Roditelji se u Hrvatskoj  još od 2013. godine bore protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama. Ona je je školske godine 2012./2013. urotnički, uz isključivanje i zaobilaženje roditelja, ušla u odgojno-obrazovni sustav preko tzv. Jovanovićeva Zdravstvenog odgoja, odnosno njegova četvrtog modula. U javnosti je tada raskrinkan Aleksandar Štulhofer, glavni nositelj toga projekta, sociolog i seksolog, za kojega je dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima.

Sjetite se emisije HRT-a Slika Hrvatske, Karoline Vidović Krišto i Judith Reisman. Hrvatska je javnost tada bila ujedinjena u borbi protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. Kasnije je u javnom prostoru nametnuta diskusija i svađa oko homoseksualaca, slijedom čega je borba protiv institucionaliziranja pedofilije i tadašnjeg četvrtog modula zdravstvenog odgoja pala u sjenu. Njegovo su izbacivanje roditelji i stručnjaci tražili s razlogom jer je temeljen na učenju Alfreda Kinseya, zoologa, koji je u svoje “znanstvene svrhe” istraživanja ljudske seksualnosti plaćao i poticao pedofile da seksualno zlostavljaju i siluju dojenčad i djecu. Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik Instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima i promicao takvu “znanost” nastojeći je uvesti u hrvatski odgojno-obrazovni sustav.

Riječ udruge – Institucionaliziranje pedofilije

Ustavni sud je na traženje Udruge GROZD i građana okupljenih oko nje 2013. godine pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti i ukinuo Kurikulum zdravstvenog odgoja te odredio da će se do donošenja novog kurikuluma, usklađenog s ustavnim zahtjevima, predavati sadržaji zdravstvenog odgoja prema programu koji se provodio do tada. Učinak te odluke je da u novom, međupredmetnom kurikulumu Zdravlje, koji je ušao od prošle godine najprije eksperimentalno, a od sljedeće će ući u sve škole u okviru Škole za život, tih sadržaja nema.

Međutim pedofilski sadržaji nisu izbačeni potpuno iz škole, Ušli su na mala vrata preko preporučene izborne lektire u Kurikulumu Hrvatskoga jezika za srednje škole unatoč tome što su na njih i ministrica Divjak i predsjednik Vlade s ministrima bili upozoreni. Roditelji i struka i dalje se bore, a to je razlog i  osnivanja Građanske inicijative STOP neprimjerenoj lektiri.

Na popisu su izbornih lektira knjige u kojima se, među ostalim, eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka (nećemo navoditi ni citate ni autora ni naslov jer ne želimo popularizirati ni autor ni gnjusni opis u djelu, a ponavljanjem citata ponovno bi se širio pedofilski sadržaj, što ne želimo).

Ponovit ćemo, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikula nudi opis brutalnog analnog silovanja malog dječaka!

Postavlja se pitanje: Što se time želi postići? To nije preventiva, jer su djeca koja bi to trebala čitati barem četrnaestogodišnjaci i do tada su već morala usvojiti preventivna znanja i vještine za obranu od ovakvih zlodjela. Što dobivamo ako djeci kroz institucije ulijevamo u glavu prizore najgnjusnijih zlodjela kojih se ona sama nikada ne bi sjetila? Nije li to stvaranje novih predatora?!?

I nije li legaliziranjem ovakvih sadržaja, uz slobodu nastavnika da izaberu slične, otvoren put omekšavanju stava prema pedofiliji i prihvaćanju pedofilije o čemu se u svijetu već javljaju glasovi, te osiguranje lakšeg pristupa potencijalnom pedofilu nastavniku do maloljetnika.

U jednoj drugoj knjizi su aluzije na seks starijeg muškarca s petogodišnjom djevojčicom. U drugoj se šalje poruka kako je deset godina pravo vrijeme da se siluje djevojčica. U dvije knjige je opisano podvođenje malodobnika od strane očeva starijim ženama – prostitutkama. U četvrtoj je opis silovanja tridestjednogodišnje učiteljice glazbe od strane trinaestogodišnje učenice, u kojem učiteljica i uživa. U petoj san o silovanju sestre i incestualni odnos s majkom. Kakve su to poruke djeci u sazrijevanju? Čak su stari Grci znali da se scene nasilja i nastranosti ne prikazuju jer umjetnost može poučiti, ali i prenijeti klice raspoloženja i ideja.

To je sablazno, odvratno, mučno – ali bi trebalo i podlijegati kaznenom zakonu koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Ministrica Blaženka Divjak prošle je godine, nakon emisije Karoline Vidović Krišto na HRT-u, javno prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu izborne lektire, dok je njezina zamjenica Lidija Kralj u studiju HRT-a javno stala u obranu tog i takvog sadržaja! I prof. Slobodan Prosperov Novak bio je gost u toj emisiji – odlučno je prozvao skandaloznu Lidiju Kralj da je sramotno to što govori i da nema nikakve diskusije oko toga da je pedofilija kazneno djelo i da takav sadržaj nema što raditi u službenim lektirama.

