29. kolovoza Crkva slavi spomendan Mučeništva svetog Ivana Krstitelja, kojega je, kao rezultat lakomisleno izrečene rečenice pod utjecajem strasti, a ne stvarnog htijenja, dao pogubiti kralj Herod. Ovog se dana posebno prisjećamo veličine svetoga Ivana Krstitelja, kao onoga koji je jasno, nedvosmisleno i bez straha javno kritizirao protuprirodni grijeh kralja Heroda (onoga koji se oženio ženom svoga brata i na takav način navodio na grijeh i narod),  a također i onoga koji nam je po svojem djelovanju i propovijedanju putokaz u očuvanju svih životnih vrijednosti, a posebno onih koje idu za zaštitom bračnog i obiteljskog morala...

U Novom zavjetu se na više mjesta, u različitim vremenima i s nedovoljnom jasnoćom, spominje“kralj Herod”, što dovodi do određenih poteškoća u razumijevanju pojedinih biblijskih tekstova. Tako se kralj Herod spominje kao onaj koji je dao pobiti nevinu dječicu do dvije godine starosti u vrijeme Isusova ranog djetinjstva, ali se spominje kralj toga imena i u vrijeme Isusove zrele dobi, i to kao onaj koji je dao pogubiti sv. Ivana Krstitelja.

Međutim, riječ je o dvije različite osobe, pa je važno barem ovlaš dati povijesni presjek toga vremena, kako bi nam i samo Ivanovo mučeništvo bilo jasnije.

Kada je rimski vojskovođa Pompej 63. god. pr. Kr. osvojio Palestinu i učinio ju rimskom provincijom, Židovi nisu izgubili potpunu samostalnost, nego im je bila dozvoljena sloboda na vjerskom području, kao i mogućnost da zemljom vladaju vlastiti vladari. Tako je 37. god. pr. Kr. na vlast došao kralj Herod Veliki, koji nije bio Rimljanin, ali zapravo nije bio ni Židov, nego Idumejac, te ga zbog toga Židovi nisu voljeli.

Iako je bio veliki graditelj i na takav se način pokušavao dodvoriti narodu, brutalnost u vladanju i brutalnost prema vlastitoj obitelji bila je odiozna. Osim što je, naime, dao pogubiti nevinu dječicu kako bi se riješio Isusa – “novorođenog kralja” kojega se bojao da će mu u budućnosti oduzeti prijestolje, bojao se na sličan način i svih onih koji su ga okruživali, pa je iz tog straha dao pogubiti najdražu suprugu Marijamnu, punicu Aleksandru, svoju trojicu sinova, kao i Marijamnine sinove. U povijesti nam je ostala sačuvana rečenica rimskog cara Oktavijana Augusta, koji je zbog takve brutalnosti židovskog kralja izrekao: “Bolje je biti Herodova svinja, nego njegov sin.”

Herod Veliki je najvjerojatnije umro 4. god. pr. Kr. (taj nam podatak kazuje i da je Isus rođen prije 0. god., a pogrešku u računanju je napravio povjesničar Dionizije Mali u 6. st.), a nakon njegove smrti kraljevstvo se raspalo na tri dijela, odnosno podijeljeno je između trojice Herodovih sinova: Arhelaja, Filipa i Heroda Antipe.

Arhelaj je svojim dijelom vladao 10 godina, ali je nakon zloupotrebe vlasti svrgnut s prijestolja, a sam je teritorij pripojen provinciji Siriji i stavljen pod upravu rimskog namjesništva.

Filip je svojim dijelom vladao do smrti (34. posl. Kr.), ali je i taj dio potom najprije pripojen provinciji Siriji, a nešto godina poslije car Kaligula je za njegova kralja imenovao Heroda Agripu. Taj je Herod Agripa bio Filipov  nećak, ali istovremeno i šogor, jer je njegova sestra Herodijada bila Filipova žena. Valja, dakle, u toj obiteljskoj zavrzlami uočiti da su Herodijada i Herod Agripa bili djeca Filipova brata Aristobula, kojega je njegov otac Herod Veliki, u strahu za vlastito prijestolje, dao pogubiti. Ili još jednostavnije: Herodijada je unuka Heroda Velikoga koja se udala za svoga strica Filipa.

