Obrana Laslova trajala je čak 152 dana i bila je prva linija južne obrane Osijeka, udaljenog samo 19 kilometara. Nakon 18. studenoga i pada Vukovara te 20. studenoga i pada Ernestinova, mjesto je četiri dana bilo u potpunom okruženju. Kako prepričavaju svjedoci, četnici su svako jutro u šest iz Palače puštali ‘Marš na Drinu’, a zapovjednike su pozivali na predaju uz obećanje da će s vojnicima postupati prema Ženevskoj konvenciji…

23. studenoga odlučeno je – 257 branitelja i civila, među kojima i 27 ranjenika, krenulo je u proboj prema Ivanovcu.

Laslovo je puna 152 dana bilo prva crta južne obrane grada Osijeka.

– Polaganjem vijenaca ispred spomen obilježja u središtu Laslova, u utorak je obilježena 29. obljetnica srpske okupacije toga mjesta, koje su u velikosrpskoj agresiji 152 dana branili Hrvati i Mađari…

U selu su ostala tijela poginulih suboraca, ali i tri starice koje nisu htjele napustiti dom. U Laslovo je toga 24. studenog ušao Željko Ražnjatović – Arkan sa svojim četnicima. Starice su zaklane, a onda na novosadskoj televiziji, u snimci BBC-a kojemu je Arkan dopustio ulaz u selo, prikazane kao žrtve “ustaša”.

U spomen na 48 poginulih branitelja i mještana Laslova vijence su položili potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, izaslanstva obitelji poginulih i nestalih branitelja, lokalnih vlasti, Hrvatske vojske i policije, udruga proisteklih iz Domovinskog rata te mađarske nacionalne manjine.

Ratni zapovjednik obrane Laslova Ladislav Kočiš podsjetio je kako su branitelji mjesta, nakon srpske okupacije Ernestinova, ostali u potpunom okruženju te su, nakon nekoliko dana, odlučili krenuti u proboj prema Ivanovcu, pri čemu su spasili sve ranjenike.
Istaknuo je da je branitelje Laslova u obrani od agresora povezivalo iznimno veliko zajedništvo.

Predsjednik osječko-baranjske Županijske skupštine Dragan Vulin rekao je da  je Laslovo 152 dana držalo južnu crtu obrane Osijeka te kako je važno da mladi naraštaji znaju na koji je način izborena sloboda.

I nakon 29 godina još uvijek se traže nestali

Medved je rekao je kako se danas iskazuje počast hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata te pripadnicima mađarske nacionalne manjine koji su, zajedno s Hrvatima i drugim narodima koji su živjeli na tom području, tijekom velikosrpske agresije “branili Laslovo do posljednje mogućnosti”.

Poslušajte govor zapovjednika Laslova

Rekao je kako je najveća obveza i prioritet pronalazak 15 Laslovčana koji se još vode kao nestali te da je, nakon što je Vlada na “”odgovarajući način regulirala pravni okvir”” za hrvatske branitelje, prvi put donesen zakon o nestalim osobama u Domovinskom ratu, a sada slijedi donošenje pravnog okvira za civilne stradalnike Domovinskog rata kako bi se zaokružila pravna osnova djelovanja prema ratnim stradalnicima.

T.H. /M.M.

Vezane vijesti;

OBLJETNICA PROBOJA IZ LASLOVA 152 dana obrane, četiri u okruženju, krenuli su kroz kukuruze, onda je u mjesto ušao srpski zločinac Arkan…

The post FOTO-VIDEO Obilježena 29. obljetnica krvave srpske okupacije Laslova ! first appeared on Braniteljski portal.

Vrlo je mali broj srpskih zločinaca završio pred sudom, a u Hrvatskoj se takvi slučajevi mogu nabrojati na prste jedne ruke. Tako da uhićenja u Negoslavcima prije koji dan hrvatski narod doživljava ravnodušno i s nepovjerenjem…

Zločin nad baranjskom obitelji Čičak, ocem i tri sina koji su prije toga zvjerski mučeni i masakrirani, samo je dio niza zločina koje je srpska vojska počinila na okupiranom teritoriju gdje nije bilo ratnih djelovanja. Za vrijeme okupacije Baranje Srbi su ubili preko 200 civila, od kojih nekoliko kompletnih obitelji.