Što se dogodilo? Ništa. Mainstream mediji i HND napali su Karolinu Vidović Krišto, naravno bez argumenata, stavljajući se time na stranu svih onih koji nastoje prikriti i od očiju javnosti sakriti kriminalno institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama.

Prije nepuna dva mjeseca ministrica Divjak je uz pompu mainstream medija javnosti obznanila kako je riješila problem izborne lektire pomoću ankete upućene nastavnicima Hrvatskoga jezika i knjižničarima. Nije rekla da je anketa provođena anonimno te da je sve navedene i još mnogo drugih gnjusnih lektira s pedofilskim sadržajem vratila u škole.

Vlada gleda i šuti. Valjda njezini članovi planiraju svoju djecu upisati u neku privatnu katoličku školu u kojoj ona neće morati čitati opise brutalnog analnog silovanja malog dječaka i silovanja male djevojčice? A možda će im baš biti po volji da im djeca u dobi od 15, 16 godina kroz školski kurikul dobivaju inspiraciju za silovanje male desetogodišnjakinje?!  Kako drugačije objasniti šutnju na ovo kriminalno uvođenje pedofilije u hrvatske škole?

Riječ udruge – Institucionaliziranje pedofilije

Potez vraćanja pedofilskog sadržaja na službeni popis preporučene izborne lektire  ministrica Divjak negira, iako se citati tih djela mogu čitati po portalima. Samu sebe opravdava krinkom da su ta djela odabrala profesori. Što će biti ako profesori glasuju za podvođenje djece – hoće li se i to institucionalizirati?

http://www.ruka.hr/aktivnosti/rijec-udruge-institucionaliziranje-pedofilije/

Z.C.

The post Ministrice Divjak što će biti ako profesori glasuju za podvođenje djece – hoće li se i to institucionalizirati? first appeared on Braniteljski portal.

Pored svih hrvatskih akademika i profesora sa zvučnim zvanjima, trebali smo dočekati dr. Zdeslava Hrepića, profesora fizike na američkom sveučilištu Columbus u saveznoj državi Georgiji, da otvoreno i argumentirano secira stanje u hrvatskom školstvu i reformu koju provodi ministrica Blaženka Divjak. Svjestan je važnosti školskog sustava i za razliku od učmale domaće akademske javnosti, koja je klanovski podijeljena, ne kalkulira i ne govori ono što bi netko moćan želio čuti, nego ono što zaista misli. Profesor Hrepić svoj društveni i akademski uspon ne duguje političkim strankama nego je primjer onih vrijednih, marljivih, poštenih i ambicioznih hrvatskih ljudi koji su svojim znanjem i radom postigli zavidan uspjeh na međunarodnoj razini. Hrepić ima odličan status u Americi, ali se svejedno može vidno primijetiti da čezne za Hrvatskom u koju se planira vratiti za četiri godine. Hrepić ne treba reći da voli Hrvatsku, Dalmaciju i svoj Split, to se jednostavno osjeća u svakoj njegovoj rečenici. Profesor je trenutno u Hrvatskoj, a u četvrtak je održao zapaženo predavanje o obrazovnim reformama u SAD-u, s kritičkim osvrtom na reformu obrazovanja “Škola za život” koju provodi ministrica Blaženka Divjak, donosi teleskop.hr.

Kako ste otišli u SAD?

Metodika fizike me zanimala još dok sam bio na dodiplomskom studiju pa sam tu temu izabrao i za diplomski rad. Takva vrsta istraživanja me jako privukla. Pred kraj tog istraživanja shvatio sam da je jedan doktorand sa Sveučilišta u Marylandu imao slične rezultate onima do kojih sam ja došao neovisno o njegovom istraživanju. Ali bila je razlika u tome što je to bio njegov doktorski rad. To me ponukalo na razmišljanje da bih i ja mogao sa sličnim istraživanjem dosegnuti doktorat. U isto vrijeme zaposlio sam se u osnovnoj školi u Splitu i moram priznati da mi se jako svidio posao, volio sam raditi s djecom i djeca suvoljela mene. Zanimljivo je da je informatika, koju sam držao kao izborni predmet, udvostručila broj upisanih učenika u samo jednom semestru. Sve je to išlo lijepo, ali ja sam želio napredovati u stručnom smislu i znao sam da me neće zadovoljiti ponavljanje Newtonovih zakona na elementarnoj razini do kraja života. Odlučio sam aplicirati na nekoliko američkih sveučilišta, dobio sam stipendiju i otišao.

Kakav je standard s prosječnom američkom stipendijom?

