Nakon pogibije Sokola, Ivan Anđelić Doktor je bio van sebe. ‘Da je tog trenutka došao tenk, zagrizao bih mu cijev!’, ispričao nam je vukovarski branitelj,,,,

Ivana Anđelića Doktora, legendarnog vukovarskog branitelja, zamolili smo da nam ispriča par rečenica o Velimiru Đereku Sokolu, momku iz Vinjana koji je u 26. godini položio svoj život u Vukovaru. Imoćanin je, poznato je, uzviknuo: ‘To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana!’, nakon što je Doktor je*ao majku Veselinu Šljivančaninu koji je ponudio Vukovarcima predaju. Velimir Đerek Sokol je bio tada, podsjetimo, jedini Imoćanin u tom ratnom paklu Vukovara, ali neprijatelju je trebalo stvoriti drugačiji dojam. Doktor nam je ispričao zašto je u razgovoru s kasnije osuđenim ratnim zločincem baš upotrijebio već legendarne rečenice koje završavaju s onom ‘Pakuj tu čergu i marš preko Dunava!’…

– Trebalo je biti inteligentno blesav, ludo hrabar i glumiti malo budalu. Bio sam spreman dati život za Hrvatsku, ali ne uludo. Nisam nikad pio ni pušio, sve što sam radio, radio sam promišljeno. Znao sam da ne mogu živ izaći, ali zato sam želio što skuplje prodati kožu, .

U tom psihološkom ratu nije bila samo važna priča o 600 Imoćana, osim Imoćanina Sokola bio je i Hercegovac – Miljen Rašić Slavuj.

– ‘To, momci, ovdje Slavuj, ne zaustavljamo se do Širokog Brijega!’, znao bi reći na Motoroli, a iz takvih priča JNA i četnici bi zaključili da je sve puno crnokošuljaša. Ako ih je iz Imotskog 600, pa još iz Hercegovine ‘ko zna koliko, računali su da nas je masu kad ne je*emo njihovu silu 5 posto! A nas šaka jada… Mi smo dobili medijski rat, jer da su znali koliko nas je – satrali bi nas odavno! Kad bi oni krenuli, pa ih mi razbili, ja bih uzeo automatsku pušku mrtvog vojnika i nazvao Šljivančanina na vezu gdje svi čuju. Govorio bih: ‘Profesionalni vojniče, di ti je čovjek koji ima pušku s brojem tim i tim. Oficire, daj još mesa!’ Slali smo im poruku da možemo svi izginuti, ali da se maknuti nećemo – sjeća se Anđelić, koji je u Domovinskom ratu ranjen čak pet puta, od toga tri puta teže.

Vratimo se na Đereka, koji je tema teksta. Doktor nam je ispričao da je došao u Vukovar s modernom tankom pancirkom, za koju je rekao da mu je osobno dao ministar Gojko Šušak. Kazali su mu da skine pancirku, stavili je na ogradu, a onda je Ivica Arbanas ispalio metak u nju. Ostala je rupa, a iskusni ratnici su ga pogledali s podsmijehom. Bilo je tu malo i ljubomore na uglađenog momka u besprijekornoj uniformi. Međutim, brzo su postali ekipa, trojac koji je radio dar-mar agresorskoj vojsci. Treba spomenuti da su oni svi imali uloge zapovjednika, što je važna odlika vukovarskog ratišta jer su časnici svojim primjerom lomili strah, vojnici su ih slijedili, a ne izvršavali ‘naredbe s vrha’. Arbanas i Anđelić su Đereka imenovali zapovjednikom Sajmišta nakon što je 2. listopada poginuo heroj Petar Kačić, ali krenimo redom…

– U početku mi je Vele bio čak i naporan, stalno je nešto pitao, a u biti je bio inteligentan, sve ga je zanimalo, nije bio glupan koji srlja. Postali smo nerazdvojni, on je nosio dvije puške – Zastavin Kalašnjikov s tromblonskim nastavkom kojim je ispaljivao tromblone i ‘Rumunjku’ za pucanje. Radio je pravi iznered neprijateljima.

