Uistinu, kako smo govorili tih dana, to je bilo vrijeme ponosa i slave.

Tih 12 ljudi, koji su u vili Dalmaciji, 28.travnja 1991.godine, donijeli odluku o formiranju 4.brigade ZNG, kako se tada jedino mogla i zvati zbog političkih okolnosti, obilježili su i pisalihrvatsku povijest. Bila su to još uvijek nesigurna vremena,međunarodna zajednica i nije bila oduševljena raspadom Jugoslavije, službe sigurnosti bivše države aktivno su radile i prikupljale podatke, hapsile i procesuirale one koji su sudjelovali u pripremi otpora velikosrpskoj ideji i agresiji koja je počela formiranjem SAO Krajine.

Događaji u Pakracu i na Plitvicama pokazali su da se bez vojne sile nećemo moći oduprijeti srpskoj pobuni potpomognutoj jugokomunističkim jedinicama JNA. Odluka o formiranju djelatnih brigada ZNG, uz pričuvne postrojbe, pokazala se kao jedino rješenje u pripremi za obranu Domovine.

Bili smo mladi, puni energije i zanosa, spremni žrtvovati sve za slobodu i nezavisnost, ne pitajući odakle tko dolazi, brzo se uklapajući u novonastalu životnu situaciju. Na brzinu, organizirani su i tečajevi oko temeljnih vojnih znanja i vještina, vršila se popuna postrojbi, a svega je nedostajalo osim entuzijazma. Zadužiti maskirnu odoru bilo je ravno loto dobitku, a o osobnom naoružanju da ni ne govorim. Pri odlasku u Kruševo, krajem srpnja, zadužio sam samo jednu maskirnu košulju koju i danas čuvam kao uspomenu. Cijela postrojba veze dobila je tri automatske puške koje smo zaduživali kako je tko išao na teren. Bile su potrebnije borbenim postrojbama.

Cijeli srpanj te godine, u zapovjedništvu brigade, proveli smo u pripremi planova za obranu Dalmacije. Ante Zečić i ja smo pratili Šundova na aerodrom kako bi te planove odnio u Zagreb na odobrenje.

Zgrada zapovjedništva brigade u Sućurcu, bila je vidljiva iz ratne luke Lora i uvijek je postojala mogućnost da JNA otvori vatru jer se znalo gdje se nalazimo.

Prilikom obilaska postrojbi na terenu, vršeći kratke obuke vezista po bojnama u Drnišu, Vrlici i Imotskom upoznajem ljude s kojima ću provesti i surađivati sljedeće četiri godine na bojištima Dalmacije i Bosne.

Kad me pitaju, kad si shvatio da će rat, sjetim se tog dana u Resniku krajem srpnja, kad Načelnik stožera brigade Miletić upoznaje ratnike da se ide u borbenu akciju, te zapisuje u svoju bilježnicu, pojedinačno od svakog vojnika, koga obavijestiti ako im se što dogodi. I od tada, do kraja rata, mnogi se i nisu vratili dajući život za naš san. Bilo se teško nositi s tim događajima, a sve su to bili mladi momci i djevojke, hrvatska mladost.

Na svim tim bojištima širom južne Hrvatske, sakupljalo se neprocjenjivo iskustvo za svaku sljedeću operaciju. Učilo se u borbiod Kruševa, Zadra, Drniša, Vrlike, Imotice, Hutova, Dubrovnika,Vlaštice. Nakon svake bitke smo bili spremniji i jači za još jedno iskustvo. Rat je postao rutina.

U nedostatku prave opreme i oružja improviziralo se sve i svašta.

Protugradne rakete koje sam prvi put vidio u Kruševu, stvarale su paniku kod četnika, ali i kod nas jer nikad nisi znao na koju će stranu odletjeti ili vratiti se prema onom koji ju je ispalio. Tu smo prošli i prvo raketiranje iz četničkih zrakoplova, učili raditi zaklone, govorili da ćemo se vratiti kući do Velike Gospe, ali smo pogriješili u procjeni za više od četiri godine do našeg konačnog povratka kući. Bio je to tek početak rata.

Nama vezistima je poseban problem bio kako osigurati neprekidno napajanje repetitora po brdima, kako bi osigurali stalnu vezu, izmišljali rješenja koja nisu bila u okviru struke ali su
funkcionirala. Kada sam nakon rata boravio u Americi i o tim rješenjima pričao sa američkim časnicima, ne bi mi vjerovali, smatrajući da pretjerujem.

Nakon operacije Maslenica, Krstičević preuzima zapovjedništvo, uzima kratki predah i vraća postrojbu u vojarnu iskoristivši vrijeme za popunu i reorganizaciju, stožerne trenaže i obuku i priprema je za sljedeće ratne zadatke. Brigada napokon djeluje kao jedna cjelina što
joj je i donijelo epitet “elitna”.

Nije bilo lako raditi s Damirom koji je uistinu radio po najmanje 16 sati dnevno, a isto je tražio i od nas. Digao bi članove zapovjedništva rano ujutro i krenuli bi u obilazak prednje crte. Imao je potpunu kontrolu nad svim zbivanjima, nad svakom pojedinačnom točkom i stalno nam govorio da ovo ili ono može bolje i da o nama ovisi da se to i uradi, svatko po svom dijelu posla. Najgore bi mi bilo kad bi na prednjoj crti naišli na poljski telefon neuredno postavljen ili blatnjav , a on bi se okrenuo prema meni i rekao : ” Evo kako čuvaš
telefone, a sutra ćeš mi reći da ih nemaš dovoljno”. Uglavnom, iako se ne bi osjećao krivim, ne bi ništa odgovorio. Kasnije uvečer bi na spozvao da nešto pojedemo, jer nismo jeli cijeli dan, a naša Justa ili Mare bi nam ispržila pomfrit i jaja.

Iz 4. gardijske brigade je izraslo devet generala HV-a, od pok. Jelića, Šundova,Krstičevića, dva Zdilara, Tolića, Benete, Zelića, Šerića  od kojih su neki i dalje u djelatnoj službi i imaju zavidne vojne karijere, a Krstičević je ministar obrane.

Kad čovjek zastane i zamisli se, mnogi osjećaji naviru, od velike tuge zbog smrti prijatelja do radosti radi veličanstvenih pobjeda, ali i ponosa da si stvarao i bio pripadnik elitne 4. gardijske brigade.

Jozo Ribičić / Brigadir u miru

The post BRIGADIR HV: Pri odlasku u Kruševo, krajem srpnja, zadužio sam samo jednu maskirnu košulju… Bio je to tek početak rata… first appeared on Braniteljski portal.