Nova naslovnica “HRVATSKOG TJEDNIKA” izazvala je prilično nekontrolirane reakcije kod pojedinaca na hrvatskoj političkoj sceni. Na njoj je prikazan kadar sa “Google Maps” aplikacije na kojem su označena mjesta oko 1700 stratišta na kojima su komunističko-partizanske snage izvršile egzekuciju nad ljudima koje su smatrali društveno nepoželjnim i neprihvatljivim.

Na stranu sad priče o tome “tko je prvi bacio kamen”, no tu se radi o strašnoj istini, o ogromnom broju mjesta na kojima su vršene likvidacije zarobljenih vojnika, civila, žena, djece, svećenika i mnogih drugih. Sve to se odvijalo BEZ IJEDNE PRESUDE, dakle isključivo PO PARTIJSKOJ odluci, a jasno je da se o odlukama te vrste i tolikog opsega, MORALO obavijestiti sam partijski vrh, a samim time i Josipa Broza Tita.

Tito je bio idejni i operativni vođa komunističke organizacije i kroz njegove izjave iz tog vremena potpuno je jasno da je znao za masovna ubojstva i da nije učinio ništa kako bi se ti zločini spriječili.

Štoviše, davao im je određeni legitimitet i nalazio opravdanja za njihovo izvršenje i samim tim svrstao se među zločince koji ne mogu niti zaslužuju biti abolirani.

Kada sa današnje pozicije analiziramo posljedice takvog postupanja, postaje jasno da je ekstremnom brutalnošću, komunistička partija kompenzirala nedostatak intelektualnih i kulturoloških vrijednosti među svojim kadrovima, a ujedno se i kroz te postupke osvećivala svima koji su joj se na bilo koji način zamjerili.

Evidentno je da se tim zvjerstvima i divljačkim masakrima u preživjele usadio strah koji je narednih PEDESET GODINA osiguravao nesmetano provođenje jednoumne diktature na prostoru bivše Jugoslavije, a ciljevi i rezultati takve strahovlade naročito su vidljivi u postupanju prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Savez komunista se godinama nakon Drugog svjetskog rata obračunavao sa svojim neistomišljenicima na jednake načine kao i na Jazovki, Barbarinom rovu, Bleiburgu i drugim nebrojenim stratištima gdje su bez milosti pogubljene cijele obitelji, samo zato jer su bili Hrvati.

Upravo stoga vrijeđa licemjerje pojedinaca koji se tobože “snebivaju” pred naslovnicom “HRVATSKOG TJEDNIKA”, trude se prikazati zgroženim takvim postupkom, a zaboravljaju da je njemački sud svojom presudom Perkoviću i Mustaču, potvrdio da je Savez komunista bio perfidna zločinačka organizacija koja je organizirala likvidacije političkih oponenata i da je nastupio početak kraja njihovog terorističkog ciklusa.

Ti pojedinci trebali bi biti zahvalni hrvatskim Dragovoljcima, braniteljima a napose Franji Tuđmanu, što nakon završetka Domovinskog rata nisu doživjeli sudbinu jednaku tisućama hrvatskih obitelji na kraju Drugog svjetskog rata i što nisu završili na dnu napuštenih rudničkih jama ili u svježe iskopanim rovovima. To bi, prema njihovim kriterijima, bio sasvim legitiman čin jer prema definiciji Vesne Pusić, “oni su svi krivi, samo im krivica nije dokazana sudskim putem”. Da se to dogodilo, danas, a ni slijedećih PEDESET GODINA,  ne bi se bezumnim konstrukcijama napadali hrvatski Dragovoljci, i temeljne hrvatske vrednote: OBITELJ, VJERA i DOMOVINA.

Ali ne… umjesto da pokažu poniznost i zahvalnost za pruženu drugu šansu, umjesto da se ispričaju i pokaju za zvjerstva i zločine počinjene pod njihovim zvijezdama, srpovima i čekićima, pod Titovim i partijskim patronatom, oni i dalje bezobrazno i brutalno nasrću na istinu i težnja im je zavaditi građane, sve sa ciljem da izbjegnu neumitnost vlastitog kraja.

U svom samrtnom hropcu, ti kadrovi spremni su na kojekakve podmuklosti i to nije upitno. Ali moraju znati da, budu li ponovo prouzročili prolijevanje hrvatske krvi, za njih neće biti oprosta ni milosti…

Tomislav Tomečić/Hrvatsko nebo

The post Tomislav Tomečić: Stratišta samoupravnog socijalizma ili Posljednji GALEBOV krik first appeared on Braniteljski portal.