Na Most TV-u u srijedu je gostovao kolumnist Nino Raspudić, koji je govorio o mjerama koje Vlada želi poduzeti pod krinkom borbe protiv koronavirusa, a koje bi omogućile državnom aparatu da prati signale mobitela građana koji moraju biti u karanteni ili izolaciji…

The post (VIDEO) Raspudić o Vladinom prijedlogu: ‘Ne volim kad mi bivši KOS-ovci govore o tome kako će me štititi nadziranjem mobitela’ first appeared on Braniteljski portal.

Iz posljednjih afera dalo bi se zaključiti kako je točno ispuniti imovinsku karticu najteži i najsloženiji zadatak u Hrvatskoj. Reklo bi se – viša matematika. Lakše je operirati mozak, napisati enciklopediju ili riješiti kvadraturu kruga, a pogotovo je jednostavnije i intelektualno manje zahtjevno upravljati kompliciranim sustavima poput, primjerice, zdravstvenog nego ispuniti tablicu u kojoj navodiš nekoliko nekretnina i pripadne im kvadratne metre površine, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list…

Friško smijenjeni ministar Kujundžić do prošlog je tjedna valjda bio savršen, a onda su nekim čudom mediji odjednom spoznali da ono što je svojedobno unio u imovinsku karticu ne odgovara stvarnosti pa je, uz ponešto koprcanja, smijenjen. Kao dodatak mediji koji su iz dana u dan “otkrivali” propuh njegove kartice cimnuli su ga “neslužbenom informacijom” kako mu DORH istražuje ženino poslovanje, valjda tek toliko da se ne junači dalje u Saboru nego da pogne glavu i prihvati novu stvarnost. Kujundžić se branio tezom da je imovinsku karticu ispunjavao “šlampavo”. Nije prvi, a prema novim “otkrićima” medija da je i ministar Krstičević prijavio samo polovicu vrijednosti vikendice, ni posljednji koji je tako činio. No u toj “šlampavosti” ima sustava. Naime, ministri redom prijavljuju manje kvadrata nego što imaju. Nikome se nije dogodilo da zabunom umjesto stvarna 122 napiše kako mu kuća ima 195 kvadrata, ili da zbog šlampavosti doda prijavi pokoji apartman više od onog što stvarno posjeduje, već su svi zabunom, točnije šlampavošću upisivali manje. Zašto?

Dva su moguća razloga te lažne skromnosti. Ili im se kuće i apartmani “uperu”, a poneka nekretnina i potpuno izgubi u bespućima imovinske kartice kako ne bi navukli sumnju na porijeklo imovine, ili se u prikazu imovine stišću kako bi se prikazali bližima narodu, točnije biračima. Ako su pošteno stekli svaki kvadrat nema nikakvog razloga da ga kriju. Potreba za “šlampavošću” u imovinskoj kartici je, dakle, ili detektor korumpiranosti ili sklonosti demagogiji. Kod nas je dugo njegovana tradicija po kojoj je nemoralno biti imućan, a apriori moralno biti siromašan, bez obzira je li izvor bogatstva vrijedan rad i talent ili pljačka, a siromaštva poštenje u korumpiranom društvu ili puki porok i nerad. Ne govorim o siromaštvu u evanđeoskom smislu nenavezanosti na materijalne stvari, već upravo o opsjednutosti njima, i to u situaciji kad ih nemaš pa onda mrziš onog koji ima, bez obzira kako je to stekao. A opet, svi takvi bi željeli imati ili barem djelovati kako imaju više.

U rangu onih koje je “sram kako nemaju” je i v.d. direktora Agencije za promet i posredovanje nekretninama, Krešimir Žunić koji je, prenose ovaj tjedan neuobičajeno aktivni mediji, dok je još bio na funkciji zamjenika direktora APN-a za povlaštenu cijenu manju od 1000 eura, namijenjenu potrebitima, zajedno sa sinom u Zadru kupio POS-ov stan koji je gradila ista ta agencija. Uhvaćen u kokošarenju novinarima je dao urnebesan odgovor “… prijavit ću na moju sramotu jednu i pol nekretninu i dva stambena kredita, pa mene je sram koliko nemam, a ne imam! Što će premijer misliti o meni, majketi, kako sam sposobna čovjeka napravio, ne može sebi pripomoći, a trebao bi servisirati građane”.