Poginuo je 12. listopada 1991. godine, ali ne od izravnog sukoba licem u lice, nego od minobacačke granate. Anđelić nam govori da su 2. listopada zadali ogroman udarac neprijateljskoj armadi, izbacili su im iz stroja brojne vojnike i tehniku i od tada su ih znatno više dalekometno zasipali. Tog tužnog dana Sokol se išao umiti u jedan dvor u kojem je bila kada, granate su poletjele…

– Skinuo je košulju da se opere, a počela je minobacačka paljba. Josip Šijaković je bio uz njega, on mu je rekao: ‘Ajmo se sklonuti, padaju granate’, jer tu je blizu bio zaklon. No, Sokol je bio prekarakteran, prehrabar, on nije mogao dozvoliti da kao autoritet trči u sklonište. Ni ja nikad nisam bio u podrumu, a on je kao ratnik ‘rastao’ uz mene. Josip se sklonio 5-6 metara, a granata je pala Veli kraj nogu. Geleri su mu se zabili u sljepoočnicu, smrt je bila trenutna.

Brzo je Doktor vidio mrtvog prijatelja, ma malo je reći prijatelja, posebni odnosi se stvore u tim ekstremnim uvjetima.

– Bio je pola mene, kompletan sam bio jedino s njim i Arbanasom. Nije takvih ljudi bilo puno… – govori nam danas, točno 28 godina nakon tog kobnog dana.

Stavio ga je u automobil, Golf jedinicu, da Sokola pokopa, da ne završi među njuškama svinja koje su tumarale gradom koji je smrdio na smrt. Bio je van sebe…

– Da je tog trenutka došao tenk, zagrizao bih mu cijev!

Nije došao tenk, ali je grupa četnika. Iza kuća su pjevali kako će klati ustaše. Trebali su prijeći ulicu, obično tu kratku dionicu pretrče bez riječi, pa nastave s pjesmom iza novog reda razrušenih domova.

– Legao sam nasred ulice i čekao da prestane pjesma. Utihnuli su, nije se ništa čulo. Bili su na 20-ak metara kada sam počeo pucati, ispucao sam 300 metaka, cijev se tako užarila da mi je ruka izgorjela. Moji su mi vikali da bježim, jer sam bio nasred ceste bez ikakvog zaklona, a ja sam počeo vikati: ‘Šta je, pi*ka vam materina, što sad ne pjevate!’ Bio sam lud, nije mi bilo ni do čega…

Doveo je Velu u štab, a po putu je Jastrebu na Motorolu rekao da stiže sa Sokolom, nije mu otkrio da je Đerek poginuo. Anđeliću se kao flashback vratila i smrt još jednog hrabrog srca…

– Kad je Nenad Sinković Legija poginuo, ratnik s kojim sam odradio 30-40 akcija, četnici su shvatili da su ga eliminirali. ‘Gde vam je sad Legija’, govorili su nam na Motorolu, a mene i Arbanasa je to pogađalo jer smo bili tim. Čovjek je sedam oklopnih vozila uništio prije pogibije… Mislio sam se što ću sada kada shvate da Sokola nema, kada više ne budu čuli njegovo ‘Lipi moj doture’. Ne samo da će shvatiti da nema njega, nego će skužiti da nema nijednog od 600 Imoćana!

Sokol i 600 Imoćana su trebali ostati u obrani, bez obzira na to što je Đerek već pao, a šest stotina Imoćana bili samo njegova izmišljotina. I ostali su do pada Vukovara na prvoj crti, evo i kako…

– Sjetio sam se da imam Sinjanina Poljaka, ljudinu. Istina, 20-30 ljudi su u tom trenutku po zaslugama trebali biti prije njega zapovjednici, ali on je jedini bio Dalmatinac, s tim naglaskom koji mi je trebao. Rekao sam mu: ‘Ivane, sad si ti Sokol!’ Sve mu je bilo jasno, ništa mu nisam trebao objašnjavati. On je prvih 5-6 dana imao samo zadatak glumiti Sokola i njegovo ‘Lipi moj doture’. Ali dogodila se preobrazba u njemu, ta ga je obaveza promijenila! Nije više bio obazrivi vojnik od prije, glumeći Sokola se pretvorio u zvijer! Preuzeo je cijelo Sajmište, cijelu crtu obrane je držao, gdje je na kraju i poginuo.