Naime, i ovaj slučaj, kao i ubojstvo stare majke i tri sina u Perušiću, je izmakao iz ruku hrvatskog pravosuđa premda se zločin dogodio u Hrvatskoj. Presudom Višeg suda u Beogradu od 19. lipnja 2012. godine prvooptuženi Vukšić osuđen je na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora, Slobodan Strigić na 10, Branko Hrnjak na 5, a Velimir Bertić na kaznu od jedne godine i šest mjeseci zatvora.

No, u lipnju 2013. Apelacijski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na optužene Zorana Vukšića, Slobodana Strigića i Branka Hrnjaka i oni su oslobođeni. Potvrđena je presuda samo Velimiru Bertiću koji je pravomoćno osuđen samotnih na godinu i šest mjeseci zatvora!

Na napuštenoj farmi Sudaraš nedaleko od Belog Manastira baranjski Srbi su 17. listopada 1991. ubili 50-godišnjeg oca Vinka Čička i njegova tri sina: 27-godišnjeg Ivana, 25-godišnjeg Antu i 23-godišnjeg Matu. Prije toga su ih toliko mučili i unakazili da su članovima obitelji zabranili otvoriti ljesove, piše hkv.hr

Puno je tekstova u posljednjem desetljeću napisano o teškom i krvavom putu hrvatskoga naroda do toliko željene slobode i sanjane vlastite države. Koliko god apsurdno zvučalo, što je svojevrsni fenomen čak i u svjetskim razmjerima, u njima već dosta dugo prevladavaju sadržaji koji ne bude ponos nego sramotu, ne ističu svijetle nego isključivo mračne primjere, ne vrednuju novu stvarnost nego žale za prošlim vremenima, obezvređuju branitelje a ne diraju agresora, prešućuju vlastite žrtve a veličaju tuđe.

Pomalo neobično pitanje:

Kako u tom patološko-mazohističkom ozračju koje prevladava u Hrvatskoj, zasvirati na bisernici onako tiho i polagano, iz duše, »pizzicato«, notu po notu, melankolični stih: “Teci rijeko Dravo, Dunav silni teci i istinu svijetu o Baranji reci”? Teško, danas gotovo nemoguće, jer riječ je o prilično različitim odnosima prema stvarnosti i ljudskoj patnji, s jedne strane političko-medijskih moćnika, a s druge strane tamburice.

Naime, kako će istinu o Baranji saznati svijet ako ona ne može doprijeti ni do hrvatske javnosti? Usputno, pjesnički rečeno, tambura ima dušu, mekanu i ranjivu, pa je tako i u Domovinskome ratu baranjska tambura zaplakala bezbroj puta.

Njezine note pretočene u suze padale su 17. listopada 1991. i na ulazu u Karanac, selo smješteno na južnim padinama Banske kose, četiri kilometra udaljeno od općinskog sjedišta Kneževih Vinograda na cesti prema Belom Manastiru. A kako i ne bi kad je trogodišnji Marin Čičak stalno plakao za tatom Ivanom, koji je tek došao iz Belog Manastira nakon noćne smjene u Šećerani. Njega su s djedom Vinkom i stričevima Antom i Matom odveli njemu nepoznati naoružani ljudi koji su upali u kuću vičući: “Predajte oružje, majku vam ustašku!”

The post Zločini agresorske JNA vojske – srpski vojnici mučili i ubili oca i tri sina obitelji Čičak.“Predajte oružje, majku vam ustašku!” first appeared on Braniteljski portal.

Svake posljednje subote u kolovozu, a ove godine je to na današnji dan 29. kolovoza, u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini održava se euharistijsko slavlje i komemoracija za sve hrvatske mučenike kroz povijest…

Sama Udbina mučeničko je hrvatsko mjesto na jugu Like.

Tamo su 1942. partizani i četnici zajednički pobili ili etnički očistili sve hrvatsko stamovništvo. Pri tome su ubili bez milosti 166 Hrvata (staraca, žena i djece), zapalili 307 kuća i protjerali 1600 Hrvata Udbine i Podudbine koji su spas potražili preko ličkih planina.

Prema odluci Hrvatske biskupske konferencije na taj dan Hrvatska odaje počast svojim mučenicima, braniteljima, stradalnicima i žrtvama, koji su na bilo koji način, bilo gdje i u bilo koje vrijeme kroz povijest stradali za svoj narod, vjeru i domovinu.