The post Nino Raspudić: Zadnjih nekoliko afera pokazuje kako je točno ispuniti imovinsku karticu najteži i najsloženiji zadatak u Hrvatskoj first appeared on Braniteljski portal.

Već dugo gajim sumnju kako višegodišnja briselska karijera na neke ljude ostavlja ozbiljne psihofizičke posljedice. Nakon što europsku javnost već godinama svojim ispadima zabavlja predsjednik Europske komisije Junker, sada je došao red i na pet minuta “slave” predsjednika Europskog parlamenta Antonia Tajanija, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.

-Lili Benčik: Čemu čuđenje riječima Antonia Tajani? To je retorika i konstanta talijanske politike koja svake godine eskalira na Dan sjećanja.Talijani stvarno tako misle…

Dotični je već više od desetljeća visoki funkcioner EU, najprije kao komesar za promet pa za industriju i poduzetništvo, a potom i kao predsjednik Europskog parlamenta. Dakle, taj je uglavnom odlijepljen od talijanske, hrvatske i svake druge stvarnosti, o čemu svjedoči i ovotjedna izjava na obilježavanju Dana sjećanja na talijanske žrtve jugokomunističkog terora. Obraćanje okupljenima uz fojbu Bazovica kod Trsta Tajani je završio uzvikom “živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija (…)”.

Priča ne počinje zločinima nad Talijanima

Kada govore o partizanskim zločinima 1943. i 1945. talijanski političari ih propuštaju staviti u širi kontekst. Fojbe su mjesta monstruoznih zločina nad Talijanima, ali oni nisu ništa drugačiji od onoga što su Titove snage činile diljem Jugoslavije, jer nimalo nježniji nisu bili ni prema Hrvatima i Slovencima, ali i pripadnicima drugih naroda koji nisu bili “na liniji”. Govorimo o ljudima ubijanim bez suđenja, ili na montiranim procesima, ne samo zbog sudjelovanja u zlodjelima kvislinških režima, već i zato što su percipirani kao klasni neprijatelji koji bi smetali uspostavi novog režima ili, vrlo često, isključivo zato da bi im se otela imovina.

Za razumijevanje tih događaja valja imati na umu kako priča ne počinje zločinima nad Talijanima. Dvadeset prethodnih godina tamošnje hrvatsko i slovensko stanovništvo trpjelo je fašistički teror, ubojstva, protjerivanja, ponižavanja, zatiranje identiteta. Teror je kulminirao nakon šire talijanske okupacije 1941., od logora poput onog na Rabu do masovnih strijeljanja civila.

Zahvaljujući Staljinu više nego Titu, Talijani nastradali

Problem hrvatsko-talijanskih odnosa koji se vukao kroz 19. stoljeće u višenacionalnoj Austrougarskoj, rasplet je doživio, spletom složenih okolnosti. u 20. stoljeću, talijanskim porazom. Najprije je Italija, našavši se na strani pobjednika, kapitulacijom i raspadom Austrougarske 1918. dobila Trst, Istru, Zadar, dio naših otoka, naknadno i Rijeku, a onda su, zahvaljujući Staljinu više nego Titu, Talijani nastradali na koncu Drugog svjetskog rata, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.

The post Nino Raspudić: Tajanijev ispad još jednom pokazao bijedu briselskih institucija, snishodljivost HDZ-ovaca, okorjelost i bešćutnost titoista first appeared on Braniteljski portal.