Praksa na većini sveučilišta u Americi je takva da vam daju stipendiju, ali da morate i nešto raditi. Najčešće morate ili sudjelovati u nastavi ili u nekom istraživanju i za to dobivate novce. Novci su uvijek tako proračunati da vam je sasvim dovoljno za preživjeti, ali ne i više. Ništa vam ne nedostaje, ali nema ni viška.

Što Vas je u Americi najviše fasciniralo, a što Vam je bilo najneugodnije iskustvo?

Najgore sam podnosio američku klimu i hranu. Stipendiju sam dobio u Kansasu koji ima izrazito kontinentalnu klima s ljetnim i zimskim ekstremima. Nisam navikao na takve vrućine ljeti niti na takve hladnoće zimi. Prvu zimu temperatura se čak tri mjeseca nije dizala iznad minus deset. A ljeti je redovito iznad četrdeset. A drugi problem bila je hrana. Trebalo nam je dugo vremena dok smo pronašli mjesta na kojim se može pronaći jestiv kruh, a da ne košta silne novce.

Kakva su primanja na američkim sveučilištima?

To ovisi o sveučilištima, ali su razlike prisutne i na samim sveučilištima. Velike su varijacije u plaćama na umjetničkim studijima, znanstvenim studijima i studijima za biznis. Na istom sveučilištu razlika zna biti i tri puta. Biznis uvijek ima najbolje plaće.

Kakav je hrvatski školski sustav u usporedbi s američkim?

Mislim da je hrvatski sustav još uvijek jako dobar. Kažem još uvijek jer mi se čini da u zadnje vrijeme, a pogotovo zbog svih ovih politički motiviranih promjena, nisu napravljeni pozitivni koraci. Iako stalno razgovaramo i čujemo razgovore o reformama, moj je dojam da je ono što se u zadnje vrijeme napravilo samo degradiralo sustav, nije ga unaprijedilo. Hrvatski sustav je dobar i bolji nego što ga se često prikazuje kada se pokušavaju dati nekakvi razlozi za promjene. Pogotovo je dobar kada ga se usporedi s američkim. Ima jedan zgodan graf koje ne pokazuje samo kakve rezultate pojedine zemlje pokazuju na PISA testu, nego i koliko pojedine zemlje ulažu u školstvo po glavi učenika. Kada pogledate segment u kojemu se nalazi Hrvatska, onda vidite da je Hrvatska u samom vrhu kvalitete među zemljama koje ulažu do 3000 dolara po učeniku i, štoviše, može se reći da je Hrvatska najbolja među njima. No, može se pitanje postaviti i ovako: Kakve bi rezultate postigle zemlje koje postižu bolje rezultate kada bi ulagale u obrazovanje upola manje sredstava nego što ih sada ulažu. Hrvatska očito ima nešto za ponuditi. Amerikanci ulažu četiri puta više novca po glavi učenika, a imaju rezultate slične Hrvatskoj.

U Americi je velika razlika u kvaliteti između pojedinih škola i sveučilišta?

Razlike u Americi su neshvatljivo velike. Imate situacija da kvaliteta javne škole varira do razine da u pojedinim školama ne samo da se ne odvija edukacijska djelatnost nego se djeca zapravo boje ući u školu.

U javnoj školi..

Da. Primjerice, u istom gradu, samo dvadesetak kilometara dalje možete imati i elitnu javnu školu koja izgleda kao sveučilišna zgrada u kojoj je sve savršeno i na mjestu, koja je dobro opremljena i ima odlične profesore.

A kakva je tek razlika između dobre privatne škole i loše javne škole?

Doduše i te privatne škole jako variraju. U gradu u kojemu živim imate dvije istaknute privatne škole od kojih je jedna katolička. Katolička škola košta oko 6 000 dolara godišnje, a druga 18 000 dolara. Njihov kurikul nije nužno puno drugačiji niti su rezultati koje učenici postižu puno drugačiji, ali se razlikuju u filozofiji življenja, u količini religijskog obrazovanja. Iako katolička škola ne znači da je orijentirana samo na katolike. Znači da, recimo četvrtkom, djeca odlaze na misu. Povući ću paralelu s najboljom javnom srednjom školom. U gradu u kojem živim stjecajem okolnosti je i javna škola koja na natjecanjima postiže najbolje rezultate u čitavoj državi. Možemo reći da je najbolja javna srednja škola u državi Georgiji. Rekao bih da su sve ove tri škole usporedive i jako dobre. Ako je neka od te tri škole najbolja, onda je to državna. S tim da ostale srednje škole u tom gradu nisu ni približno dobre.

Gdje bi u toj konkurenciji bila poznata zagrebačka matematička gimnazija?

Sve naše škole su bolje. Sve naše prosječne gimnazije bolje su od njihovih najboljih srednjih škola.

Čak i privatnih?

Čak i privatnih.

Govorite samo o Georgiji ili mislite na cijelu Ameriku?

Na cijelu Ameriku.

Dakle, naša matematička gimnazija bi bila top škola u Americi.