Grupa Šimunčana iz Markuševca (stari prigorski dio Zagreba na obroncima Medvednice) izradila je kamen u sjećanje na žrtve pobijene bez suđenja nakon ulaska partizanskih postrojba u Zagreb i sela podno Sljemena, od 8. kolovoza 1945. do 12. svibnja 1945., kao i naknadno skoro kroz punu godinu dana.

Spomen kamen je postavljen i blagoslovljen 2015.

Cijeli Markuševec bio je tih dana pokriven stotinama pogubljenih vojnika i civila vojski koje su kapitulirale 8. kolovoza 1945. Na stratištu u šumi Dotrščina (Zagreb) nastavljene su egzekucije do kasnog proljeća 1946., dakle gotovo godinu dana nakon završetka rata.

O zločinima svjedoči dipl.ing. Leonardo Biloglav, a kome su nakon prevrata govorili pokojni djed Marijan Širola i baka Barica Širola:

L.K.

The post 29. kolovoza Udbina – Dan hrvatskih mučenika first appeared on Braniteljski portal.

Četnici iz Crne Gore, koji su regrutirani iz redova bjelaša, redovito prelaze na teritorij države NDH. U siječnju 1943. prelaze u velikom broju u istočni dio NDH gdje čine monstruozne zločine poznate pod imenom tzv. “februarski pokolji”…

Pobunu i ustanak u Crnoj Gori 1941. vodili su većim dijelom komunisti, i to nakon napada Njemačke na SSSR, slično kao i u Hrvatskoj. No, zaboravlja se da su se ustanku sudjelovali i u velikom broju i četnici, (filo)Srbi iz Crne Gore koji su poznati kao bjelaši. Motiv pobune za bjelaše bio je državnost Crne Gore nastale raspadom Jugoslavije 1941. godine i odvajanje Crne Gore kao države od Srbije. Zanimljivo je da je bjelaše u oružanom ustanku podupirala Komunistička partija Crne Gore, te obrnuto su četnici pomagali komuniste u prvoj fazi rata.

Situacija na prostoru istoka NDH (istočna Bosna i istočna Hercegovna) te slabe institucije vlasti NDH, dva ključna razloga uspješnosti oružane pobune već 1941. godine bila su velike zalihe oružja kod pučanstva srpskoga etničkog podrijetla, koje je podijeljeno Srbima od raspale vojske Jugoslavije kao i 1991., te blizina Srbije (tzv. Užička republika) i Crne Gore u kojima je također došlo do pobune.

Oružani ustanak u Crnoj Gori – četnici iz redova bjelaša i komunisti

U Crnoj Gori pobuna je od svojega početka imala masovan karakter, te je bila prouzročena time što je Crna Gora proglasila državnu samostalnost pod nadzorom Italije i tako se u političkome smislu odvojila od Srbije. Oružana pobuna u Crnoj Gori bila je vođena od dijela stanovništva koje se protivilo odvajanju Crne Gore od Srbije, odnosno tzv. bjelaša, protiv kojih su bili zagovornici crnogorske samostalnosti, odnosno tzv. zelenaši.

Pobunjeničkim snagama u Crnoj Gori postupne su se pridruživale mjesne organizacije KPJ, koje su u Crnoj Gori bile iznimno jake. Spoznaja o povezanosti pobunjeničkih snaga u istočnoj NDH s onima iz Srbije i Crne Gore činilo je važnu psihološku prekretnicu. Prema zapisu jednoga od sudionika događaja, širenje neprovjerenih vijesti o dolasku naoružanih grupa iz Srbije i Crne Gore na istok NDH rezultirale su paralizirajućim strahom među pripadnicima vlasti NDH i lokalnim muslimanima. Uslijed toga pobunjeničke su snage već 1941. bez velikih borba zavladale širokim prostorom središnjega dijela istočne Bosne od planine Romanije do rijeke Drine i od Višegrada do Zvornika uz izuzetak nekoliko muslimanskih sela, prenosi narod.hr.

