Pojedini političari, ili bolje rečeno politikanti, poput Kreše Beljaka, čak se i javno zalažu za ono što je radila nekadašnja zločinačka organizacija Udba, koja je „zakoniti“ nasljednik OZN-e, (odjeljenje za zaštitu naroda), i koja je osobito bila aktivna nakon II. svjetskog rata…

Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata stvorili smo državu, a pojedini bivši Udbaši i djeca i unuci tih i drugih komunističkih zločinačkih organizacija, nekažnjeno su se uvukli  i u neke najznačajnije političke organizacije, tvrtke, policiju, škole… jednom riječju nema gdje ih nema, jer ne kaže se bez razloga-jednom Udbaš, uvijek Udbaš.

Da je Beljak pljuvao po Udbi kako to danas čini po „svemu što hrvatski diše“ sigurno ne bi mogao biti među političarima. A on i njemu slični – mogu.

Kad je pogriješio neki istaknuti komunista-partizan često je završavao u nekom logoru i više mu nije palo na pamet da radi to što je radio, protiv Tita i partije.

Nu, Udbaši su imali razumijevanje za one koji su pristajali raditi za njih, tj. tajne službe, kao doušnici, provokatori i dezinformatori. Ti su mogli i napredovati.

E, sad se postavlja pitanje: jesu li razni beljaki učili od njih, ili su i oni dio nekakvog sličnog sistema, jer konkretno ovaj saborski zastupnik i gradonačelnik kleveće, vrijeđa..bez ikakvih posljedica. I samo ide naprijed.

On nije ni sud ni sudac, ali ponaša se kao da je to sve u jednom.

Uz to, njega ne zanimaju bivši Udbaši. Protiv njih nema ništa, ali i dalje se bori protiv „hrvatskih nacionalista“ i stvaratelja hrvatske države.

Čudi nas da se u hrvatskom Saboru već nije, zajedno sa svojim pajdašima, založio za inicijativu da se poduzmu „energične mjere za čišćenje zemlje od braniteljskih ostataka i raznih protunarodnih elemenata“.

Umjesto da poziva bivše Udbaše da i dalje „čiste“ hrvatske „nacionaliste“, odnosno ljude koji su stali u obranu hrvatske Domovine, bolje bi mu bilo da  javno upita gdje je nakon 1945. završila oduzeta zemlja i ostala imovina „narodnim neprijateljima“ ili bolje rečeno tko sve danas stanuje u oduzetih 711.000 objekata, kuća, stanova, koje su Titove tajne službe, bez suda i suđenja, oduzeli svima onima koji nisu „disali kao komunističke vođe“?

Pored toga, Ozna-ši i Udbaši, bez suda i suđenja, sve po zakonu, ljudima su oduzimali poslovne prostore, hotele, velike zemljišne posjede, mala gospodarstva, industrijska poduzeća, obrtničke radnje, pa čak i brodogradilišta.

Najprije su opljačkali „suradnike fašizma“.

Nakon pobjede u Domovinskome ratu nismo čuli da je donesen neki zakon po kojem bi „suradnici agresora i okupatora“ ostali bez „olovke“, a kamoli bez neke druge, veće imovine.

Eto, usred Zagreba redovno izlaze i tjedne „četničke“ novine u kojima se Hrvatska i hrvatski nacionalisti spominju samo pitanjem – zbog čega ih ne uhićuju?, pa im se ništa ne događa, osim da svake godine i od hrvatske države primaju sve veće i veće donacije, tim prije jer im se novine prodaju na kioscima u malom većoj nakladi nego što svi oni zajedno imaju članova obitelji!

Beljak i njemu slični u takvim su sredinama „zvijezde“.

Umjesto da se povede rasprava – što takvi rade „među nama“- njih se čak i nagrađuje i pohvaljuje, kao da su ostatci doušnika Udbe!

Mladi to vide, poglavito oni čiji su očevi bili sudionici Domovinskoga rata, boje se za svoju obitelj i budućnost, tako da je i to jedan od razloga što u relativno velikom broju napuštaju svoju Domovinu.

Razni beljaki im jedino mogu biti „uzor“ kako i pojedini pijevci mogu nositi – jaja!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

The post Nekada su zatvarali „narodne neprijatelje“, a danas im plješću!… first appeared on Braniteljski portal.

U kolovozu 1946. godine velika tragedija zadesila je Pulu. Dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.

Bilo je to vrijeme dok je Pula pripadala zoni A pod nadzorom SAD i Velike Britanije (Trst Gorica, Pula), što komunisti nisu podnosili.

U to vrijeme još nije donesena konačna odluka o statusu Istre i Trsta. Engleski arhivi su otkrili da je eksploziju podmetnula partizanska vlast i Titovi agenti s ciljem zastrašivanja i iseljavanja stanovnika Pule.

Engleski arhivi otkrivaju da su Vergarolu režirali Titovi agenti (Gli archivi inglesi rivelano: la strage di Vergarolla voluta dagli agenti di Tito) – naslov je članka objavljenog u tršćanskome dnevnom listu Il Piccolo 9. ožujka 2008. godine.

U članku se tvrdi kako su dva talijanska novinara u jednom londonskom arhivu pronašla dokaz da je agent OZN-e Giuseppe Kovacich aktivirao mine koje su na kupalištu Vergarola u samom središtu Pule. Već od ranije postojala je sumnja da je eksplozija izazvana namjernim ljudskim djelovanjem.