Apsolutno top škola u Americi.

U posljednje vrijeme je aktualna školska reforma. Pratite li što se događa?

Ne mogu reći da pratim sve detalje, ali pratim osnovne smjernice. Moram reći da sam pripremajući se za ovo predavanje pokušao naći i više informacija što se i na koji način priprema i moram reći da te informacije jednostavno nisu dostupne.

Jeste li stekli dojam da reforma nije bila dobro pripremljena?

Jasno je da priprema nije bila temeljita. Više me razočaralo što nisam uspio naći osnovne informacije što Ministarstvo obrazovanja predlaže, želi napraviti i što provodi, kojom dinamikom i kako se radi. To se samo može iščitavati između redaka iz kojekakvih izvještaja. Nisam uspio shvatiti što ta promjena zapravo sadrži.

Jedan od glavnih motiv za ovu reformu je digitalizacija. Što mislite o tome da svako dijete u osnovnoj školi dobije tablet?

Odgovor je djelomično sadržan u odgovoru na pristup reformi, a to je da biste bilo što mijenjali morate imati pokazatelje od čega polazite. Nisam stekao dojam da mi jasno znamo na čemu smo. Nije jasno ni to da mi prepoznajemo svoje dobre osobine. Kao što sam rekao, mi imamo izvrsne škole i na puno načina možemo pokazati da Hrvatska ima svoje prednosti i da taj sustav funkcionira. Apsolutno nije jasno da se išta od toga prepoznaje. Nije jasno na temelju čega je ono što se želi promijeniti ustanovljeno kao deficitarno. Nije jasno na koji način se točno odlučilo o nekoj promjeni i radi čega će se to na taj način mijenjati. Kako ispitujemo što će izazvati promjene kakve želimo i kako smo ustanovili da ono što smo predložili zaista funkcionira? Na kojoj razini, u kojoj mjeri, kakvi su njihovi nedostaci jer svaka promjena donosi sa sobom dobre i loše stvari, što su očekivane loše strane, kako ćemo se s njima nositi, jesmo li usporedili ovo što planiramo s pokušajima drugih, kakva su njihova iskustva, što smo naučili iz tih iskustava, na temelju čega mislimo da će naša iskustva biti drugačija nakon što primjenimo ovo što smo započeli?

Zašto ima toliko puno pitanja, a tako malo dogovora?

Kada netko daje ocjenu pilot programu, bez obzira kakva je ta ocjena, i kada se to argumentira time što se sudionike u eksperimentu pitalo što misle, odnosno jesu li primijetili da su u eksperimentu, misle li da su nešto dobili tim eksperimentom, takva razina istraživanja je nezadovoljavajuća, neprimjerena i zapravo degradira struku, znanost i školstvo.

Znači li to da smo djecu ukrcali na brod i da ne znamo kako će završiti plovidba?

Čini mi se da se to događa. Kada se takvi argumenti smatraju zadovoljavajućim, onda je to najveći problem. Navodno je jedan od ciljeva reforme da se djecu nauči kritički promišljati, ali ovo društvo uopće ne promišlja kritički o planovima za promjene.

Kao da se izbjegava javna rasprava o tome?

Jako sam zahvalan svima koji su organizirali predavanje na temu obrazovnih reformi u SAD-u i u Hrvatskoj, a koje sam održao u četvrtak. Zahvalan sam svima koji su na bilo koji način izvijestili o njemu i koji su me kontaktirali i tražili više informacija. S obzirom na aktualnost teme, moram priznati da je taj  interes ipak mali. Koliko znam o mom predavanju je izvijestila Hina, a jedan dobar članak je izišao i u Jutarnjem listu. Ali svi koji su ga našli, našli su ga zato jer su znali za link ili su čuli da je to Jutarnji objavio pa su ključnim riječima došli do njega.

Što će nam donijeti famozna digitalizacija?

Najveći problem je u tome što digitalizacija može biti samo sredstvo za postizanje nečega. Kao što je jedan moj profesor rekao – Tko ne zna gdje želi doći, njega svi putovi tamo vode. Ne želim reći da sam protiv tableta, ja koristim tablet. Obožavam ih kao sredstvo i redovito ih koristim u nastavi već od 2005. godine. Moj kompjutor je apsolutno tablet. Imamo tri kompjutora doma i svi su tableti. Nisam ni protiv digitalizacije, ni protiv tableta. Ali kroz vlastita istraživanja i kroz meta istraživanja kada su upoređuju države koje su uložile značajno u digitalizaciju obrazovnog sustava, znam da su tableti dvosjekli mač. Ne samo da se može dogoditi da ne doprinesu značajno poboljšanju školskog sustava, nego na puno razina mogu i odmoći velikom postotku učenika.

A kakva je opasnost kada se tableti dijele djeci u osnovnoj školi?