Četnička suradnja s Talijanima:

Povezanost četničkih postrojbi s istoka NDH s prostorom zapadne Srbije istočnobosanskim pobunjenicima bila je važna i zbog nabave kvalitetne vojne opreme. Naime, pobunjeničke su snage iskoristile povlačenje njemačke posade iz Užica, mjesta u jugozapadnoj Srbiji, te su zauzele to mjesto, u kojemu se nalazila tvornica oružja. Uslijed toga, bojna moć pobunjeničkih postrojba u zapadnoj Srbiji i istočnoj NDH, te sjeveru Crne Gore, znatno je porasla. U političkome smislu, podjele među pobunjenicima u Srbiji i u Crnoj Gori postojale su i u istočnoj Bosni, ali uz razliku što je utjecaj KPJ među istočnobosanskim pobunjenicima bio mnogo slabiji nego u Srbiji i Crnoj Gori.

Kako bi proširio svoju organizaciju izvan Srbije i pod svoj nadzor stavio različite pobunjeničke skupine koje su od ljeta 1941. godine djelovale na teritoriju NDH i u Crnoj Gori, Mihailović je na ta područja uputio svoje izaslanike.

Četnici i gerilske skupine digli su oružanu pobunu u istočnoj NDH (Bosna):

foto: komunistickizlocini.net

Pavle Đurišić – velikosrbin iz Crne Gore na čelu Dražinih koljača

Jedan od najozloglašenijih četničkih koljača bio je velikosrbin iz Crne Gore, vojvoda Pavle Đurišić. Njegove postrojbe su izvršile mnoge pokolje, uglavnom muslimanskih civila, na području istoka NDH, te sandažačkog dijela Crne Gore i Srbije. Prvi masovni pokolji na području toka gornje Drine već su se dogodili u prosincu 1941. i siječnju 1942. godine u okolici Foče i Goražda. Te provale četničkog terora su bile konstanta u ovom dijelu NDH. Najveći zločini dogodili su se u siječnju i veljači 1943. u čajničkom i fočanskom kotaru u NDH, te u okolici Pljevlja, Bijelog Polja i zapadnog dijela Sandžaka. Tu se radilo o monstruoznim i ritualnim pokoljima tisuća civila, žene i djece.

Tzv. „Februarski pokolj“ je izvršen na teritoriju Bijelog Bolja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče (današnje Crna Gora, Srbija i BiH). Ovom operacijom etničkog čišćenja je zapovijedao Vrhovni zapovjednik JVO Dragoljub Mihailović Draža, čiji se štab tada nalazio u blizini zone ovog genocida, preko svojih komandanata Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Koljač Pavle Đurišić surađivao je s Talijanima:

foto: en.wikipedia.org

The post FOTO 25. siječnja 1943. Četnici iz Crne Gore – ustanak i klaonica vojvode Pavla Đurišića u NDH i Sandžaku first appeared on Braniteljski portal.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu i Mladenu Bajiću, koje nije provelo istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan ipak dao šturo izvješće…

Dana 22. listopada 2005. dogodio se Maclju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ, prenosi narod.hr…

Svi javni mediji u Hrvatskoj namjerno su prešutjeli ili čak posve ignorirali ovaj maceljski svečani pokop poslijeratnih žrtava komunizma, a to dovoljno govori o ideologiji čiji se zadah još osjeća u hrvatskom javnom prostoru.

Lepa Bukva je mjesto i lokacija na gori Macelj. Na tom mjestu su u noći 4./5. lipnja 1945. ubijeni 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Oni su dovedeni iz zarobljeničkog logora u Krapini, a te noći ubijeno je bez suda na toj lokaciji još 60 zarobljenika.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće

Gostujući svojevremeno u Bujici na Z1 televiziji, predsjednik Udruge „Macelj 1945.“ dr. Stjepan Bačić (umro 2018. godine), inače bivši saborski zastupnik HDZ-a, kritički je progovorio o neprocesuiranju komunističkih poslijeratnih zločina Titovih partizana: “Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve ‘u postupku’.”

Kako je DORH zaštitio ubojicu 21 svećenika?

Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.

Više od 130 jama u kojima leže ubijeni Hrvati, žrtve partizanskih zločina, još uvijek nije istraženo.

O tom poslijeratnom zločinu svjedoči i knjiga Damira Borovčaka „U spomen žrtvama Macelj 1945.“ (izdana 2015.) čije je dijelove prenio hkv.hr

“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”

Svjedok Mladen Šafranko – Svećenike je ubio partizan Stjepan Hršak!

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan) govori o ubijanju svećenika: “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”

“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”

“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”

“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”

“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”

“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.

“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”

Photo: hkv.hr

“Putem prema jami ti su mučenici odbacivali krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća…. Danas se kao relikvije pobijene braće čuvaju u franjevačkom samostanu u Krapini.”

