Ovih dana kruži društvenim mrežama jedna šala, koja otprilike glasi: pitala novinarka Milana Bandića od čega živi, a on joj odgovorio od ”Od nedostatka dokaza”. Kako su pred vratima unutarstranački izbori u HDZ-u, između ostalog i za predsjednika stranke, ako Andrej Plenković bude opet izabran, to će biti zbog ”nedostatka pamćenja”!…

Predsjednik Plenković je primjer pametnog i inteligentnog mladog političara, poliglota, vrlo poznatog u međunarodnim krugovima (podsjeća li vas to na jednog prethodnog), međutim političara koji je vrlo brzo odletio iznad i daleko od svojih birača, prema kojima je često nepristojno bahat. To bi se još i moglo pripisati mladosti, da istovremeno ne podcjenjuje, gotovo ponižava i narod i svoje suradnike. Ne ću govoriti o ”obiteljskim” (stranačkim) stvarima, nego o onome što je javnosti već poznato.

Samo da podsjetim:
Na upite novinara o stavu braniteljskih udruga koje su nezadovoljne dijelom koalicije, Plenković je svojedobno odgovorio: ”… meni nitko ne će određivati s kim ću koalirati…”. Naravno da braniteljske udruge ne će govoriti s kim će premijer sastavljati Vladu, ali imaju pravo govoriti s kim ne bi smio! A ne bi smio s onima protiv kojih su se oni borili i njihovim slijedbenicima, koji poraženi na bojnom polju primjenjuju opciju ”B”, a to je Memorandum 2 SANU. Razoružani braniitelji su teško izvojevali pobjedu i stvorili neovisnu hrvatsku državu. Bio je to strašni rat za opstojnost hrvatskoga naroda i svih hrvatskoj lojalnih državljana! Ne sukob, sukobi se događaju među suparničkim bandama, plemenima, skupinama…. Je li g. Plenković objasnio tu razliku tamo u Bruxellesu!

Branitelji najbolje znaju kroz što su sve prošli, znaju i oni koji su skrbili o njima, a trebali bi znati i oni koji su sve to gledali na televiziji s pristojne udaljenosti. Rat je prošao i branitelji su predali oslobođenu Hrvatsku političarima da se oni nastave boriti diplomatskim putom za njezinu opstojnost, protiv kontinuiranih velikosrpskih optužbi i posizanja od strane deklariranih i pritajenih četnika. Zašto naših branitelja i suboraca srpske nacionalnosti (a ima ih oko 10 tisuća), ”nema nigdje”, za razliku od brojnih aboliranih i prikrivenih neočetničkih kadrova. Na optužbu Predsjednika Srbije, Šešeljevog ”šegrta” i deklariranog velikosrbina, da je hrvatska država ”nacistička”, na upite novinara za komentar, g. Plenković ”odlučno” izjavljuje: ”Što je previše, previše je”! Četničkom mitingu s druge strane Dunava, na Dan pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana branitelja, nazočio je koalicijski partner današnjeg HDZ-a, koji na takvu izgovorenu objedu prema svojoj Domovini u kojoj je i zastupnik u Hrvatskom saboru, nije protestirao i nije napustio taj skup, a predsjednik Plenković ga i dalje brani!? Je li se tako čuva dostojanstvo države koju su nam branitelji povjerili? Nitko razuman nije protiv suradnje i sporazuma s manjinama, ali s onim dijelom manjina koji je lojalan i koji poštuje svoju Domovinu Hrvatsku! Predsjednik Plenković ne bi smio više nikada izgovoriti: ”Ja mogu što hoću”! To vrijeđa! To ni Tuđman nije nikada izgovorio! Vremena Luja XIV., koji se poistovjećivao s državom, su davno prošla! Je li rezultat te izjavne rečenice odbacivanje dviju referendumskih inicijativa (”Narod odlučuje” i ”Istina o Istanbulskoj”)?