Opasnosti su prvo u tome što djeca u toj dobi nisu razvila psihomotoričke vještine kakve smo mi imali kada smo učili pisati. U Americi, koja je u tom smislu razvijena, imate sve više i više učenika koji dođu na fakultet i jedva možete raspoznati njihov rukopis. Nekad njihov rukopis ne izgleda puno bolje od djece u prvom razredu osnovne škole. Kompjutor sigurno ne pomaže u tome.
Druga puno važnija stvar je što tableti odvraćaju pozornost učenika od nastavnog materijala na puno razina. Imao sam čak studente koji su nosili svoj kompjutor na predavanja, a onda su ga prestali nositi jer su shvatili da ima stvara probleme u praćenju nastave. To su bili ozbiljni, motivirani, odgovorni i zreli ljudi u svojim dvadesetima. Prestali su nositi kompjutor jer su shvatili da jednostavno ne mogu odoljeti dok su na kompjutoru da ne pogledaju e-mail ili provjere Facebook. U interesu svog vlastitog učenja prestali su nositi kompjutor, iako su znali da im kompjutor može biti od velike pomoći ako se fokusiraju na ono što je bitno. Što će se tek dogoditi kada tablet date prvašiću u ruke?

Treba li država financirati nabavu tableta?

Ne znam treba li financirati, ali znam da će to izazvati dodatne poteškoće. Ono što bi država mogla uraditi jest da organizira da učenici mogu nabaviti svoje tablete po pristupačnim cijenama.

Je li možda informatički lobi utjecao na donošenje ove odluke? Riječ je o vrlo velikoj investiciji. U konačnici se planira kupiti više od 300 000 laptopa za više od 300 000 djece u osnovnim školama. To je oko 300 milijuna kuna.

Nemam informacija tko je i što napravio, ali da tu postoji mogućnost velikih manipulacija, to je jasno. Da postoji samo dolar razlike u cijeni, to je 300.000 dolara. Ne želim ni insinuirati da je to razlog zbog kojeg se kreće u tablete. Mislim da se u tablete kreće iz pozicije lakog opravdavanja nekakve promjene. Oni su nešto vidljivo i opipljivo i ako želite pokazati da se nešto promijenilo, može se reći da smo svima dali tablete. Naravno, otvara se i mogućnost za malverzaciju, ali čini mi se da je ovo sigurno bio glavni motiv.

Ministrica dolazi s Fakulteta organizacije i informatike koji je blizak informatičkoj industriji.

Ponavljam, ne želim insinuirati. Uz to, veći je problem to što se  ulazi u takvu nabavu kada se pokazalo da države koje su takve stvari pokušavale nisu imale uspjeha u poboljšavanju sustava zbog toga što su u to uložile velika sredstva.

Znači po vašim spoznajama to nigdje u svijetu ne funkcionira?

Nigdje se na svijetu nije dogodilo da je država na jednoj značajno širokoj razini uložila u kratkom vremenu velika sredstva u informatičku tehonologiju i da se to na pozitivan način reflektiralo u školskom sustavu.

S obzirom na to da je ovo još uvijek eksperimentalna faza, što biste Vi preporučili?

Tableti su sredstvo. Nije uopće suvislo razgovarati o tabletima kao o reformi. Reformom školstva trebamo znati na čemu smo, što trebamo postići, kako ćemo to postići, zbog čega mislimo da je nešto problematično, kakva su iskustva drugih, kakve smo lekcije izvukli, zašto mislimo da će ono što ćemo mi napraviti polučiti bolje rezultate i onda krenuti u metodološki dobro utemeljeno istraživanje koje nema nikakvog razloga da traje samo  jedan ili dva semestra i koje je ograničeno na škole koje su se same prijavile.

Zašto se onda tako žuri?

Stvarno ne mogu odgovoriti na to pitanje. Meni se čini da je to pitanje na koje ne tražim odgovor samo ja nego i cijela Hrvatska. Pritom je ova metodologija istraživanja apsolutno neprofesionalno i neznanstveno postavljena. Jer pitanje je ima li to uopće utjecaja na učenje učenika, a ne na njihov stav o kompjutorima.

Da djeci kažete da ne idu u školu i da ih pitate je li im to dobro, znamo što bi odgovorila.

Dobra usporedba. Znači treba mjeriti što oni uče. Nema smisla raditi istraživanja ove vrste tako da pitate ljude za njihovo mišljenje o njihovom mišljenju.

Veće ste 18 godina u Americi. Vidim da ste prilično nostalgični prema Hrvatskoj. Planirate li se vratiti?

Planiramo se vratiti u Hrvatsku za četiri godine.

Što Vam u Americi najviše nedostaje?