Predsjednik države Stjepan Mesić posjećuje Stjepana Hršaka

“Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih građana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.”

“Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo da istraže zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin, čak ni moralno.”

Partizan i OZNA-aš Stjepan Hršak bio je umiješan i u prvo ubojstvo katoličkog svećenika u Hrvatskom Zagorju velečasnog Matije Žigrovića:

Monstruozno ubojstvo vlč. Matije Žigrovića

Ubijeni svećenici iz Hrvatskog Zagorja – Zagorje ih pamti:

Photo: hkv.hr

Da se u Hrvatskoj dogodila lustracija i da su ljudi koji su bili aktivni sudionici zločinačkog komunističkog sustava odstranjeni iz javnog života, mi bismo danas posve ležerno pričali o svim ovim temama. Zločinci bi bili procesuirani, a žrtve dostojanstveno pokopane. Međutim, to se nije dogodilo. U institucijama i dalje rade ljudi povezani s bivšim režimom i zato nema nikakvih rezultata.

Bez istine nikada nećemo biti slobodni ljudi.

Niti slobodan narod.

Izvor-narod.hr

The post 5. lipnja 1945. Lepa Bukva (Macelj) – partizan pucao u glavu 21 svećenika i bogoslova, a DORH odbio provesti istragu! first appeared on Braniteljski portal.

Na današnji dan 11. siječnja 1972. uhićeni su ugledni hrvatski intelektualci i sudionici Hrvatskog proljeća koji su većim dijelom bili članovi Matice hrvatske.  

The post 11. siječnja 1972. Zagreb – komunisti uhapsili i osudili Franju Tuđmana, Marka Veselicu, Šimu Đodana i brojne hrvatske intelektualce first appeared on Braniteljski portal.

Poljska je definitivno imala drugačiji i ulazak i izlazak iz komunističke diktature od Hrvatske. Već desetak godina je Poljska u središtu otpora bruxelleskom centralizmu i politici nametanja gotovih odluka, svjesna da kao snažna nacionalna i katolička država stoji na čelu ‘pokreta otpora’ osovini Merkel-Macron i njihove vizije Europe kao centralizirane nadnacionalne super-države.

Glemp Józef, poljski kardinal (Inowrocław, 18. prosinca 1929 – Warszawa, 23. siječnja 2013). Svećenik od 1956, od 1979. biskup Warmije, od 1981. nadbiskup Gniezna i Varšave i primas Poljske, od 1983. kardinal. Podupirao sindikalni i politički pokret Solidarnost, zajedno s L. Wałęsom pregovarao s vladom o ukidanju zabrane sindikata, o narodnim zahtjevima i demokratizaciji. Zalagao se za prekid sukoba i mirno političko rješenje u zemlji. Mudrim postupcima pridonio općim izborima 1989. i stvaranju koalicijske vlade.

Svi znamo da je kraj komunističke diktature bio bitno različit u Poljskoj i Hrvatskoj. Poljska kreće u postkomunističku tranziciju kao samostalna država riješena raskrstiti s komunističkom prošlošću, s vodstvom koje je svjesno ključne uloge ekonomske transformacije, i bez izražene vanjske prijetnje. Naime, komunističko carstvo SSSR je bio na koljenima i blizu raspada: s Gorbačovom na čelu, a ne zapjenjenim velikosrbima i Slobodanom Miloševićem. Hrvatska u isto vrijeme tek treba izboriti samostalnost u strašnom ratu protiv komunističko-velikosrpskog hegemonizma. Kod nas su pitanja gospodarske transformacije bila u drugom planu, jer se sam opstanak našao pod znakom pitanja, dok je Poljska već od početka krenula u smjeru ekonomske transformacije, premda ne posve i sasvim očuvana od komunističke tajkunizacije, donosi narod.hr.

Naime, u gotovo istom trenutku kada se u Poljskoj održavaju prvi demokratski izbori na kojima na vlast dolaze reformatori, Slobodan Milošević drži agresivni i huškački ratni govor na Gazimestanu koji ujedinjuje sve bitne srpske institucije iza hegemonističkog programa Velike Srbije, te najavljuje i motivira srpski narod za rat. Bila je to svojevrsna točka koja će za dulje vrijeme, barem do 1995., odrediti razlike u razvojnim putanjama Hrvatske i Poljske.