Oboje su kršili peti članak koji propisuje načela kojih se dužnosnik obavezan pridržavati kako bi sačuvao svoju vjerodostojnost, političku odgovornost i javnost u djelovanju. Iako za to kršenje nije propisana novčana kazna, politička odgovornost je jasna i nakon ovoga bi u polu zreloj demokraciji Marić bio smijenjen, a u zreloj bi zbog Borga pala i vlada, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Zdravko Marić, naše čudo od djeteta, za kojeg su oligarhijski mediji uvjeravali javnost kako nitko osim njega u Hrvatskoj ne zna sastaviti proračun, financijski stručnjak kojem je jedini posao u privatnom sektoru bilo mjesto izvršnog direktora u Agrokoru, a ispada da je bio tako stručan i upućen da nije imao pojma da je koncern pred krahom, prema Povjerenstvu za sukob interesa nije smio sudjelovati na sastancima s predstavnicima Agrokora, kao i na sastancima radne skupine za izradu Lex Agrokor, čime je “propustio zaštititi vlastitu vjerodostojnost u obnašanju javne dužnosti”.

Zbog svojih prethodnih veza s Agrokorom, bio je dužan izuzeti se s tih sastanaka. Nakon što je u javnost izašao iskaz Martine Dalić USKOK-u, doznalo se kako Marić nije govorio istinu o broju sastanaka na kojima je bio i o svojoj ulozi u njima.

Andrej Plenković izjavio je: “Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta, što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje”. Dodao je kako je na stranci da analizira političke konotacije trenutne situacije i zaključio: “Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana” upozorivši da bi okolnosti, koje bi makar u tragovima, mogle podsjećati na događaje s HDZ-om od prije par godina, sigurno bile štetne i reflektirale se na buduće izbore.

Nemojte biti naivni, ovo je Plenković stvarno izjavio, ali prije dvije i pol godine u Lisinskom kada je povjerenstvo o sukobu interesa odlučivalo o Tomislavu Karamarku u svibnju 2016. godine.
Plenković, koji je prije dvije godine bio silno osjetljiv na sukob interesa i ugrožavanje imidža vlade i stranke danas odluku Povjerenstva za sukob interesa koje je utvrdilo kako su Marić i Dalić u sukobu interesa komentira tezom kako ni Zdravku Mariću ni Martini Dalić nije utvrđen sukob interesa: “Vrlo jasno, Povjerenstvo se nije bavilo konceptom sukoba interesa, niti je on utvrđen kod ministra financija ni kod bivše potpredsjednice vlade. Koliko mi je poznato, Povjerenstvo se bavilo načelima djelovanja”.

Ako premijer Plenković kaže da nema sukoba interesa, onda nema, bez obzira na to što Povjerenstvo koje je nadležno za to kaže drugačije. Kao u starom vicu o totalitarnim ulizicama: Vidi, majku im, mrtve a lete, korak dalje od vođe otišao je ministar Lovre Kuščević: “Ne da nema političke odgovornosti, nego nema ni natruha političke odgovornosti. Povjerenstvo je jasno reklo da nema sukoba interesa, DORH je jasno rekao da nema kaznenoga djela”, izjavio je Kuščević i dodao: “To što je reklo Povjerenstvo nije Sveto pismo.

U dvije godine došlo je do dodatne devalvacije institucija, običaja, obraza, nekad bi se političari u ovakvoj situaciji, ako ne sramili, barem kalkulirali oko saniranja političke štete koju bi mogli imati u budućnosti, no sada se razmišlja, trguje i politički opstaje od danas do sutra.O tome najbolje svjedoči otvaranje sezone lova na tri ruke u zagrebačkoj gradskoj skupštini koje će osigurati opstanak većine Bandić-HDZ nakon što su iz vladajuće koalicije u gradu izašli Neovisni za Hrvatsku

Ako Merkel ne naslijedi njen politički klon Annegret Kramp-Karrenbauer već pobijedi znatno desniji Friedrich Mertz, što ne bi bilo neočekivano, naši plenkisti bi preko noći mogli postati velike konzerve. Pa ne bi čudilo da već dogodine Jandroković i Kuščević počnu optuživati Željku Markić da je ultralijeva, Soroš-globalistička pobornica rodne ideologije i razaračica tradicionalnih vrijednosti. Ne bi to bio ništa veći obrat od onoga Plenkovića II. u prosincu 2018. u odnosu na Plenkovića I. iz svibnja 2016., zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.