Obrazloženja bez jasnog uvida suprotne strane u razloge odbacivanja, u kojem su navodili na pr. ”nečitki potpisi” i sl. su mizerna čak i za razinu ministra, koji je uredno izvršavao zapovijedi, a koji je zbog sumnje u korupciju kasnije smijenjen, da ne spominjem kršenje Kodeksa Venecijanske komisije iz 2009. Taj je kodeks kršila i SDP-ova vlada prilikom referenduma o obitelji (Referendum o ustavnoj definiciji braka), a što je tadanji HDZ (u oporbi) jako kritizirao i stao uz svoj narod. Suprotno proklamiranoj ”vjerodostojnosti” g. Plenković je sa svojim bliskim suradnicima time postao apsolutno nevjerodostojan! Ali ni to nije najgore, ono što vrijeđa jest ponižavanje onih koji misle suprotno od njega, ne samo običnih ljudi, nego i vrhunskih intelektualaca, biskupa, cijele Biskupske konferencije pa čak i Pape, tvrdnjom da ”nisu razumjeli”, da ”tako ne piše”, da ”nema rodne ideologije” u tzv. Istanbulskoj konvenciji… Bahato nas je uvjeravao u zaštitu potpuno irelevantne tzv. ”Interpretativne izjave”, koja će nas zaštititi od rodne ideologije.

Zašto nam treba zaštita ako je nema?

Postavlja se pitanje koja je to bila sila da se ”preko koljena” nametne konvencija, koju pola Europskih država još nije ratificiralo, kome je g. Plenković obećao da će je tako brzo uvesti? O kome je više vodio računa na račun svoga naroda? Uistinu se trebamo upitati je li na djelu redukcija demokratskih prava ili što? Je li svjestan da je podijelio hrvatski narod, svoje birače i svoju stranku? Ne vjerujem da se namjerno odrekao tih birača, vjerujem da ga je ponijela slava oduševljenja kojom su ga obasipali zbog njegove kooperativnosti tamo u jednom gradu, čije ime opet usudno započima sa slovom ”B”. Jeli to Krležino udvorničiko odlaženje ”v meglu…”, je li to tragedija svih naših političara koji nisu državnici… Jer ako se g. Plenković svjesno odrekao toliko birača, onda je namjerno odvukao svoju stranku u gubitak i slijedećih izbora!? Samovoljnim sastavljanjem liste za Europski parlament, gubimo predviđeni broj mandata s najmanjim postotkom glasača u povijesti HDZ-a, gubimo mjesto predsjedni(ce)ka i kako dalje? Odgovoran bi političar, a on jest odgovoran za relativni gubitak na europskim i apsolutni gubitak na predsjedničkim izborima, trebao smjesta dati ostavku, ako stranka nije ”talac jednog čovjeka”! Tih nešto više od 400.000 glasova (potpisanih na referendumima), kojih se odrekao, zasigurno ne čekaju nas, na slijedećim parlamentarnim izborima. Trebamo li čekati i treći poraz u nizu…? Zagovornici teorija zavjere će odmah navesti da je pad rejtinga stranke i bio cilj!? Ja bih rekao da je to jedan u nizu nerazumnih postupaka brojnih elita HDZ-a, kada smo našom ”zaslugom”, od Tuđmanovog HDZ-a, stvorili DC, HDSSB, Hrvatski blok, NHR, Suvereniste… a sada i ”Škoru”.

Usvajanje Istanbulske konvencije i potpisivanje Marakeškog sporazuma bez pitanja naroda i članova HDZ-a, opstrukcija dva referenduma, pokušaj opstruiranja prosvjeda branitelja koji traže kažnjavanje zločinaca u Vukovaru, podcjenjivanje unutarstranačke oporbe (primjerice prigovor bivšeg HDZ-ovog ministra i zastupnika Mira Kovača u svezi koalicije sa SDSS-om, kada je g. Plenković izjavio: ”Njegov stav je za politiku HDZ-a i Vlade kompletno irelevantan. Točka. Irelevantan. …on utječe na politiku HDZ-a isto kao i nekakav građanin Finske…”), zasigurno spada u područje političke besćutnosti i bahatosti, koja vodi autoritarnoj vladavini.

