Ljubav. Riječ koja nas sve prati kroz život. Pred oltarom se zavjetujemo da ćemo u ljubavi biti i u dobru i u zlu. Taj zavjet na ljubav u dobru i u zlu osjetili su mnogi parovi u ratnim devedesetim godinama. Ljubav uvijek nađe svoj put. Tako i u vihoru rata koji donosi sve najgore što čovjek može doživjeti, ljubav nađe svoj put da pobjedi…

Tako je bilo i u slučaju mladog para Ivanke Soldo i njezinog dečka Ivice Jurkića. Ivanka je bila mlada, lijepa djevojka, smeđih očiju i zaraznog osmijeha kojeg nije skidala s lica. Poznavao sam ju i prije rata, a u svatovima moga brata Mileta bila je kuma. Stanovala je u Slavonskoj ulici, par kuća niže od sjedišta Turbo voda. Tu ju je zatekao i krvavi rat.

Ivanka i njezina sestra su hranile nas branitelje na prvim crtama. Njezin dečko Ivica Jurkić bio je mladi nogometaš prije krvavog rata u Vukovaru. Bili su prekrasan par koji je prije rata bio zajedno dvije godine. Bila je to velika ljubav, posebna, što će se i pokazati kasnije u ratom pogođenom Vukovaru. Odmah po naznaci ratnih sukoba, Ivica se stavlja na raspolaganje, pa sudjeluje u stražama i organiziranju obrane. Kasnije se priključuje Petru Kačiću i sudjeluje u obrani Sajmišta. Prema riječima njegovih suboraca sa Sajmišta, Ivica je bio jedan od hrabrijih ratnika. Kako je stanje u Vukovaru postajalo sve teže, tako smo pokušali raznim zamolbama udaljiti Ivanku, njezinu sestru i majku s prve crte iz Slavonske ulice. Nažalost, bezuspješno.

Onda je svanuo kobni 4. listopada 1991. godine. Bio je to lijepi sunčani jesenji dan, ali samo po vremenu. Sve ostalo u tom danu više je izgledalo na pakao nego na lijepi sunčani jesenji dan. Srušene kuće, izgoreni tenkovi, uginula stoka i miris izgorenog čelika pomiješanog mirisom nafte i ljudskog mesa. Preko puta kuće u kojoj se nalazio Turbo vod, došla je obitelj Soldo. Kada smo ih ugledali brzo smo otrčali do njih da ih požurimo da napuste kuću jer smo očekivali napad. Htjeli smo ih skloniti prije nego što četnici i JNA ponovno krenu u svoj krvavi pir. Obitelj Soldo smo zatekli u kući kako Ivanka i njezina sestra peku meso, a njihova majka svinjskom mašću zalijeva meso kako ne bi propalo jer zamrzivači nisu radili. Sve tri su bile nasmijane i vedre. Popričali smo kratko s njima i upozorili ih da napuste kuću, na što su nam one rekle da će otići čim nam spreme obroke. Pozdravljamo ih i vraćamo se na položaj u našu Turbo kuću. Nakon otprilike pola sata kreće minobacački napad. Među prvim granatama, jedna od njih pada baš u njihovo dvorište. Odmah se začula vika i zapomaganje iz njihove kuće. Ivanka i njezina sestra su teško ranjene. Brzo smo otrčali do njih i stavljamo ih u automobil te ih netko od suboraca vozi u bolnicu. Ivanka je preminula u naručju svoga oca na putu do bolnice. Tragedija koja nas je sve pogodila. Bili smo utučeni i osjećali smo dio krivnje što nismo bili žešći u namjeri da odmah napuste Slavonsku ulicu. Ivanka je poginula 2 dana prije Ivičinog dvadeset trećeg rođendana. Ivica Jurkić je saznao za pogibiju svoje Ivanke.

Ivica je nakon Ivankine smrti totalno izgubio svu energiju, svu želju za životom koja ga je krasila prije toga nemilog događaja. Jednostavno nije mogao bez svoje Ivanke. Bila je to velika ljubav, ljubav koja je ostala zauvijek u Vukovaru. Ivica je otišao za svojom Ivankom na neko bolje mjesto gdje će njihova ljubav biti vječna! Danas, Ivanka i Ivica počivaju na memorijalnom groblju u Vukovaru. Sahranjeni su jako blizu jedno od drugog. Ako vas put nanese sjetite se, pomolite se i upalite svijeće na grobovima vukovarskog Romea i Julije. Hvala vam što ste nas naučili što je ljubav i kako se ona živi i u dobru i u zlu!…napisao je Vukovarski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora,