Postalo je notorno u Hrvatskoj da se iza sukoba oko i za visoke moralne, humane i civilizacijske ciljeve, zapravo redovito krije vrlo mizerna i prizemna pozadina, koja nema nikakve izuzev posljedično destruktivne veze s proklamiranim ciljevima i interesima. Zato je svakome pristojnoga razuma sumnjivo histerično zalaganje s ultimativnim ciljem eliminacije svakoga kritičkoga razgovora i alternative za obrazovanje naše djece, za kulturu, slobodu, ljubav, za zaštitu žena i čitav niz takvih visokozvučnih deklaracija, jer se uvijek iza njih skrivala bitka za goleme financijske resurse i banalnu društvenu moć. U ovome trenutku uz čitav niz takvih javnih sukoba, ključni se vodi za ratifikaciju Istanbulske konvencije i za reformu obrazovanja, naravno, bez spominjanja golemih novaca i interesa koji se valjaju iza brige za budućnost naše djece i zaštite naših žena.

Uzmimo obrazovanje. Sustav obrazovanja je po svim elementima najbolje organizirano tržište u Hrvatskoj. Gotovo stotinu tisuća ljudi radi u tom sustavu od vrtića do sveučilišta, više od pola milijuna djece i mladih pripadaju kao svojevrsni konzumenti tome sustavu, u tom sustavu je golema infrastruktura, golema logistika, na njega je oslonjena cijela industrija ponude, od proizvodnje hrane, ugostiteljske ponude, ponude tehnologije do najelementarnijih pomagala, cijelo nakladništvo, knjižničarstvo, te tisuće malih niša poduzetništva koje nadopunjuju taj golemi sustav, kako bi mogao redovno funkcionirati.

Svakome početniku u poslu je posve jasno da je ulazak na to tržište gotovo sigurna zarada, te da nema toga što nije financijski opravdano uložiti za ulaznicu i postizanje kakve takve ekskluzivnosti u funkcioniranju takvoga sustava. To i na najmanjoj ponudbenoj razini jamči praktično sigurnu zaradu i neslućene poslovne uspjehe.

Rizik je sveden na minimum.

Iako se po svim parametrima u hrvatsko obrazovanje ulaže značajno manje nego u razvoj obrazovanja i znanosti u razvijenim zemljama, i dalje se u tom sustavu vrti golemi novac i to je trajni mamac za svakoga tko nastoji ostvariti svoje poduzetničke snove u svim oblastima koje sam naveo.

Gotovo svaka nacionalna akcija, kao što je recimo uvođenje obveznoga predmeta informatike, najavljena digitalizacija škola, uvođenje mikroračunala, razvoj edukacija bilo koje vrste na nacionalnoj razini, golemi je tržišni zalogaj i prostor za koji će se svim sredstvima pokušati izboriti svatko tko ima bilo kakvu mogućnost uvrstiti se u raspodjelu dijela toga golemoga kolača.

Za to se s obzirom na status obrazovanja, koje ima državni predznak u većini, naravno, mora imati prolaz političkim labirintima, a da bi se to ostvarilo moraju se osmisliti javne kampanje, strategije, imati uporišta u medijima i potporu u društvenim institucijama, a s obzirom na postojanje Europskih fondova od kada smo u EU, jasno je da je nužna i međunarodna umreženost svakoga tko namjerava sudjelovati u raspodjeli milijardi kuna u obrazovanju.

Pitanja koja se ne postavljaju nositeljima najvažnijih funkcija u sustavu obrazovanja

Zanimljivo je da se o tom aspektu bitke za upravljanje i odlučivanje u obrazovanju, za reforme, za utjecaje, za tijela i agencije, za udžbenike i slikovnice, za nabave hrane, ugostiteljske objekte u tim ustanovama, praktično nikada javno ne razgovara niti se postavljaju takva pitanja nositeljima najvažnijih funkcija u sustavu obrazovanja. Ili vladi koja je nadležna za sve to.

Kako je to moguće da se u zemlji gdje golema većina stanovnika prema istraživanjima javnosti misli da je Hrvatska jako korumpirana zemlja, društvo, država, u zemlji u kojoj mediji polaze od korupcije kao neupitne činjenice, gdje se svakodnevno upire prstom u apstraktnu korupciju bez imena i prezimena, baš nikoga ne zanima što se događa u tom golemom sektoru društva, pogotovo u situacijama kad se najvaljuju velike reforme, koje uvijek prate i goleme investicije i ulaganja?

Je li to normalno?

Nikako nije.

Pogotovo kad se godinama vodi ogorčena javna bitka za ciljeve i modele obrazovanja, uvijek izrazito personalizirana s iste, lijeve pozicije, pri čemu se ciljevi poistovjećuju s mesijanstvom nekolicine tipova, o čijemu se stručnom ili mesijanskom profilu ništa bitno ne zna.

Neshvatljivo, zar ne.

A još je neshvatljivije, ako se kao u aktualnoj vlasti, kao ultimativni politički jamac uvođenja reformi po nacrtu Jokićeve skupine s pozadinskim strateškim ravnanjem bivših ministara kukuriku vlade Jovanovića i Mornara, te idejnim guruom Budakom, pojavljuje čovjek kao Ivan Vrdoljak i stranka kao što je HNS koja je prepoznata kao notorni trgovac i inače sudionik kukuriku vlasti, a iza Vrdoljaka stoje neraščišćene afere s golemim novcima u pozadini iz istoga razdoblja, od odobrenih subvencija vlasnicima vjetroelektrana, uvođenja regulatora za grijanje, sukoba oko INA-e s Mađarima, a što se u neposrednom i strateškom smislu može procijeniti na interesne pozicije vrijedne milijarde eura a nekuna?

Nužno je postaviti konačno pitanje, je li Vrdoljak usamljen u svemu tome, u čemu se krije i gdje njegova moć, zaštita pred javnim propitkivanjem, eventualnim nadzorom državnih institucija, pravosuđa, i, koliko ima sadržaja u javnim šaputanjima da je on za sve to što je radio i što personificira, imao trajnu potporu i na strani SDP-a ali i na strani i u relevantnim strukturama HDZ-a, te u čitavome nizu vrlo moćnih pozadinskih skupina?

Jer, jednostavno Vrdoljak ničim što je uradio u životu prije ulaska u vrh državne vlasti nije pokazivao neku posebnu sposobnost, pa ni za toliko nerazmjerene muljaže kakve ga prate u javnosti s debelim utemeljenjem u odlukama koje se izravno mogu s njim povezati?

Nije li prirodno postaviti pitanje odakle nekome tolika moć?

Jokićiziranje reforme obrazovanja

Je li dakle HDZ-ov pristanak na Divjakicino evidentno jokićiziranje reforme obrazovanja na prilično divljački način, samo izraz nužde zbog održavanja vlasti, ili se iza toga svega kriju i interesi skupina u HDZ-u koje tu stranku, time i cijelu Hrvatsku drže svezanu za te pogubne procese s golemim interesima u pozadini.

Nikome u pretežitim medijima, pri čemu mislim na HRT, u Hrvatskoj nije bilo čudno da se niotkuda pojavio nazad par godina paralelno uz razvoj te reforme, posve svjedno organski uvezan u skupine koje su je promicale ili ne, svojevrsni hrvatski Soroš, filantrop Nenad Bakić, darovao uz suglasnost tih političkih struktura tisuće mikroračunala školama bez ikakve ozbiljnije stručne i strateške prosudbe o tome što ti darovi nose sobom, postao savjetnik predsjednice Republike, po svemu sudeći presudno utjecao na njenu odluku o javnoj i potpunoj potpori ministrici Divjak za provedbu reforme koja je u radikalnoj opreci sa svim vrednotama koje predstavlja izborne tijelo predsjednice, a istovremeno osigurao državnu odluku o kompletiranju cijeloga školstva tim – mikroračunalima.

Ima li veze potpora predsjednice Republike ministrici Divjak s nekim, već gore spomenutim uporištima Ivana Vrdoljaka u HDZ-u?

Neugodna je i sama sumnja za svakoga tko računa na nacionalno biračko tijelo, a posve je racionalna.

Bakićeva darežljivost može biti uistinu hvale vrijedna, ali može biti i golemi javni performans sračunat na trajnije gospodarenje tim djelom tršišta u obrazovanju, pri čemu se darom izbacuje konkurencija iz igre i doslovno prisiljava sustav obrazovanja na kupnju iste tehnologije, a valjda i od istih ponuđača.

Obično tehnologija zahtijeva i servisiranje, od programskog do svakoga drugoga, sa stotinama popratnih usluga, od edukacije nastavnika, ljudi, stručnih skupina do razvoja programa u narednim godinama.

A tu se onda radi o vrlo velikim novcima i interesima.

Kako je moguće da nitko ne postavlja pitanja, da takvih rasprava nema ni u Saboru, nema ih na HRT, tko se, koja imena, koje organizacije i ljudi, skupine i strukture kriju iza organizacija kampanja deklariranih sve u ime plementiih ciljeva obrazovanja naše djece, prilagođavanja suvremenim potrebama tržišta, svijetskim trendovima, koje grozničavo ustrajavaju na Borisu Jokiću i njegovim bliskim suradnicima, istovremeno provodeći histeričnu kampanju protiv ministara Šustara, zatim Barišića, pogotovo protiv Dijane Vican na čelu Posebnog stručnog povjerenstva, te novoformirane ekspertne skupine; kako je moguće da se ne uočava redovita pojava posve istih ljudi i organizacija koje sve to provode?

Što je Jokića promoviralo u mesiju hrvatskoga obrazovanja

Do sada nitko u Hrvatskoj nije ni nakon tri godine jokićevanja u fokusu interesa ozbiljno razmotrio profil toga čovjeka, njegovu navodno neupitnu stručnost, smisao njegovoga doktoriranja s izrazito specifičnom hrvatskom temom u Engleskoj, nitko nije pitao što su to kao svoj autentični znanstveni interes vidjeli Britanci u doktoratu o vjeronauku u hrvatskim školama, tko je financirao i zašto Jokićevo britansko školovanje, koliko uistinu vrijedi njegov znanstveni opus gotovo u cjelosti posvećem varijacijama na temu – ocjenjivanja u školama?

Što je to dakle toga čovjeka naglo promoviralo u svojevrsnog mesiju hrvatskoga obrazovanja i zašto se tako ultimativno inzistira da nema praktično obrazovanja bez njega, niti radosti hrvatske djece bez njegove vizije i vizije njegovih suradnika, sve redom ljudi, bar prema viđenome u mnogim emisijama, te prema ocjenama vrlo relevantnih znanstvenika, vrlo mizernih kompetencija?

Kao da postoji zona opasna po život oko toga čovjeka, kao svojevremeno dok se nije javno isprovaljivao, oko Dejana Jovića također britanskog doktoranta, oko kojih se nametnula javnosti nekakva neupitna britanska stručnost, automatski svjetska i relevantna, iako u ozbiljnim međunarodnim krugovima izvan lobističkih umreženih skupina ne znače baš ništa ni jedan ni drugi.

A rukopis u Hrvatskoj im je u najmanju ruku dvojben, vrlo, vrlo ideološki obojen, s eskapadama krajnje rigidnoga do patetičnoga zapomaganja za nekakvim velikim i visokim ciljevima koje nitko živ nikada ne može izmjeriti i ozbiljno vrednovati.

Klasični antifa aktivistički rukopis parapolitičkih skupina.

