tiče, ubojica Milan Zorić je slobodan čovjek.

Sjećanje na prvi dokumentarni film

Gordana Lederera upoznao sam u jesen 1990.  On i Dražen Šimić bili su snimatelji na mom prvom dokumentarnom filmu “Dosanjani snovi”. Nakon toga planirali smo nekoliko zajedničkih projekata. Gordan je upisao Arheologiju i za putovanja po Dalmaciji i Hercegovini istražio je rimske putove želeći snimiti seriju dokumentarnih filmova o Rimljanima na tlu današnje Hrvatske.

Rat je promijenio planove. Mislili smo da ih je samo odgodio. I kad smo sreli u Pakracu, 2. ožujka 1991.  na dan koji bi se trebao slaviti kao početak agresije na Hrvatsku, Gordan je pričao o putovanjima rimskih legija od Širokog Brijega do Međugorja: “Uvijek su putovali uzvisinama, nikad udolinom jer bi tada bili lakša meta neprijatelju.”

Dražen Šimić i Gordan Lederer u Pakracu su 3. ožujka snimili  prvi pravi ratni okršaj  hrvatskih snaga protiv srpskih terorista i JNA. U sumrak su odjurili u Zagreb odnijeti snimljeni materijal vjerujući da se biti prikazan u središnjem Dnevniku HTV-a. Za par sati bili su natrag. U Dnevniku Pakrac nije ni spomenut.

Kasnije smo saznali da je tadašnji predsjednik Vlade Josip Manolić došao u zgradu HTV-a na Prisavlju vidjeti  nemontirani snimak borbi u Pakracu. Tada smo bili razočarani, a danas sam sklon vjerovati da se nije radilo o klasičnoj cenzuri nego o političkoj odluci da se pokušaju smiriti napetosti u ionako eksplozivnoj situaciji.

Lederara sam sreo u Hrvatskoj Kostajnici dan prije pogibije piše novinar Marko Marković . Kolega Marko Jurič i ja od Drage Horvata, zapovjednika obrane grada, tražili smo dopuštenje za intervju s Gavranom. Horvat je dopustio i pozvao ga na razgovor.

Gavran je bio Damir Tomljanović.  Pristojno se javio, zahvalio na interesu i uljudno odbio razgovor za medije: “Intervju ću vam dati, ali tek na Kninskoj tvrđavi, prije ništa. A i onda ću ti dati intervju tek nakon što ga dam Goranu Ledereru i Draženu Šimiću”, kazao je Damir Tomljanović, čije je ratno ime Gavran, kasnije postalo sinonim za tog velebitskoga junaka.

Oslobođenje Knina i intervju na Kninskoj tvrđavi nije dočekao. Poginuo je u veljači 1994. na Tulovim Gredama na Velebitu.

Umjesto Gavrana 1, kao zamjena uskočio je ratnik pod imenom Gavran 7. Vrlo zahvalan sugovornik, neobična izgleda, medijski vrlo zanimljiv. Taj dan na položaje u Kostajnici došli su Zagorci zamijeniti ratnike koji su čuvali prvu crtu bojišnice. Zagorci su pjevali, na ulicama Kostajnice bilo je mnoštvo vojnika. Na parkiralištu ispred pošte sjedio sam na kampanjoli i razgovarao s Gavranom 7.  Kad su  zrakoplovi JNA naletjeli iznad grada poskakali smo u zaklone, Gavran 7 je ostao miran.

– Bojite se, a?

– Naravno da se bojim.

– Ovo je prvi nalet i u prvom nikad ne tuku. Snimaju teren, u drugom tuku – samouvjren je bio Gavran 7.

Ratna priča Gavrana 7 bila je puna nevjerojatnih i zanimljivih detalja. Toliko dobra da je nikad nisam objavio. Nekoliko tjedana kasnije Gavran 7 promijenio je ime i postao medijska zvijezda. Naslovnice na novinskim kioscima prikazivale su zapovjednika Zebri Sinišu Dvorskog, zvanog Rambo.

U Kostajnici smo taj dan sreli i Vesnu Teršelić, aktualnu čelnicu Documente, Centra za suočavanje s prošlošću. Došla je iz pravca  kostajničkog mosta, nosila je buket cvijeća i pozivala hrvatske ratnike da bace oružje i vate se kućama. Vojnici su smijali govoreći da ode preko i to kaže onima koji imaju više oružja. Nije ih poslušala.