Cijelu kolumnu pročitajte na portalu Večernjeg lista.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala*

The post Nino Raspudić: Ni sukob interesa nije što je nekad bio – ako premijer Plenković kaže da ga nema, onda nema first appeared on Braniteljski portal.

Prošlog tjedna ostatak svijeta obišla je vijest o otoku Sjeverni Sentinel u Bengalskom zaljevu. Površine šezdeset kilometara kvadratnih, otprilike poput našeg Pašmana, Sentinel je okružen koraljnim grebenom i prekriven gustom šumom. Procjenjuje se da ga nastanjuje između 50 i 500 ljudi iz plemena koje tamo živi već 60 tisuća godina bez ikakva kontakta s ostatkom svijeta, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

The post Nino Raspudić: Koga će posljednji suverenisti sa Sentinela poslati u Marrakesh? first appeared on Braniteljski portal.

STIPE MESIĆ: Jasenovac je bio radni logor, a radio je do 1947. godine

Spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu, oko koje su se dugo lomila koplja, otvorila je niz političkih i semiotičkih pitanja, o kojima će se još dugo voditi rasprave. Nekoliko je nepobitnih činjenica. Na ploči podignutoj u spomen 11 poginulih branitelja nalazi se grb njihove postrojbe koji u donjem dijelu sadržava natpis „za dom spremni“.

Ta postrojba bila je legalni dio hrvatske vojske i takav njen grb je bio službeno priznat i registriran.

S druge strane, Jasenovac je mjesto golemog zločina kojeg su četrdesetih godina prošlog stoljeća počinili ustaše, uz koje je sporni pozdrav s HOS-ova grba nedvojbeno vezan, i oko toga povjesničari nemaju dvojbi – riječima jednog od njih, Zlatka Hasanbegovića: „Nema nikakve sumnje da je pozdrav ‘za dom spremni’ neodvojivi dio baštine ustaškog pokreta“.

Danas se grb HOS-a ističe kao problematičan, uglavnom vezano uz mjesto gdje je postavljen, iako njih 11 nije moglo birati gdje će poginuti.

Ustaški logor u Jasenovcu u proteklih sedamdeset godina nije bio samo mjesto komemoriranja žrtava i osude zločinaca već i političko oružje. Megalomansko uvećavanje broja žrtva (kao da nije dovoljan zločin pobiti desetke tisuća ljudi, već je brojku trebalo napuhati do milijun), zabrana neovisnog znanstvenog istraživanja, traljav kasniji poimenični popis žrtava na kojem se, primjerice, nalazio i dječak Slaven Letica, stariji brat istoimenog sociologa, koji je umro u El Shatu u Egiptu, a vodio se kao žrtva Jasenovca, nejasna sudbina logora nakon 1945., činjenica da ga Josip Broz nije nikada posjetio i, najviše od svega, velikosrpsko korištenje „argumenta Jasenovac“ za sprečavanje stvaranja neovisne Hrvatske jer bi tobože svaka hrvatska država završila s rasnim zakonima i konclogorima, stvorili su kontraefekt u dijelu hrvatske javnosti, koja negira Jasenovac kao mjesto golemog zločina.

No da bismo bili svjesni razmjera ustaškog zločina u Jasenovcu, ne treba nam velikosrpska mitomanija, već je dovoljno vidjeti što je o tome pisao blaženi Alojzije Stepinac, ili bivši logoraši Ante Ciliga i Ilija Jakovljević, koji će, nakon što su ga utamničili ustaše, kasnije stradati od komunista.