Pošto domaće stanovništvo Pule, a osobito Talijani, nisu željeli napustiti Pulu nakon 2. svjetskog rata, po dostupnim informacijama iz trsćanskog “Il piccola” koje je objavilo feljton o tome, a iz izvora engleske tajne službe – proizilazi da je bombe aktivirala osoba ili osobe uz pomoć zloglasne riječke Ozne.

Pogrom Talijana iz Istre djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili ubijeni su i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe.

Pula – zona pod utjecajem Zapadnih sila

Spomenuta eksplozija na Vergaroli dogodila se 1946. godine, u neposredno poslijeratno vrijeme, kada je Pula tvorila Zonu A pod Savezničkom vojnom upravom (SAD i Velika Britanija, dio bez prisutnosti jugoslavenskih partizana) te je bila predmetom političkih pregovora na relaciji Jugoslavija – saveznici – Italija.

Amaterska snimka eksplozije u Puli 1946.: wikimedia.commons.org

Život je u gradu bio težak, a njegovi stanovnici su zbog racionalizacija hrane i strogih ograničenja prelaska u Zonu B imali osjećaj da su još u ratu.

Iseljavanje i nesigurnost u Puli je najviše poticala opća atmosfera nesigurnosti i panike koja je vladala u gradu zbog neriješenog državnopravnog statusa i straha od komunističkog poretka.

Općenito, Istra je u 20. stoljeću bila mjesto velikog egzodusa, prvenstveno Hrvata, a nakon II. svjetskog rata i Talijana. Već za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Istra bila pod Austro-Ugarskom, preko 60.000 ljudi je napustilo Istru u smjeru Austrije, Češke, Slovačke i Mađarske.

Masovno i nasilno iseljavanje iz Istre bio je trajan proces

Iseljavanje iz Istre nakon I. svjetskog rata  bilo je vrlo često (katkad i u masovnim valovima, osobito nakon pojave talijanskog fašizma: 1920., 1921., 1924., 1929/30., 1935/36., 1939). Među istarskim bjeguncima (emigrantima) bilo je pripadnika svih staleža: radnika, seljaka, prosvjetnih i kulturnih djelatnika, svećenika, činovnika, odvjetnika. Pojedini radnici i seljaci iselili su se u zapadnoeuropske države, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, a neki i u daleke prekomorske zemlje sjeverne i južne Amerike, Australije i na Novi Zeland. Više od 90% ostalih bjegunaca, Hrvata, potražilo je utočište u matici Hrvatskoj (tada dio Kraljevine SHS, koja se od 1929. naziva Kraljevinom Jugoslavijom). Istarski Hrvati doprli u gotovo sve dijelove jugoslavenske države. Najviše ih je u hrvatskom prostoru bilo u Zagrebu, zatim u Osijeku, Slavonskom Brodu, Sušaku, Karlovcu, Splitu… Najnovija istraživanja govore o nasilnom iseljavanju 53.000 Hrvata između dvaju svjetskih ratova iz hrvatske Istre.

Titov pogrom Talijana – u Puli pred rat manje Talijana nego Srba i Jugoslavena!

Talijanski pogrom prema svemu hrvatskome počeo je odmah nakon dolaska talijanske vojske u do tada austro-ugarsku Istru krajem 1918., ali 13. srpnja 1920. u Puli simbolizira, kako kažu tamošnji Hrvati, početak hrvatskog holokausta u Istri jer od toga dana nasilje poprima novu dimenziju – prelazi iz već više desetljeća prakticiranog kulturocida u etnocid! Tog je dana, naime, u Puli zapaljen hrvatski Narodni dom koji je bio mjesto okupljanja i djelovanja hrvatskih kulturnih društava.

U II. svjetskom ratu ponovno dolazi do masovnih iseljavanja pod pritiskom talijanskih fašista, a nakon rata pod terorom Titovih partizana dolazi do velikog zbjega Talijana, ali i dijela Hrvata u strahu od komunista.

Panika i konfuzija zbjegova iz Pule doživjele su svoju kulminaciju nakon eksplozije na Vergaroli. Ova je eksplozija zaista bila „kap koja je prelila čašu“ i potaknula masovno iseljavanje.

Nakon rješavanja spornih teritorijalnih pitanja iz II. svjetskog rata, Pula i cijela Istra postaje mjesto sustavnog naseljevanja ljudi iz drugih područja i republika (danas država) Jugoslavije u cilju dekroatizacije Istre. Osobito se naseljevaju Srbi kao vojnih lica ili drugih dužnosnika komunističkih vlasti. Premda do II. svjetskog rata u Puli nije bilo Srba, pred rat 1991. od 62.378 stanovnika Pule bilo je svega 33.902 Hrvata, čak 5.682 Srba i 4.076 Jugoslavena, svega 3.495 ostataka autohtonih Talijana, 2.281 Muslimana, 1.114 Slovenaca i gotovo 10.000 nacionalno neopredjeljenih osoba stanovnika Pule.

G.S.

The post 23. kolovoza 1946. Pula – zašto su partizani i OZNA eksplozivom ubili mnoštvo kupača na glavnoj gradskoj plaži? first appeared on Braniteljski portal.