Na ovim unutarstranačkim izborima g. Plenković nastupa s nekim časnim državotvornim osobama, a ne s onima koji karakteriziraju njegovu vladavinu. Slično je postupano i pred izbore za europski parlament, kada su uočljivo kandidatima bila ”puna usta” kršćanske Europe i katedrala, kao da nisu bili zagovornici Istanbulske, kao da nisu prezirali izjave crkvenih poglavara, kao da se Europska elita nije odrekla kršćanskih korijena kao da… Pa ne može se narod baš toliko podcjenjivati. Ne vjerujem da će g. Plenkovića podržati ni oni koji su ”morali” glasovati za Istanbulsku, a zato jer predsjednik stranke sastavlja buduću listu za Sabor, za ministre za ovo i za ono, pa su javno ”digli ruke”. Time su bili bili poniženi, osobito oni koji su na Predsjedništvu stranke bili protiv, a na Vladi nekoliko dana kasnije su morali glasovati protiv svog uvjerenja.Tadašnje unisono, jednoglasno dizanje ruke na sjednici Vlade, podsjećalo je na neka prijašnja vremena i to me plaši! Zašto nije mogla odlućiti većina na Vladi, koju je g. Plenković bio osigurao i time saćuvati dostojanstvo članova koji su imali drukčije uvjerenje? Veliki hrvatski političar Antun Radić je rekao: ”Ako čovjek nešto može, to je sloboda; ali ako nešto mora, tu slobode nema”!
Osobno poniženje smo i ja i svaki član HDZ-a, koji drži do sebe, doživjeli, kada je u Hrvatskome saboru izglasovana Istanbulska konvencija s glasovima dijela HDZ-a i ljevice (je li to bio početak Velike koalicije?). Tada su SDP-ovci i njima slične stranke to zadovoljno popratili gromoglasnim pljeskom, a naši zastupnici HDZ-a koji su digli ruke ”za”, snuždeno su pognuli glavu. Zašto se nisu veselili i pljeskali, ako su mislili da su ispravno postupili? Vjerujem da im je bilo vrlo teško, vjerujem da su u tim trenucima počeli spremati osvetu za svoje poniženje. Čovjeku možete sve oduzeti i radno mjesto i položaj i plaću, ali ne smijete mu uzeti dostojanstvo! To se pamti! Međutim ni to nije najgore za g. Plenkovića! Postoji još opasnija kategorija ljudi koji će se prvi odreći vođe kada vide da je kraj i ”zabiti mu nož u leđa” (to smo već vidjeli), a to su prevrtljive udvorice, najniža kategorija ljudi, posebno u politici. Taj soj ljigavih kameleona, koji mijenjaju mišljenje kako bi ugodili vođi, nalazi se kod svih, a osobito kod autoritarnih vođa i nakon jednog, vrlo se brzo prilagode slijedećem. Začudo, iako su ih vođe svjesni i ne vole ih, oni ih ipak njeguju i potiču raznim ”mrkvama”, tj. potiču taj fenomen ”uprknuća”, kako kaže poznati splitski arhitekt Jerko Rošin.

O javno iznesenoj podršci naše Vlade, osobito g. Plenkovića i ministrice Obuljen, ”suvremenoj umjetnosti” u Rijeci gdje se ismijala hrvatska himna, mijenjali stihovi domoljubne arije, veličala ”umjetnička” petokraka i jugozastava, ne želim uopće govoriti. Vjerojatno mi ”ognjištari” koji smo stvarali državu to ne razumijemo, kao što ni Vlada i glavni mediji, kojima su ”puna usta” Europe, ne razumiju najnoviju europsku Deklaraciju o izjednačavanju komunističkog i nacističkog zločinačkog sustava, kojom se uz ostalo, zabranjuje i isticanje znakova totalitarnih zločinačkih sustava, pa je prešućuju! Čudno je da europske dokumente ne razumije ni bivši predsjednik HAZU, posebni savjetnik premijera, a on bi barem trebao biti pismen!? Mislim da su u Rijeci sve maske pale.