Priču o Velimiru Đereku iz kuta Ivana Anđelića zaključit ćemo njegovim susretom s Gojkom Šuškom nakon izlaska iz Vukovara. Dao je ministru fotografiju Sokola, pitao ga poznaje li momka na slici, a Šušak je pognuo glavu. Pokušali su jedan drugome nešto reći, ali riječi su zastale u grlu…

M.M.

The post LEGENDARNI ZAPOVJEDNIK PRIČA O ĐEREKU Sokolovih 600 Imoćana se borilo u Vukovaru do samog pada grada, iako je jedini momak iz Imotskog poginuo danima prije first appeared on Braniteljski portal.

Velimir Đerek je poginuo 12. listopada 1991. godine, ta je smrt dotukla i branitelje naviknute na svakodnevne gubitke…

Mnogi znaju priču s početka listopada 1991. kada je Veselin Šljivančanin pozvao na predaju vukovarskog heroja Ivana Anđelića Doktora, koji mu je Motorolom tada odgovorio: ‘Profesionalni vojniče, oficire, je*em ti mater četničku! Imate tri dućana u Borovom Selu i da se mi vama predamo. Pakuj tu čergu i marš preko Dunava!’

Poznato je i da je Velimir Đerek tada rekao da čuje i jugooficir: ‘To, lipi moj doture! Ovdje tvoj Sokol sa šest stotina Imoćana!’ Naravno da tu nije bilo 600 Imoćana, nije ih bilo ni 100, bio je on jedan jedini Imoćanin, ali neprijatelju je trebalo utjerati strah u kosti…

Sutra je godišnjica smrti Velimira Đereka Sokola, vukovarskog heroja rođenog u Vinjanima Gornjim, ali priča ovog Imoćanina koji je u 26. godini položio svoj život za Hrvatsku nije ratna. Herojska je i može se čak reći antiratna, baš onakva kakvu mladi moraju znati, a ne znaju. Prije dvije godine, prema riječima njegove sestre Rajke Đerek Mikulić, u imotskoj gimnaziji je napravljena anonimna anketa i samo je jedan učenik znao tko je Sokol.

– On je bio veseljak, nikoga nije mrzio, ma da je četnika vidio, vjerujem da bi ga zagrlio i pitao: ‘Što ti to treba?’ – govori nam Rajka, koja nam je ispričala o svom bratu i njegovoj odluci da se priključi obrani Hrvatske i to na najtežem mjestu. Vukovaru.

Vele je bio najmlađe dijete u obitelji Ante i Zorke, koji su još imali Senku i Rajku. Otac mu je umro kada je imao šest godina, a Velimir je u Zagreb preselio već nakon osnovne škole. Odlično se snašao u metropoli, dogurao je do funkcije jednog od voditelja hotela Esplanada, bio je markantan, lijepih manira, tako da su cure bile lude za njim.

– Još i danas mi se javljaju žene koje ga se sjećaju, ispričaju mi neki detalj, a po nekim riječima mogu zaključiti da su bile zaljubljene u njega – govori nam njegova sestra, koja nam otkriva da je on bio kao maneken, uvijek sređen i mirisan.

Zanimljivo je spomenuti da je igrao nogomet sa Zvonimirom Bobanom, a s današnjim košarkaškim izbornikom Veljkom Mršićem se redovito družio. Ekipu je često zabavljao imitirajući prijenose reportera Mladena Delića, ali bi se znao odmah sa sportskih tema okrenuti na repertoar Splitskog festivala. Sve za feštu i zafrkanciju.

Kreće agresija na Hrvatsku, Velimir je na dobrom poslu u Esplanadi, uživa u životu i popularnosti, dovoljno je reći da je sa Ksenijom Urličić vodio Noći Imoćana u Zagrebu. Ali odlučuje ići na prvu crtu, gdje je najteže, u Vukovar. Nije pohitao u rat nošen avanturom, još manje nekakvom mržnjom, on je to držao svojom obavezom. Otac mu je već odavno bio pokojni, majci nije rekao da ide na bojište, samo sestri Rajki s kojom je bio najbliži. Koliko mu je teška bila ta odluka govori njegovo ponašanje pri posljednjem dolasku u svoj rodni kraj, bilo je to na blagdan svetog Ante 1991. godine.