Posve isti ljudi, ista grupacija militantno zagovara ratifikaciju Istanbulske konvencije, oko koje se na javnoj površini vode ideološke rasprave, iako se u samome tekstu i njenim odredbama krije uz ideološke ciljeve neupitne destruktivnosti, kao i u reformi obrazovanja – golemi državni novac i strateško razvlašćivanje nacionalne države nad, od nastanka nacionalnih država, eksluzivno nacionalnim resursima kao što su obrazovanje i kultura.

Zanimljivo je da se ni to ne ističe uz neke izuzetke i sporadične slučajeve kao mogući razlog tolikoga zalaganja posve istih skupina, koje u Hrvatskoj već godinama zapravo preživaju zavaljene na golemim subvencijama države, ali i na međunarodnim izvorima koji semjere u milijardama kuna. Ta civilna globalistička, lijevoliberalna ili u Hrvatskoj notorna antifa industrija raste stopom koja će ostati zauvijek nedostižni san za sve ostale sektore.

Nadzor na provedbom odredbi Istanbulske konvencije 

Naime, Istanbulska konvencija nameće državama potpisnicama da se popriličan dio nadzora nad provedbom odredbi konvencije, a sve pod visokohumanim ciljem zaštite žena, prepusti civilnim specijaliziranim udrugama te da ih se obvezno financira potrebnim sredstvima iz državnih proračuna.

Što mislite koje bi to udruge mogle biti?

Sasvim sigurno nema ni jedne koja u Istanbulskoj konvenciji s potpunim razlogom vidi model manipulacije autentičnim ljudskim vrednotama, a sasvim sigurno su to Babe, Ženska mreža, zatim skupine oko Bosnačevoga instituta, Zelićevoga Gonga, grupacije profesionalnih gayeva, sve redom udruge i skupine koje zagovaraju Jokića i ultimativnu provedbu reforme s njegovim rukopisom, koju je relevantna hrvatska znanost doslovno razorila kao – nevjerojatno neznalačku i opasnu avanturu.

Nije sumnjivo nikome?

Samo budalama ne bi bilo.

Pogledajmo zatim nekoliko detalja koje je potpuno nemoguće susresti u pretežitoj, onoj javnosti koja presudno utječe na stvaranje javnoga mnijenja i u konačnici donošenja odluka ljudi o nekome, nekoj pojavi, događaju, o svrstavanju za i protiv neke ideje, programa, pri čemu opet tu nužno apostrofiram HRT.

Kako je moguće da nitko nikada ne postavi pitanje imaju li kakve veze recimo portal srednja.hr u vlasništvu učilišta Algebre, s nositeljima funkcija, kreatorima kurikularne reforme, imaju li neke ugovorene poslove i interese u razvoju reforme, digitalizacije, uvođenju informatike, zatim s ljudima u ministarstvu, s ministricom Divjak, sa skupinama civilnih udruga antifa spektra koje u prosvjedima okuplja GOOD inicijativa, koji je od kada je Kukuriku vlada izgubila vlast bio ključni nositelj denuncijacija i kampanja protiv nekukuriku ministara, koje su se onda što aktivistički što kroz medijski mainstream prenosile kao pritisak na ministre i vlade do dolaska ministrice Divjak, a zatim usmjerile protiv osoba i nositelja dužnosti koje je Divjak vidjela kao opasnost za svoje reformovanje, prije svega na status Dijane Vican na čelu Posebnog stručnog povjerenstva, te na poziciju Buljan Culej na mjestu šefice ekspertne skupine?

Taj portal je u svim prosvjedima bio medijski organizator kompletnih kampanja.

Iz stotine izvora dolaze prilično relevantne informacije o organskoj umreženosti do nepodnošljive razine u tom kolopletu, pri čemu se gotovo neizostavno ističe da je prije svih Dijana Vican zbog svoje poznate nekorumpiranosti i nepopustljivosti pred muljažama, ali i dokazane kompetentnosti u obrazovnim politikama i pitanjima, bila ključna meta tih skupina, čijom eliminacijom se može nesmetano divljati hrvatskim obrazovanjem.