Otac Domovine dr Ante Starčević je jednom rekao: ”…ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao…. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih?”.

Prof.dr.sc. Mihovil Biočić

Vezane vijesti;

Prof.dr.sc. Mihovil Biočić: SRB-ČETNIČKI USTANAK 27.07.1941…Evo prave istine!

The post Prof.dr.sc. Mihovil Biočić: HDZ NA PREKRETNICI… first appeared on Braniteljski portal.

Odgovor dr. Mihovila Biočića na članak u Slobodnoj “U Srbu nismo ustali protiv Hrvatske, već protiv zločina”…

U Slobodnoj Dalmaciji od 29. Srpnja 2018. na str. 5 objavljen je članak pod naslovom ‘’U Srbu nismo ustali protiv Hrvatske, već protiv zločina’’, što me je ponukalo da dam odgovor na  takav, i slične članke.

Što se slavilo i obilježavalo u Srbu?  Kao i svake godine u vrijeme socijalističke Jugoslavije, ali i demokratske Hrvatske,  svim govornicima su puna usta antifašizma s jedne i fašizma s druge strane! A taj ”antifašizam” su tobože ”poveli komunisti”, pa su na proslavi i prigodne kape s crvenom zvijezdom petokrakom! Nikad nismo vidjeli originalne kape iz tih dana s kokardom!  Za komunizma smo morali trpjeti svakojake laži, ali danas ne moramo. Konačno bi znanstvenici trebali preuzeti istraživanje povijesti, a ne oni koji su se onda nazivali ”poštenom inteligencijom”, a kojoj je vrhunski znanstveni autoritet bila prikladna komunistička istina! Zato treba reći da:

Nije istina da je to bio antifašistički ustanak. Ustanici su bili u dogovoru i savezu s talijanskim fašistima koji su ih podupirali na različite načine, o čemu postoje i povijesni dokumenti! Neka sljedbenici tih ”antifašista” kažu koliko su ti ”antifašisti” ubili fašista Talijana, koliko Nijemaca, koliko ustaša a koliko civila sa ženama, djecom i starcima. Mogu se i podičiti metodologijom ”antifašističkog”  ubijanja: klanje, bacanje u jame, pečenje svećenika na ražnju, pljačke, krađa hrvatske imovine, zatiranje čitavih naselja, rušenja crkava, paljenje kuća…

Nije istina, kako se u naslovu navodi, da ”U Srbu nisu ustali protiv Hrvatske…”  Ustajali su oni uvijek protiv Hrvatske i Mačekove Banovine (prije NDH), i u Bjelovaru (Bjelovarske žrtve) prije proglašenja NDH, i nakon proglašenja NDH  i 71. i 91., a ubijanje Hrvata srpski vojnici su započeli još 1916. u Odesi, o čemu je pisao i Krleža (”U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, U ”Kanatnom zavodu” gdje se masakrilalo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru , da ne treba da znade tko su ti ljudi, ”jer to su Hrvati”).

Nije istina da su ustanak 27.07.1941. započeli komunisti – antifašisti! Oni su se kasnije  pridružili i preuzeli zasluge za taj ustanak, a time i ”antifašistička” monstrouzna zločinstva. Da se ne bi lagali, komunistička  partija Jugoslavije je kao privržena članica Kominterne i druga Staljina, dvije godine nakon početka II. svjetskog rata osuđivala imperijaliste za rat, a njezini nalogodavci Kominterna i SSSR su kao vjerni saveznici nacifašizma, podupirali  Njemačku u ratu protiv Francuske i V. Britanije. Tako je drug Staljin brzojavom čestitao svom tadašnjem prijatelju Hitleru, kad je ovaj ušao u okupirani Pariz! Tek napadom Njemačke na stranu zemlju (SSSR), ne vlastitu (Jugoslaviju), jugoslavenski se komunisti organiziraju po nalogu Kominterne i prelaze na drugu stranu. Dakle, dvije su godine  bili pronacisti i profašisti, a nakon vjerolomstva Hitlera, prelaze u antifašiste!