– Bio je strašno neraspoložen, kao nikada do tada. Kada bi došao u Vinjane, on bi uvijek uzeo harmoniku i tražio ekipu gdje će pjevati i družiti se, ali tog puta je samo ležao, bio je zamišljen. Pitala sam ga boli li ga što, rekao je da ga ne boli. Nakon par dana sam nazvala majku i pitala je li Vele išao, a ona mi je odgovorila da mu se nikako nije dalo ići. ‘Dugo se vrtio, sigurno ću ja umrit pa me nikad neće vidit. Pošao je i okretao se nekoliko puta’, rekla mi je majka. No, poslije sam shvatila, on je zagrlio i poljubio majku i tako se okretao jer mu se po glavi vjerojatno vrtjelo kako mu je to zadnji put da vidi svoju mater, kuću, Vinjane… U sebi je donio odluku i zato je bio tako neraspoložen.

Rajka je još jednu priču saznala nedavno, ona još više govori o tome koliko je Velimir bio svjestan da se iz Vukovara neće vratiti živ.

– Javila mi se jedna žena, naša daljnja rodbina i ispričala mi da je šetajući se uvečer Jarunom s tadašnjim momkom vidjela čovjeka kako zuri u jezero. Dok su se mislili bi li mu prišli i pitali ga je li sve u redu, njihov pas se otrgnuo i otrčao put njega. Kako je taj čovjek zagrlio psa, shvatili su da se radi o Veli s kojim su se svake nedjelje nakon mise družili. Pitali su ga što tu sam radi, a on im je odgovorio: ‘Došao se oprostiti sam sa sobom, sutra odlazim na bojište’.

Zanimljiv je razgovor njega i direktora Esplanade Đure Miladina kada mu je došao reći da odlazi u rat. Ustao se sa stola, zagrlio Imoćanina i rekao mu:

– Pa, jesi li ti normalan, ti si sin jedinac!

Onako šokiran još mu je kazao:

– I ako budeš morao ići, napisat ćemo ti neki ‘papir’ da ne ideš. Pa ti si gospodin, nije to za tebe!

Velimir ga je na te njegove riječi samo zagrlio…

– Direktore, Vama hvala, ali što bi bilo kada bi svi mislili kao Vi? – rekao mu je Vele i dodao da će se vratiti u Esplanadu ako ostane živ.

Sestri Rajki jedinoj je u obitelji otkrio svoju odluku da ide u Vukovar, majka do njegovog stradanja nije ni znala da je u ratu, nije želio da se brine. Kada ga je Rajka shrvano pitala zašto ide u Vukovar, mirno joj je odgovorio:

– Sestro, Hrvatska se ne brani na Trgu bana Jelačića nego na njenim granicama. 

‘Nemoj ići, molim te, tamo nema nikog našeg!’, zavapila je Rajka, a on joj je odgovorio:

– Kako nema, sestro? Pa sve su to moja braća, i oni Hrvat iz Drinovaca i onaj iz Širokog i onaj iz Amerike.

Kad je shvatila da ga ne može razuvjeriti, počela je plakati. ‘Poginut ćeš, imamo samo tebe…’, preklinjala ga je.

A on joj je na to rekao:

– Šta ima veze, netko mora. Ako poginem, čuvaj mi moju Hrvatsku.

Danas nam Rajka kaže da joj ta bratova rečenica predstavlja trajnu oporuku.

Naknadno je Rajka saznala i da je Vele prije odlaska u Vukovar otišao na ispovijed kod fratra, tako da se sve kockice slažu u mozaik koji jasno prikazuje koliko je Velimir bio svjestan u što se upušta.

Od kada je otišao u Vukovar, čuo se s njom još samo jedanput. Uspio je nazvati 30. rujna 1991., kada je Rajkinoj kćerki rođendan.

– Vele mi je tada rekao: ‘Sestro, ovo je pakao. Ostavljeni smo na milost i nemilost. Zvao sam Šuška, natjerao sam ga na plač, ali mi je rekao: Žao mi je, ne možemo vam pomoći.’ Bio je potpuno svjestan da se nikada neće vratiti…Šušak je Velimira poslao u Vukovar i kao kontakt o događanjima u Vukovaru o čemu priča Ivan Anđelić doktor.