Bitan faktor otpora komunizmu u Poljskoj – Katolička Crkva i utjecaj europske kulture

Autonomija Katoličke crkve bila je bitan faktor čuvanja disperzije moći i utjecaja u razdoblju komunizma. Crkva je relativno autonomno djelovala u društvu čak i u godinama vojno-komunističke diktature osamdesetih, a i ranije, premda je bila izložena progonima komunističke diktatuture.

I njemački je utjecaj u Poljskoj kroz povijest bio izrazito jak. Ne samo u negativnom smislu, već i onom pozitivnom Gdanjsk, Torun, Wroclaw i Szczecin bili su napredni Hanzeatski gradovi, još od ranoga srednjeg vijeka integrirani u sjevernoeuropski sustav obrtništva, financija i trgovine. Upravo je Gdanjsk (Danzig) bio mjesto gdje će 1980. početi velika pobuna protiv komunističkog režima.

Osim toga, južni dio Poljske s veličanstvenim Krakovom (poljska Atena), glavnim gradom Poljskog kraljevstva u srednje vijeku, je od 18. stoljeća bio dio Habsburške monarhije i jedan od središta srednjoeuropske kulture, te središte katoličanstva ovog dijela Europe.

Poljska povijest, raznolikost i djelomična autonomija nekih dijelova društva dovela je do buntovništva i odbacivanja nametnutog komunizma mnogo prije poznatog osnivanja sindikata Solidarnost 1980 godine . Prvi sukobi s policijom u kojima su ginuli ljudi dogodili su se još početkom sedamdesetih godina upravo u brodogradilištu u Gdanjsku, čime je posijano sjeme kasnijeg antikomunističkog pokreta. Nezadovoljstvo je eruptiralo u Gdanjsku 1980. godine.

Pobuna protiv komunizma

Solidarnost se nakon početnog uspjeha vrlo brzo širila Poljskom. Otvaraju se podružnice i organiziraju štrajkovi kojima se priključuju i studenti koji traže autonomiju sveučilišta. Gospodarstvo se našlo u velikom padu, a nakon pojave nestašica osnovnih prehrambenih artikala, Solidarnost širom zemlje organizira takozvane „štrajkove gladi“ kojima se priključuje velik broj građana.

Solidarnost u prvom naletu nije došla ni blizu prilike da rješava ekonomska pitanja društva. Uzdrmani režim je uz izdašnu pozadinsku pomoć SSSR-a u prosincu 1981. uveo vojnu diktaturu na čijem se čelu našao general Jaruzelski (kojeg će Putin odlikovati u Moskvi 2005., navodno za zasluge u Drugom svjetskom ratu). Nakon toga uslijedili su komunistički progoni i hapšenja čelnika Solidarnosti i njihovih obitelji.

Pokret je pod udarom vojno-komunističkog režima oslabio.

Provodila se strahovlada praćena propagandnom kampanjom „uvođenja reda“. Za ekonomske poteškoće optužuju se protivnici režima i vanjski elementi. Na prvom se mjestu ističu SAD i Njemačka. Procjenjuje se da je u toku 1982. ukupno uhapšeno između 15 i 20.000 ljudi.

 Kardinal Glemp i Katolička Crkva organiziraju široku mrežu pomoći za progonjene Poljake

Kada je izgledalo da je režim odnio konačnu pobjedu, na scenu je stupila katolička crkva. Nadbiskup Glemp organizirao je široku mrežu pomoći za sve uhapšene i njihove obitelji, što je učvrstilo socijalnu koheziju i ustrajnost protivnika komunističke vlasti. O snazi crkve u Poljaka svjedoči i činjenica da Glemp uspijeva organizirati pastoralni pohod Ivana Pavla II., a vojni režim dopušta susret Pape i Walese (koji je danas pod optužbama da je surađivao s komunističkim službama, i Hrvatska bi trebala pokrenuti slične procese, op.). Papa Poljak usred te i takve Poljske drži veliki govor u kojem ističe da je pravo na političko organiziranje prirodno pravo, a da je uloga države samo da to pravo čuva.