Jedna je stvar odati počast žrtvama komunističkog terora i odmazde, uglavnom mladićima za koje je teško pretpostavljati da im je motiv odlaska u vojsku bio žudnja za rasnim zakonima, masovnim likvidacijama i Hitlerovom vizijom Europe, već prije borba za svoju državu, a potpuno druga opravdavati Pavelića i NDH.

Krivi ljudi, uz krive saveznike, u krivo vrijeme, sa zločinačkim zakonima poveli su veliki dio naroda u avanturu, koja je skupo plaćena i koja je, u konačnici, pomogla da nakon njih na vlast dođu drugi totalitaristi.

Zašto se nakon svega na bilo kakav način vezivati uz NDH, uz kompromitiranu, poraženu priču?

Nije patetično reći da to čine samo neprijatelji Hrvatske. Više puta sam u dijaspori od starih emigranata čuo istu stvar – čim bi čuli da netko puno ustašuje, znali su da je Udbin provokator. Ili, s druge strane, zašto se na bilo koji način vezivati uz propali jugoslavenski komunistički projekt ako živimo u demokratskoj Hrvatskoj? Zašto se nakon uvođenja slobodnih izbora i uspješnog referenduma o neovisnosti (nisu ih imali ni Pavelić ni Tito, već su silom uzurpirali vlast kao samoproglašeni „osloboditelji“), i dobivenog Domovinskog rata, vezivati uz povijesno poražene priče od prije tri četvrtine stoljeća?

Kakve veze imaju partizani i ustaše sa suvremenom hrvatskom državom?

Ovdje dolazimo na izvorište današnjih simboličkih problema. Za vrijeme agresije na Hrvatsku 1991. bili su potrebni svi pa se zažmirilo na jedno oko i na pripadnike komunističkog represivnog aparata i na HOS-ov ventil za prastare nostalgije.

Bez i jednih i drugih teško da bi se zemlja obranila. Grb HOS-a tada je registriran s pozdravom „za dom spremni“. Većina HOS-ovaca sigurno nije riskirala život za rasne zakone i Hitlerova saveznika, već za slobodnu Hrvatsku.

Nisu uvijek svi bili svjesni ni vremena, ni simbola, ni politike, tako je u BiH, u jednom trenutku HOS završio pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića, pod istom kapom kao i tisuće mudžahedina, no to je već jedna druga priča. I zastave iz SFRJ i crvene petokrake i srp i čekić za mnoge su simbol zločina. S petokrakom na glavi ratovali su Šljivančanin i Mladić, i koliki je prag tolerancije na njih?

Ovdje sada u igru ulazi semiotika, znanost o znakovima, koja nas uči kako znakovi zadobivaju značenje ovisno o kontekstu. Neki se uporabom i vremenom izližu i obesmisle. Neki, izvorno ni krivi ni dužni, zlouporabom dobiju negativno značenje kao indijska svastika koju je resemantizirao (preoznačio) nacizam pa je danas na Zapadu percipiramo kao simbol zla. Križ koji je bio simbol sramote, oruđe za izvršenje smrtne kazne, Isusovom mukom i smrću zadobio je sasvim drugo značenje. Ne znači dakle isto svastika u indijskom hramu i na neonacističkom skupu. Nije isto petokraka na Šljivančaninovoj glavi u Vukovaru 1991. i na Heinekenu u birtiji u Malom Potočecu 2017.

Koji je izlaz iz naše semiotičko-političke zbrke? Tolerirati sve znakove vezane uz totalitarizme, sve ih zabraniti, ili napraviti iznimke, za neke znakove i neka mjesta? Tko će procijeniti koji su promijenili značenje. Je li isto „za dom spremni“ unutar grba HOS-a ili isti taj pozdrav napisan samostalno na ploči?

Možda bi se moglo uvesti kvote na totalitarističke simbole, pa kao što postoje kvote za CO2, odrediti količinu jugokomunističkog i ustaškog znakovlja po županiji i općini.