Nije istina da su zločine radili samo ”oni” a ”mi” nismo! Svaki je zločin za osudu, i  nema opravdanja za monstrouzne osvete, prema civilima, osobito djeci, s bilo koje strane! Ne postoji razlog na ovom Svijetu za ubiti dijete, recimo od dvije godine…!  Istina je da se nekima zločini množe a drugima taje, što je daljnji razlog za prekomjernu mržnju i osvetu!

Svim nevinim žrtvama tog  ustanka od 27.07 1941., treba postaviti dostojno obilježje, pa se postavlja pitanje: Gdje je spomenik don Juraju Gospodnetiću i don Waldemaru Maxilianu Vrhovcu, od kojih je prvi skončao na ”antifašističkom” ražnju, pred majčinim očima,  a dugi u jami!? Gdje je spomenik rodu Ivezića (njih 38), od kojih je najmlađi imao 2 godine? Gdje je spomenik za šezdesetdvoje ljudi (s 5 žena i 9 djece) iz okolice Srba, a gdje je spomenik za zaklanih 300 hodoćasnika koji su se vraćali vlakom sa svetkovine  sv. Ane na Kosovu kraj Knina? Potonjima je jedini spomenik jama Golubnjača, a kako se ponašaju sve dosadašnje hrvatske Vlade, tako će još dugo ostati. I dok se za propale države, a i danas, diči spomenik njihovim koljačima, njihove su kosti na čekanju…

Zašto Stipe Mesić ne govori i o takvim stvarima? Nakon Domovinskog rata isjmijavao se s tezom nekih političara kako u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin, a sad se ponaša kao da antifašisti (koji to čak i nisu bili) nisu mogli počiniti ratni zločin. U ime istinskog antifašizma, ni Mesić, ni Klasić, ni Pupovac ni  slični, nemaju pravo govoriti! Tim ”antifašistima” je njemačka filozofkinja židovskog podrijetla, mučena od Gestapoa, Hanna Arendt davno poručila: ”Nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno i antikomunist”!

Ti ”antifašisti” koje nereformirani komunisti štite, tijekom ustanka i malo kasnije, do temelja su spalili brojna sela i poubijali još oko 400 ljudi, od kojih je bilo 49 djece!  Ne boli što lažu političari, boli kad sveučilišni profesori sudjeluju u veličanju zločina poput petparačkih probisvjeta, a studente uče krivotvorenoj povijesti! Kad već zalaze u te vode, neka pročitaju o divljanju ”antifašističkih” ustanika u knjizi ”Narodni heroji kninske krajine” (Mile Medić i Ilija Đujić, 1979.), što o tome kaže ondašnji narodni heroj Stevo Opačić. Milorad Pupovac je nakon duge šutnje, ipak priznao da je tog 27. srpnja bilo zločina, ali da su to uradili oni koji nisu bili antifašisti. U tome ga demantira Gojko Polovina, koji piše o tim događajima: “…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena:“ (Svjedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988, str 340 i 342). Naravno nikada nitko nije odgovarao za bestijalni genocid nad hrvatskim civilima tog područja Like, Sjeverne Dalmacije i Bosne. Naprotiv, nastavio se od istih i nakon 1945., kada se rijetki preživjeli nisu smjeli vratiti u svoja sravnjena sela i nestale župe. Pravi je genocid učinjen nad Hrvatima:  Boričevca, Srba, Krnjeuše, Donjeg Lapca, Bosanskog Grahova, Drvara, Gornjeg Vakufa i drugih obližnjih mjesta zapadne Bosne i jugoistočne Like. U slijedeći mjesec dana sveukupno je smrtno stradalo oko 2.500 civila, običnih obiteljskih ljudi s djecom! Ne fašista, ne ustaša, ne Talijana i ne Nijemaca, profesore Klasiću!