Razdoblje 1983.-1988. u političkom smislu nije bilo toliko uzbudljivo kao prethodno. Režim se konsolidirao i sačuvao kontrolu, ali nije uspio pokrenuti gospodarski rast. Realni dohodak po stanovniku kontinuirano pada osamdesetih. Solidarnost i oporba učvršćuju organizacijsku strukturu u ilegali i inozemstvu. I čekaju priliku. Masovni štrajkovi ponovo izbijaju 1988. godine. Tada je SSSR već na izdisaju. Svi znaju da pod upravom Gorbačova više nema ni ambicije ni snage za intervenciju.

Prvi izbori u Poljskoj – pad komunizma

U lipnju 1989. u Poljskoj se održavaju prvi višestranački izbori s druge strane Željezne zavjese. Solidarnost, sada politička stranka, odnosi pobjedu. Tadeusz Mazowiecki iz Solidarnosti postaje premijer, a Lech Walesa će godinu dana kasnije na predsjedničkim izborima postati prvi demokratski izabrani predsjednik Poljske (1990.-1995.).

U isto vrijeme Srbija i JNA pokreću brutalnu agresiju na Hrvatsku i počinju imperijalističke ratove za stvaranje Velike Srbije.

Isto onako, kako je komunistički put Poljske bio različit od Hrvatske, tako je i njen postkomunistički bio bitno drugačiji. Poljska je praktički nasilno okupirana nakon II, svjetskog rata od strane Crvene Armije, ali je imala svoju državnost i samobitnost u okviru komunističkog sustava. Hrvatska je postala dio Jugoslavije, a Hrvati narod osuđen na komunistički genocid, kao i zatiranje bilo kakve nacionalne svijest i narodne hrvatske samobitnosti. Dok Poljska kao neovisna država kreće u bolje sutra i barem djelomično kroz lustraciju se rješava komunističkih vlastodržaca, Hrvatska kao dio Jugoslavije biva izložena brutalnoj agresiji, a shodno tome propušta neophodnu lustraciju.

Poljska provela lustraciju – HDZ je opstruira od početka do današnjeg dana!

Glavni krivac za neprovođenje lustracije je stranka HDZ, koja je vladala Hrvatskom čak 20 od 28 godina!

Naravno, to je zbog toga što je stranka HDZ od samih početaka premrežena brojnim kadrovima koji su bili dio komunističkog sustava. Sam HDZ se nikada nije potpuno odmaknuo od baštine komunizma, a ponajviše je to bilo vidljivo što je najljepši gradski trg glavnog grada Zagreba nosio ime komunističkog zločinca Josipa Broza. To je trajalo od 1990. pa sve do 2018. i pojave političkog pritiska stranke Nezavisni za Hrvatsku kada je ta ogromna sramota konačno maknuta iz središta Zagreba, a Josip Broz smješten u povijest.

U Poljskoj je bilo sve drugačije, oni nisu imali probleme te vrste, osobito kada je PiS preuzeo vlast u zemlji.

Poljska je danas predvodnica uspješne ekonomije i napredne demokracije u velikim dijelom posrnuloj Europi. U isto vrijeme neuspješnom ekonomijom Hrvatske i deficitarna demokracijom i danas vladaju (post)komunistički tajkuni i njihovi potomci, držeći hrvatski narod kroz dvije velike političke stranke, HDZ i SDP, u okovima – postkomunizma!

Poljska je ujedno i predvodnica Višegradske skupine, četiri uspješne države Europe koje se bore protiv centralističkog tutorstva Bruxellesa. Višegradska skupina i njeno odbacivanje od strane Hrvatske još je jedan veliki promašaj hrvatske diplomacije i političkog vodstva, te u nedostatku vizije ostavlja Hrvatsku u močvarnim vodama „regije“. Ipak, još nije kasno za promjenu političkog smjera, koji je potakla predsjednica Grabar-Kitarović kroz Inicijativu tri mora, da se Hrvatska pridruži zemljama svog povijesno-kulturnog kruga, te se tako definitivno izvuče iz balkanskog blata u koje je bačena 1918. godine stvaranjem Jugoslavije.

Može li se Hrvatska pridružiti Poljskoj u borbi protiv EU centralizma i diktata “velikih”, za bolju budućnost Europe: za demokraciju, nacionalne, vjerske i građanske slobode, za slobodu govora i pisanja, te ravnopravnost svih naroda i građana Europe?

Može i mora!

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala**

A.G.

The post 18. prosinca 1929. kardinal Jozef Glemp – kako je Poljska izašla iz komunističkih okova i što Hrvatska mora napraviti da krene tim putem? first appeared on Braniteljski portal.