Nedostaje mi prijateljska prisnost. Jer u Hrvatskoj je kvaliteta prijateljstva po definiciji na jednoj sasvim drugačijoj razini. Tu su ljudi većim djelom vezani za grad i kraj u kojemu su odrasli, tako da imaju životnu povijest s velikim brojem ljudi na koje se mogu osloniti. Nedostaje mi more, nedostaje mi društvo u kojemu se može zapjevati, nedostaje mi naša domaća hrana, nedostaje mi mogućnost da našoj dragoj i lijepoj zemlji pridonesem na najbolji način na koji joj mogu pridonijeti, a ne samo ovako, povremenim dijeljenjem iskustva. Ako me moj životni put ovakav kakav je bio i doveo u mogućnost da hrvatskom obrazovanju mogu ponuditi neko iskustvo koje inače ne bih imao, onda to ima jedan sasvim drugi smisao. Mogu reći da sam zadovoljan i ponosan jer smisao dobiva taj čitav put koji nisam naslućivao do prije par dana kada se ovo sve zavrtilo i kada sam shvatio da to moje iskustvo može stvarno doprinijeti na neočekivano dubokoj i visokoj razini, donosi teleskop.hr..

PIŠE DRAŽEN ĆURIĆ

The post Hrvatski profesor iz Amerike upozorava ministricu Divjak: Imamo solidno obrazovanje, ali ga nepromišljene reforme mogu uništiti first appeared on Braniteljski portal.

Na osnovu čijih se stručnih preporuka (naputaka) uvodi eksperimentalni program „Dualno obrazovanje“, te se organizira nastava u dijelu strukovnih škola osiromašena za predmete Povijest, Zemljopis i Biologiju? Na osnovu kojih se  znanstvenih kriterija izuzima sadržaj ovih predmeta, krucijalno značajnih za razvoj kritičkog razmišljanja i usvajanje etičkih i moralnih vrijednosti u formativnom razdoblju mladih ljudi.

Hrvatski sindikat znanosti i visokog obrazovanja, izbacivanje povijesti iz nastavnog programa (u okviru ovog pilot projekta) ocijenio je „ekstremnim i šokantnim“, osobito u kontekstu činjenice da bi taj program uskoro trebao zavladati svim strukovnim zanimanjima. Slažemo se s tim! Naime, teško je zamisliti budućnost društva bez osvrtanja na prošlost (koja je najrazvidnija upravo u predmetu Povijest). Kako skandalozni prijedlog pokazuje prijelazne simptome prema višoj razini obrazovanja (sa strukovnih škola na gimnazije, pa na sveučilišne studije i fakultete), postavlja se pitanje ima li to (u konačnici, da preskočimo detalje procesa) ikakve veze sa ishitrenom najavom, „ćorak“ knjigom ”Kraj povijesti” usmjerenog političkog futorologa, naravno Amerikanca nekih drugih korijena, Francisa Fukuyame kojemu se samo pričinilo da je liberalna demokracija (nasilna, galopirajuća globalizacija – odnosno amerikanizacija) maksimalni domet ljudske borbe za materijalno (i duhovno) bogatstvo “na dohvatu ruke”, i kakve to ima veze s još jednim otpisanim predmetom, Biologijom? Zašto to nije npr. Kemija i njena molekularna razina ili Fizika i njeno nevidljivo atomno uporiše, nego je u pitanju baš stanični, organski, životni sadržaj? Na kakvu daljinsku sliku (tele-viziju) se pozivaju skriveni predlagači izvlačeći iz špila svih europskih i inih obrazovnih sustava baš njemačko iskustvo (navodno dvo-stoljetno)? Možda je Njemački slučaj, primjer zaborava novije prošlosti, nada za opću amneziju, po potrebi svjetske korporativne elite kojoj u biti smetaju živi ljudi.

-OBMANULI SU PROFESORE: Mislili ste da ne može gore? Može! ‘Ukidanjem povijesti stvaramo tek neuku glasačku mašineriju’…

Naravno, uz Povijest je nebitan (odnosno bitan za odstrel !) i Zemljopis, jer se njegovim izuzimanjem garantira učinkovito brisanje geografskog atlasa koji je krucijalna smetnja globalizaciji. Ovdje jevažno naglasiti da gdje nema zemljopisnih, nema ni državnih granica, nema nacionalne samobitnosti i domoljublja. Čemu onda Domovinski rat, krv branitelja i borba za bolju budućnost građana Hrvatske? Domovina je ionako prezreni pojam u briselskim i korporativnim glavama bjelosvjetskih nametnika koji harače na ispačenom tijelu svekolike populacije. Čekamo da i Hrvatski jezik nestane iz kurikuluma, jer je ionako na sve razine, pa i u službene dokumente ušao Engleski jezik što nije slučaj u Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Italiji i svim drugim zemljama koje drže do sebe, koje ne zastupaju strani plaćenici.