Velimira Đereka Sokola u Vukovaru su dočekali kao nekakvog playboya u modernoj uniformi s američkim čizmama i novom pancirkom, momka koji ne zna gdje je došao, ali vrlo brzo se iskazao hrabrošću.Primili su ga zapovjednik 4.bojne  3. GBR-ZNG-e Ivica Arbabas –Lipii i zamjenik zapovjednika legendarni Ivan Anđelić Doktor.  Granata koja ga je usmrtila 12. listopada 1991., kada se išao umiti u dvorište, zabila se kao nož u srce braniteljima Vukovara. Ljudi naučeni na smrt su plakali, a koliko je bio važan u psihološkom ratu govori i činjenica da su branitelji izmislili novog Sokola s dalmatinskim naglaskom, samo da četnici ne shvate da su eliminirali hrabro srce obrane Vukovara…Tekst preuzet OVDJE

T.H.

The post (FOTO-VIDEO) JEDINSTVENA PRIČA O HEROJU KOJU MORATE ZNATI Imotski Sokol je napustio Esplanadu i otišao u Vukovar, znao je da se neće vratiti first appeared on Braniteljski portal.

Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici. Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama.

Opisati bitku za Sajmište nije nimalo jednostavno. Kronološki ju je nemoguće vjerno predočiti, jer i za same branitelje kronološka rekonstrukcija mjerljiva je samo po sjećanjima na dane kada bi netko od njihovih suboraca poginuo ili bio ranjen ili iznova ranjen, piše vecernji.hr

Nemoguće je prezentirati ovu priču u nekom logičnom kontekstu, nemoguće već samim time što su uvjeti bili nemogući. Uistinu, na Sajmištu je vladala ratna ludnica koja je sudeći po svemu slična, umnogome i neizmjerno brutalnija ratna priča od prikazanih u najcrnjim ratnim filmovima, poput Coppoline „Apokalipse“. Obranu Sajmišta u listopadu i studenome 1991. iznijeli su ponajviše HOS-ovci, ali i rijetki koji su imali hrabrosti sudjelovati i ginuti u toj ratnoj ludnici.

Priča o Vukovaru, priča o Sajmištu jedinstvena je i neusporediva sa svim drugim pričama o kojima sam pisao. Ona ni za same HOSovce nema pravocrtnu liniju. Neki od njih psihološki su padali, neki su se uspjeli dizati, neki su u nevjerojatnim okolnostima branili Sajmište do samoga kraja, a mnogi su platili životom svoju hrabrost. Nažalost, kalvarija HOS-ovaca sa Sajmišta nije završila porazom. Dio HOS-ovaca smaknut je na Ovčari, neki su završili u logoru, a dvojica su čistim čudom izbjegla smrt na Ovčari.

Sam proboj onih koji su se izvukli iz Vukovara bila je čista lutrija koja se na kraju uz mnogo pucnjave i neizvjesnosti ipak sretno završila. Noćni dolazak u Vukovar svi HOSovci pamte po jednome: u zraku se osjećao neopisivo snažan miris baruta, iako su toga dana borbe bile manjeg intenziteta. Zapamtili su i upečatljivo jutarnje postrojavanje pred zapovjednikom Vukovara Milom Dedakovićem, koji je na vrlo kratak i jasan način prezentirao kuda ih šalje: „Dečki, vi idete na najgori dio bojišnice, a ja vam imam samo jednu stvar za reći. Bolje će biti sigurno, jer tamo gdje idete, gore od ovoga kako je sad ne može biti!“.

HOS je službeno preuzeo jedan dio Sajmišta, točnije punkt na raskrižju ulica Preradovićeve i Otokara Keršovanija gdje je bio smješten veći dio grupe. Drugi punkt bilo je raskrižje ulica Pionirske i Otokara Keršovanija.