Herod Antipa je bio tetrarh Galileje i Pereje, dijelova u kojima je djelovao sv. Ivan Krstitelj, a poznat je po tome što je otjerao svoju ženu, kćer nabatejskog kralja, i oženio se ženom svoga brata Filipa i ujedno svojom nećakinjom – Herodijadom. Upravo je to neprirodno priležništvo sa ženom vlastitog brata (a koja je prije toga također živjela sa svojim stricem) oštro kritizirao Ivan Krstitelj i to je bio izravan povod za njegovo smaknuće. Kasnije će i Herod Antipa, na Herodijadin častohlepni nagovor, poći u Rim tražiti kraljevski naslov, te će zbog toga biti prognan i izgubiti svoj dotadašnji dio, a koji je potom također dan Herodijadinom bratu Herodu Agripi.

Dakle, te je povijesne zavrzlame važno imati na umu kako bi se mogla razlučiti trojica Heroda i kako bi se moglo imati u vidu zašto je sv. Ivan Krstitelj ubijen.

Protunaravne obiteljske veze – normalne kod Rimljana, ali ne i Židova

Takva su protunaravna priležništva među krvnim srodnicima bila uobičajena kod Rimljana, ali ne i među Židovima, pa je sasvim razumljivo što ih Ivan Krstitelj, kao Božji čovjek koji živi i propovijeda isposništvo i moralne vrijednosti, javno kritizira. Dok je to Herodijadu strašno ljutilo i dok je ona tražila način kako da ga ubije, Herod Antipa je u Ivanu vidio Božjeg čovjeka i iznimno ga je poštovao, pa u tom smislu i štitio. S druge strane, kako je Ivan bio cijenjen u narodu, bojao se i moguće pobune.

Iako se čini kako Antipa nije bio dovoljno čvrstog karaktera, nego je u mnogome dozvolio da odlučuje Herodijada, što ga je na kraju koštalo i dijela kraljevstva kojim je bio upravljao, ipak u slučaju Ivana Krstitelja nije popuštao, a to je u Herodijadi još više izazivalo bijes i želju za osvetom.

Tako je jednom zgodom, prema zapisima evanđelja, ipak dočekala i iskoristila svoju priliku, ili točnije situaciju u kojoj se našla njezina i Filipova kći Saloma. Sinoptici (Matej, Marko i Luka) o toj zgodi donose detaljan izvještaj, a ovdje prenosimo onaj zapisan u Markovu evanđelju:

^17″“Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. ¹⁸Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«, ¹⁹Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla ²⁰jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.
²¹I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. ²²Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!« ²³I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« ²⁴Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!« ²⁵I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!«
²⁶Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika ne htjede je odbiti. ²⁷Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, ²⁸donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. ²⁹Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob” (Mk 6, 17-29).

Ivanova smrt – rezultat neustrašivosti i borbe za moralne vrijednosti

Prema Markovu evanđelju, Ivanova je smrt rezultat neustrašivosti i borbe za moralne vrijednosti, bez obzira na moguće posljedice, pa nam sveti Ivan itekako može biti uzor u čvrstoći protiv nametanja današnjih raznih nemoralnih zakona, koji, baš kao i u Ivanovo vrijeme, žele protuprirodni blud pokazati nečim najnormalnijim.

Sam je nastanak blagdana – koji se slavi 29. kolovoza – vezan uz zapis Rimskog martirologija, prema kojemu je glava svetog Ivana Krstitelja drugi puta pronađena na taj dan i kasnije prenesena u Rim, gdje se čuva u crkvi Sv. Silvestra. Vjerojatnije je ipak da je nastanak blagdana vezan uz posvetu bazilike u čast sv. Ivana u Sebasti, u 4. st. Sveti Ivan se štuje kao zaštitnik osuđenih na smrt, krojača, krznara, vunara, remenara, a zazivaju ga i kod glavobolje, vrtoglavice, padavice i grčeva (posebno kod male djece).

Mr. Snježana Majdandžić-Gladić
Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala vjeraidjela.com

The post 29. kolovoza Mučeništvo svetog Ivana Krstitelja – kako je stradao onaj koji je navijestio Isusa kao Mesiju? first appeared on Braniteljski portal.