Ako prijedlog o selekciji nastavnih predmeta iz najosjetljivijeg dijela obrazovanja nije plan koji podrazumijeva pogubne posljedice po sve, jer će inercijom (bez javnog diskursa) obrazovni sunovrat doći i do samog vrha obrazovne vertikale, onda je u pitanju segregacija izabranih (prezrenih) kojima je onemogućen nastavak školovanja i ravnopravna participacija u izradi strategije za pravednije odnose u društvu. Ispada da je ovo idealna situacija za bešćutno privatno poduzetništvo koje izvrsno i raskošno živi od viška rada, ne svog, nego onog ostvarenog zalaganjem prekarnih djelatnika (bezobraznim potplaćivanjem). Plaćeni sljedbenici tog Novog svjetskog poretka sada su vidjeli šansu i na svom (odnosno našem) terenu, pa žele unovčiti u svojim pogonima rad maloljetnih učenika, pritom se ne libeći tražiti i subvenciju za svakog šegrta iz državne riznice. O možebitnoj dobrobiti za iste te učenike ćemo čitati, po običaju, za par godina. Sjetimo se gospodarske učinkovitosti(?) s projektima samozapošljavanja i stručnog osposobljavanja. Cilj je uvijek isti i nepromijenjen – pojeftinjenje ionako nemoguće jeftine radne snage.

Kako bilo, poslodavac će s jednim udarcem ubiti dvije muhe. Zaustaviti kritičko razmišljanje ili intelektualno (za njega opasno) napredovanje prekarijata, njegov bijeg u neproduktivnu dokolicu i dobiti radno osposobljen kadar koji neće razmišljati o uzrocima, nego samo trpjeti posljedice.

-KOLIKA JE TRŽIŠNA VRIJEDNOST AKADEMSKE DIPLOME I ZA KOGA HRVATSKA ŠKOLUJE VISOKOOBRAZOVANE KADROVE?…

Čovjek bez znanja o vlastitoj prošlosti, bez osjećaja za domovinu, bez brige za biološku specifičnost vrste,prestaje biti humano biće, subjekt u njemu postaje samo simulacija objekta na usluzi drugome, njemu nadređenom biću.Podmuklo, u igru na mala vrata ulaze gospodari i sluge, predkapitalistički međuljudski odnosi na putu prema kastinskom poretku (konačnom rezultatu globalizacije). Već sadašnji djelatnik (potplaćeni radnik) u sebi nosi klicu nedostojnog biće, a poslodavac (privatnik) bogom dati gen uzvišene pozicije feudalca. Kud god krenuo, djelatnik je jadnik.

Predlagačima ovakvih zakona koji se planski podastiru građanima Hrvatske ni na kraj pameti nije opće dobro, dobro za sve protagoniste ove bolne tranzicije.

Oni ionako sprovode amerikanizirane briselske naputke čiji ljubitelji iz političkog metiera sipaju k’o iz rukava nesuvisle interpretacije opijeni vlastitim pozicijama. Pa ih pitamo, zašto bi se povijesničar (srednjoškolski nastavnik) prekvalificirao u informatičara- predavača (koji “trbuhom za kruhom” odlazi u inozemstvo), a ne u liječnika opće prakse (koji isto odlazi u ionozemstvo) ili atomskog fizičara? Kao da je moguće pet godina fakulteta u čas zaboraviti i apsolvirati nastavni sadržaj drugog fakulteta u isti takvi čas. Stranački drugovi, gdje je tu izvrsnost? Zašto npr. poduzetni saborski zastupnik, poznat po minimalcu iz svog predsaborskog poduzetničkog života, samoprozvani zastupnik strukovnih promjena, nije prekvalificirao sebe u zidara nego se nasilno ugurao na mjesto predsjednika stranke (koja nema nikakvog statističkog kredibiliteta) i ostvario veliku saborsku plaću (i mirovinu)?

Proizlazi da je u Republici Hrvatskoj najisplatljivije sjediti u Saboru, neodgovorno lamentirati nad nesretnom sudbinom građana Hrvatske, okrenute glave klimati prema Briselu i trpati “lovu” u vlastiti džep.

Znanstveni tim-Braniteljski portal

Vezane vijesti;

-KOLIKA JE TRŽIŠNA VRIJEDNOST AKADEMSKE DIPLOME I ZA KOGA HRVATSKA ŠKOLUJE VISOKOOBRAZOVANE KADROVE?…

-OBMANULI SU PROFESORE: Mislili ste da ne može gore? Može! ‘Ukidanjem povijesti stvaramo tek neuku glasačku mašineriju’…

-HEJ, GOSPODINE PLENKOVIĆU, DOVELI STE NAS DO MASOVNOG IZLASKA NA ULICE!…

-NAKON OVOG TEKSTA NI PLENKOVIĆ NI DIVJAK KAO NI NJIHOVI KLIMOGLAVCI VIŠE NEĆE MOĆI MANIPULIRATI JAVNOST SA KURIKULOM!…

The post Na osnovu čijih stručnih naputaka?…Dualno strukovno obrazovanje…prijedlog o ukidanju Povijesti, Zemljopisa i Biologije first appeared on Braniteljski portal.