Njihovo se područje djelovanja itekako proširilo tijekom listopada i studenoga, kada linije obrane susjednih punktova počinju pucati, a dio HOS-ovaca interventno uskače na kritične točke, što dakle govori da su ratovali na prostoru od gotovo dva kilometra. Vatreno krštenje uslijedilo je vrlo brzo po dolasku. Neprijatelj ih je zasuo granatama, uništio gotovo sva vozila, iako je to još uvijek bilo nedovoljno da ispravno pojme gdje su zapravo stigli.

Najmlađi HOS-ovci, 18-godišnji „klinci“, Igor Široki i Davor Purulić prisjećaju se kako su naivno percipirali situaciju: „Prvo kad smo stigli, pitali smo gdje je najbliži kafić, a onda sjeli na ulici na neku klupu. Ubrzo nam je prišao neki stari deda i rekao da nismo normalni, jer će nas sasjeći granatama“. No ni stariji suborci nisu jasno poimali prostor i neprijatelja, jer su se već drugi dan odlučili za napadačku akciju koja u najmanju ruku nije bila zamišljena zdravom vojničkom logikom. Naime, jedan se domaći civil žalio kako su mu roditelji zatočeni u Vuteksu i dio postrojbe krenuo je u osvajanje tvornice. Osvojili su nekih 150 metara prostora i uspjeli šokirati i protivnika i sebe, napokon shvativši što je gradska borba, odnosno što znači boriti se za svaku kuću, protiv neprijatelja u suprotnoj kući ili čak u istom dvorištu. Nekoliko ranjavanja, ali i upozorenje protivničkoj strani da je na Sajmište stigla nova ekipa ratnika koja ne uzmiče, bila je uvertira u 50 narednih dana njihove vukovarske priče.

Borbe na Sajmištu bile su svakodnevne i sve teže, no puni je intenzitet uslijedio općim napadom pokrenutim na Bogdanovce i Vukovar 2. listopada. Dotada su HOS-ovci učili na vlastitim pogreškama, učili su ratovati. Kako najmlađi Igor Široki koji je na transporter bacio kumulativnu minu, ne znajući da se nakon bacanja na mini otvara padobran, tako i „iskusniji“ Željko Špiljar koji je navodio Roberta Šilića da minobacačkom vatrom zasipa njega samoga.

Također, svakodnevnica su bile i bizarne inovacije ratovanja: „Ivan Anđelić – Doktor, kako smo ga svi zvali, nije bio liječnik, već mislim neki farmaceut. Kad sam ga prvi puta vidio, nisam vjerovao da je to što gledam moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minobacačem zamotanim u novinu Večernjeg lista, pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu“, opisuje Damir Markuš jednu od inovativnih metoda. Naravno, prioritet je bio da se što prije postavi organizirana obrana, ali se ispostavilo da su upravo inovacije i gerilsko ratovanje ono što zaustavlja vojničku doktrinu, a ne poštovanje šturih pravila. U počecima su HOS-ovci postavili obrambene punktove koje su držale grupe manje od deset ljudi, naoružane protuoklopnim oružjem i strojnicom. Iako nevjerojatno, nisu svi čak ni imali puške (obećavane su im prije dolaska), ali su već nakon nekoliko dana nadoknadili i taj nedostatak. Neprijatelj je nadirao stalno, uporno i uvijek uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Upornost u napadanju pospješila je uočavanje osnovnih mana protivnika. Naime, od dolaska na Sajmište pa sve do konačnog poraza, druga je strana koristila uvijek istu taktiku ratovanja. Svi preživjeli sjećaju se jutarnjeg rasporeda: „Ujutro oko osam pale tenkove, pa puste muziku, obavezno ‘Marš na Drinu’, prenosi narod.hr.

Onda malo prijete, pozivaju na predaju i potom slijedi obilata porcija granata.

I tako dan za danom, sat za satom, minutu za minutom…

*U spomen na junake HOS-a čija imena i pamćenje u narodu ne može izbrisati ni sramno micanje ploča s imenina poginulih junaka, onih  koji su se žrtvovali za nas žive, a sve na inzistiranje vlade Andreja Plenkovića*

M.M.

The post HEROJI: 27. listopada 1991. Vukovar – ratna ludnica na Sajmištu i “ludi” HOS-ovci koji ne uzmiču first appeared on Braniteljski portal.