Na povratku u Zagreb Jurič i ja vozili smo otvorenih vara. Dvaput smo iskakali iz auta. Dan poslije, za subotnje kave na zagrebačkoj špici u blizini radija 101, kolega s televizije kazao nam je da je Gordan teško ranjen i da je u tijeku akcija spašavanja. Pogođen je snajperskim metkom, a tijekom pružanja prve pomoći ozlijeđen je krhotinama granate.

Sramotnu ulogu u tom tragičnom činu odigrao je general JNA Andrija Rašeta koji nije dopustio da se helikopterom iz Kostajnice preveze u Zagreb. Hitna pomoć nije ga uspjela na vrijeme dovesti do zagrebačke bolnice.

Samo dan nakon ubojstva Lederera Milan Zorić dao je intervju beogradskoj televiziji.Vlado Mareš i Veljko Đurović su 11. kolovoza intervjuirali Zorića za informativni program Televizije Srbije. Snimali su ga s leđa. Njegovu siluetu prepoznali su susjedi iz Siska, ali i supruga i rođena mu djeca. “To je tata, to je naš tata” vikala su djeca gledaju lika koji se hvali da je ubio snimatelja HTV-a.

Naime, Milan Zorić je iz Sela Rosulje pokraj Hrvatske Kostajnice, bio se priženio u Sisak, ali je početkom rata nestao. Obitelj nije mnogo znala o njemu do hvalisanja na televiziji kako je ubio Lederera.

Zorić se novinarima pohvalio da je služeći JNA postao snajperist, pucao je da ubije, namjerno je gađao snimatelja, a ne vojnike koji su bili pokraj njega.

Ledererova obitelj, otac Prvislav i supruga Ana, ne mire se s činjenicom da je ubojica njihovog Gordana slobodan čovjek.

Otac Prvislav za sinovu smrt kriv vrh JNA, odnosno Petu Vojnu oblast čije je zapovjedništvo tada bilo u Zagrebu.

– Do danas za njegovu smrt nitko nije odgovarao, a dogovorno je ubijen. Služba Pete vojne oblasti izdala je nalog i sve organizirala. Bila su dva snajperista, jedan s normalnim metkom, drugi s tromblonom, i pogodili su ga. Od vrha 5. vojne oblasti u Zagrebu zatražen je helikopter, ali general JNA Andrija Rašeta to nije dozvolio. Uslijed teškog ranjavanja, Lederer je preminuo na putu prema Zagrebu.

Gordanova supruga Ana Lederer za obljetnicu smrti prošle godine javno je kazala:

– Zločinci ne smiju proći nekažnjeno. Tužit ću ubojicu moga muža, i Hrvatsku ako treba, pred međunarodnim institucijama. Pravda mora pobijediti-, odlučna je gospođa Lederer.

I braniteljske udruge u Sisku užasnute su činjenicama o slučaju Lederer. Zbog postojanja dvostrukih mjerila koje hrvatsko pravosuđe primjenjuje Zorić je ostao nekažnjen za zločin koji je počinio.

– Kada treba od zastare zaštititi nerazjašnjena ubojstva građana srpske nacionalnosti, tada se glavni državni odvjetnik pobrine da do zastare ne dođe, donosi odluku o prekvalifikaciji kaznenog djela ubojstva u ratni zločin. Protiv ubojice hrvatskog snimatelja vođen je najprije postupak za oružanu pobunu, a potom za obično ubojstvo. Ratni zločin nitko i ne spominje. Gdje je tu pravda- , pita Ivica Pandža Orkan, rati vojni invalid, pukovnik  Hrvatske vojske u mirovini.

Orkan je ljut što se Lederer spominje samo na obljetnicu smrti, uvjeren da je riječ o teškom ratnom zločinu na koji se ne može primijeniti Zakon o oprostu:

– Kada se Zakon o oprostu primjeni na hrvatske branitelje optužene za nedokazana ubojstva, tada se diže uzbuna među stotinama nevladinih udruga, traže se smjene sudaca koji donesu takvu odluku, piše novinar i urednik max portala, prošle godine,

Marko M./maxportal-Foto:arhiv…

The post FOTO-VIDEO:SRPSKI ZLOČIN BEZ KAZNE! Na brdu Čukur odana počast ubijenom HRT-ovom snimatelju Gordanu Ledereru…Ovo je Milan Zorić, ubojica Gordana Lederera! Nikad nije osuđen za teški ratni zločin…… first appeared on Braniteljski portal.