Vidjeli smo kako je Bandiću ipak draža vlast od Tita pa ga se odrekao, ali ostalo mu je grizodušje koje sad pokušava olakšati vraćanjem Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a, kao kompenzaciju za maršala. To je otprilike kao kad prodaš jednog kapitalca, primjerice Neymara, pa za taj kapital kupiš nekoliko manjih igrača.

Vladajući HDZ-ovci mjesecima su bili na sto muka i dovijali se što napraviti sa spornom pločom u Jasenovcu. Puko uklanjanje bilo im je prerizično pa se od toga odustalo. Preostale su tri mogućnosti.

Jedan je bio resemantizacija koju, koliko znam, nitko nije ni spominjao. A to je da predstavnici HOS-a i braniteljskih udruga, koji su postavili ploču, naprave civilizacijsku gestu i odu se pokloniti žrtvama logora Jasenovac. Ne onoj memoriji koju su kao gorivo za nove zločine koristili srpski mitomani, već patnicima i žrtvama zločina o kojem govore Stepinac i Jakovljević. Da su to napravili, nitko se više ne bi usudio maknuti HOS-ovu ploču.

Druga mogućnost bila je micanje dijela znaka, tj. spornog pozdrava iz donjeg dijela grba, što bi djelovalo tragikomično. Bilo bi to krivotvorenje povijesti, kao staljinističko brisanje nepoćudnih drugova s „povijesnih fotografija“ nakon što bi zglajzali, pri čemu bi se na tim retuširanim skupnim fotografijama ponekad pojavio višak ruku ili nogu.

Na kraju je prevladala kompromisna opcija – prostorno udaljiti ploču i postaviti je na spomen obilježje braniteljima u nekoliko kilometara udaljenoj Novskoj. To otvara novi niz pitanja, jer se uvodi dimenzija prostora u raspravu o problematičnosti određenih simbola. Na kolikoj udaljenosti od Jasenovca pozdrav „za dom spremni“ prestaje boljeti? To je poput hvatanja signala za mobitel. Po novom, grb HOS-a može, ali ne preblizu emiterima posebnog pijeteta. No, idući prema jugozapadu, primjerice, opet ćemo doći u jednako opravdanu „no go“ zonu, jer po istom principu nije korektno da se preblizu Jadovnu nalazi bilo kakav simbol koji podsjeća na ustaštvo.

Po tome ni zastave SFRJ ni Heineken piva ne bi mogli biti blizu postaja Križnog puta, Jazovke, Dakse, Vukovara ili Škabrnje.

Na koncu, hoće li zabranjene zone vrijediti samo za simbole ili i za neke osobe?

Kako to da ploča podignuta u spomen poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu vrijeđa, a nazočnost Stipe Mesića, i nakon što su na vidjelo izašla njegova skandalozna stajališta o NDH i najvećem ustaškom logoru, ne vrijeđa? Ovo je dobra prilika za suočavanje s tim što je suvremena Hrvatska i na kojoj baštini se temelji.

Što je nama NDH, a što komunistička Jugoslavija? I kako se postaviti prema simboličkoj konfuziji napadnute zemlje dovedene pred zid, kad je trebalo uključiti sve, pa je tako ostavljen Trg maršala Tita usred Zagreba istovremeno dok njegova vojska gazi zemlju pod njegovim znakovljem, ali kao protuteža se toleriralo i registriralo znakovlje iz baštine NDH, pod kojim su onda mladići iz sasvim druge priče ulagali svoje živote.

Kako se ispetljati iz svega toga? Možda je rješenje micanje iz javnog prostora svih totalitarnih simbola, uz neke iznimke – pa se tako primjerice može zakonski odrediti da je pozdrav „za dom spremni“ prihvatljiv jedino na povijesnom grbu HOS-a, a kao protutežu dozvoliti i javno isticanje crvene petokrake i drugih komunističkih simbola samo tamo gdje su bili dio znakovlja braniteljskih postrojbi 1991.-95.

The post Nino Raspudić: Za kakve smo ploče spremni? first appeared on Braniteljski portal.