U knjizi iz 2017. g. pod naslovom: ”Po putovima Janeza (Ivana) Kran jca 1914-1941)”, autorica  Polona Jurinić, otkriva kako su te 1941.g. na sam Božić, četnici Kistanja, Benkovca i okolice još jednom pokazali svoju ”antifašističku”  ”umjetnost” na mladom svećeniku, Slovencu, koji je službovao u Nuniću i Erveniku, selima deset kilometara od Kistanja. ”Mučenička smrt ga je  dostigla na Badnjak 1941. Četnici iz Kistanja i benkovačkog kraja  došli su na badnjak , kada su Hrvati slavili Božić… Oni su odlućili da im uhvativši mladog svećenika  ”čestitaju” Božić na svetosavski i srpski način. Narod je svjedoćio da su ga četnici uhitili, vezali i živog nabili na ražanj i ispekli.  Njegovi župljani nisu znali što se događa. Došli su na polnoćku, a ćetnici su im kao ”Božićni dar i čestitku” u crkvu donijeli njihovog kapelana ispečenog na ražnju”, piše na 36. str.u navedenoj knjizi.

Moja je majka, rođena 1920. u Golubiću, tj. hrvatskom zaseoku Šimića, i izravni je svjedok ”Ustanka naroda Hrvatske”. Po dojavi Talijana, uspjela je sa stanovnicima zaseoka pobjeći u grad Knin, koji su kontrolirali Talijani i tako spasiti glavu, a  ”antifašisti”, su sve što su našli živo hrvatsko poklali! U tom zaseoku Šimića, ostao je bolestan čovjek, prikovan za krevet, kojeg su ”antifašisti” isjekli na komade i bacili psima! Sve je najprije opljačkano a zatim spaljeno! Ona mi je rekla o prijateljstvu Talijana i četnika. Talijani su četnike pomagali i u hrani i oružju, dok partizana nije uopće bilo. Kasnije su se nekih od tih četnika opredjelili za partizanski pokret. Naravno, iza rata su gotovo svi bili prvoborci. U ovom  ”Ustanku naroda Hrvatske”, ili kako ga god danas zvali, nije bilo ni jednog Hrvata, ni jednog istinskog partizana, samo Srbi, vođeni velikosrpskom idejom u borbi protiv Hrvatske. Kad se komunist, partizan i Hrvat, narodni heroj Marko Orešković htio priključiti ustanicima, ustanici su ga likvidirali kod Drvara.

Bila je to bez dvojbe četnička pobuna  u sklopu kontinuiteta uništenja hrvatskoga naroda a u skladu s prijetnjom Nikole Stojanovića u članku ”Srbi i Hrvati” iz 1902. U tom članku se  navodi da Hrvati moraju nestati jer je to ”evolucijski neizbježno”, a članak sadrži i poznatu poruku ”do istrage vaše ili naše”, često spominjanju od ”balvan revolucionara”!  Dakle, očigledno se radilo o monarhističkom ustanku za uspostavu Velike Srbije, u ovom području uz pomoć saveznika talijanskih fašista. Taj projekt je i službeno zacrtan u četničkom programu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“. U taj okvir stvaranja Velike Srbije treba smjestiti i ovaj ustanak „Za kralja i otadžbinu“ u Srbu 27.7.1941., kako su znali klicati! Prema tom projektu za etnički očistiti područje Velike Srbije, trebalo je protjerati ili likvidirati oko 2.675.000 nesrpskih stanovnika, od čega oko 1.000.000 Hrvata. I tzv. Balvan revolucija 1991. bila  je logički nastavak genocida nad Hrvatima i otimanja hrvatskih zemalja za stvaranje Velike Srbije!

Je li konačno došlo vrijeme da se utvrdi istina, za kojom vapiju kosti iz Golubnjače i još oko 1500 do sada otkrivenih  mjesta zločinstva!?

Prof.dr.sc. Mihovil Biočić

The post Prof.dr.sc. Mihovil Biočić: SRB-ČETNIČKI USTANAK 27.07.1941…Evo prave istine! first appeared on Braniteljski portal.