British Council i sestra pomoćnice Kralj

Kako je moguće da nitko ne propitkuje zašto je Divjak donijela odluku da stručno usavršavanje nastavnika vodi British Council, agencija koju su Britanci utemeljili tridesetih godina prošloga stoljeća s ciljem „promicanja britanskih interesa diljem svijeta“, a u kojemu recimo radi sestra pomoćnice ministrice Divjak, gospođe Kralj?

Slučajno?

Kako je moguće da sve spomenuto ne interesira ni zastupnike HDZ-a u Saboru, ni neljevičarsku oporbu, ni predsjednicu Republike koja svemu tome daje državno pokriće u ime biračkoga tijela koje ju je izabralo i protiv kojega eksplicitno i vrlo prljavo upravo te skupine djeluju na svim područjima, kako je moguće da nitko ne provjeri što je s famoznom analizom kojom je navodno ministrica Divjak utvrdila nepravilnosti u izboru stručnog povjerenstva i ekspertne skupine Buljan Culej, na koju se Divjak stalno poziva, a nitko ju nikada nije vidio.

Kako je moguće da Plenković ne zatraži konačno tu famoznu analizu?

Kako je moguće da se smjenjuje pod navodnim utvrđenim nepravilnostima jedna ekspertna skupina, iako nitko nije vidio te nepravilnosti, a s druge strane se u Posebno stručno povjerenstvo na prijedlog ministrice Divjak bira recimo Suzana Hitrec koja se svojevremeno nije ni prijavila na javni poziv nego je nakon završenoga natječaja donijela dokumentaciju i – zasjela provoditi reformu?

I sve pred potpuno nezainteresiranim mainstream medijima, političkim partnerima, stabilizirajućim HDZ-om?

Potpuno je nevjerojatno da se u Hrvatskoj nema jasnu, točnu i preciznu informaciju prema kojim će se uvjetima, tko, kada, u kakvim natječajnim okvirima i pod čijom kontrolom nabavljati golema oprema za digitalizaciju i informatizaciju škola, jesu li kojim slučajem ljudi u tom lancu nekim i nečim uvjetovani jedni drugima, je li to već eventualno ugovoreno, kakva je uloga u tome CARNeta, tko se krije iza te firme, jesu li iz EU povučena već neka sredstva, kolika, kada, s kojom namjenom?

Neshvatljivo je da nikoga ne zanima način izravnoga ulaganja pola milijarde hrvatskih kuna, pogotovo kad se i ukoliko se oko tolikih novaca dvije godine vode ogorčene bitke pod krinkom brige za obrazovanje i budućnost hrvatske djece, a pod neposrednim političkim utjecajem ljudi kojima ni rođena mater ništa ne vjeruje?

Činjenica je da se do sada Vrdoljak uvijek pojavljivao oko politika iza kojih je stajao golemi financijski interes, da se iza njega niti ne pokušavaju rasvijetliti goleme sumnje i dokazane netransparentnosti što bi bio nužan preduvjet svakome tko drži do svoje javne vjerodostojnosti, a da se njega odavno interesno povezuje s krugovima s golemim utjecajem u HDZ-u. Zato sve ovo čemu svjedočimo od kada je na čelu ministarstva ministrica Divjak nije ni u jednome trenutku bilo pitanje nužnoga kompromisa dviju političkih stranka za održavanje većine u Saboru, nego prije svega vrlo mogući neprincipijelni savez pozadinskih skupina pod krinkom političke suradnje, koje ispod navodne politike raspolažu golemim nacionalnim resursima i finacijskim interesima. Od toga nitko ne može amnestirati Plenkovića, ali zbog eksplicitne potpore ni predsjednicu Republike, donosi narod.hr.

H.H.

The post Marko Ljubić: Milijarda razloga za javno propitkivanje reforme ministrice Divjak first appeared on Braniteljski portal.