Nije u Republici Hrvatskoj izvanredno stanje samo u demografiji. Aktualna ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak dovela je hrvatski odgoj i obrazovanje, također, u izvanredno stanje. Njezina manipulacija s javnošću, namještena pitanja u Saboru, naručeni članci u mainstream medijima, nezakonit rad, anarhija i kaos koji provodi, oživljavanje štetne i neprovedive „Jokićeve“ reforme, suradnja sa Soroševim institutima, pogodovanje interesnim skupinama, zaustavljanje razvoja hrvatskoga odgoja i obrazovanja s negativnim posljedicama za pola milijuna djece i mladih, djela su aktualne ministrice kojima upropaštava ne samo školstvo već ozbiljno ugrožava i nacionalnu sigurnost povezujući se s neprihvatljivim lobijima izvan Domovine, a sve na štetu hrvatske države.

Kurikularna reforma se „zahuktava“ rekla je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak u odgovoru na zastupničko pitanje. Izvjesno je kako je riječ o dogovorenom i naručenom pitanju. Naime, izvan mainstream medija do javnosti su se ipak uspjele probiti informacije o kaosu u ministarstvu obrazovanja i znanosti. Kako bi se skrenula pozornost, trebalo je pažnju javnosti usmjeriti na navodna postignuća oko kurikulne reforme. Tako Divjak „zahuktavanjem“ reforme naziva to što su stručne skupine odradile 47 od 51 prijedloga. Iako je položaj ministra isključivo politička funkcija, Divjak bi trebala znati točan podatak kako je riječ o 52 dokumenta. Treba istaknuti kako su u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije kurikuli dokumenti niže razine što znači kako postoje važniji dokumenti koji se uopće ne spominju i o kojima javnost ne zna gotovo ništa.

Riječ je zapravo o manipulaciji, jer se nametanjem kurikulne reforme kao jedinog spasa za obrazovanje, sustavno izbjegava govoriti i vratiti ostalim izvornim ciljevima Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. A isključivo podmetanje kurikula postaje izvrstan medijski mamac za prikrivanje rada ministrice koje je u suprotnosti s izvornim ciljevima Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije.

Tako Divjak komunicira sa stručnim radnim skupinama (za što nema ovlasti) koje nemaju mandat. A Ekspertna radna skupina (ERS) koja ima ovlasti te ulogu savjetodavnoga tijela koje ministarstvu predlaže akcije, još nije formirana i u potpunosti se ignorira. I slanje kurikula na međunarodnu recenziju (podsjećamo kako ministrica to nije transparentno objavila javnosti, već je vijest „izišla“ nakon upita Braniteljskoga portala) nije predviđena Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije . Osim toga, besmisleno je na recenziju slati kurikule. Ako se Divjak odlučila za međunarodnu recenziju, onda je trebala poslati metodološke priručnike koji definiraju kako će se kurikuli pisati i predstavljaju dokumente nulte razine, a pogotovo zato jer je najviše primjedbi upućeno na metodologiju. Postavlja se i pitanje zašto Divjak šalje hrvatske nacionalne dokumente iz odgoja i obrazovanja u Veliku Britaniju da nam Britanci uređuju obrazovanje?

Ne samo da je sve prethodno navedeno u suprotnosti sa Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije već je riječ i o čistoj prevari. Jer će se recenzirani i prevedeni kurikuli morati poslati na javno savjetovanje (s obzirom da uz njih nije bila Odluka o njihovu donošenju kao pravna osnova i bez toga „padaju“ na Ustavnome sudu) pa se postavlja pitanje zašto je ministrica bacila u vjetar novac utrošen za prijevod i međunarodnu recenziju? Dodatno, zašto ministrica nije javno objavila koje je kurikule poslala na recenziju i koji je iznos potrošen?
Nije više tajna kako je aktualnoj ministrici glavni zadatak bilo vratiti štetnu i neprovedivu „Jokićevu“ reformu. Kontinuitet „Jokićeve“reforme ovisi o onima izvan Hrvatske koji su je financirali, a danas financiraju i surađuju s Divjak. Riječ je o Soroševim sredstvima pa je potpuno jasno zašto u hrvatskom odgoju i obrazovanju funkcionira vertikala Soroš-Jokić-Budak-Divjak. Zato ministrica nije nikada dala odgovor na javno pitanje zašto su hrvatski dokumenti otišli na doradu izvan zemlje. Isto tako dokumente koje je uputila na međunarodnu recenziju u rukama su Soroševih instituta i sveučilišta. Zasigurno će recenzije biti pozitivne. Ova je skupina predobro organizirana da bi radila protiv svojih interesa. Podsjetimo se kako su glavni promotori i organizatori potpore „Jokićevoj“ reformi udruge koje također financira Soroš.

U naručenom članku jedne dnevne novine (JL od. 11.11. 2017.) manipulira se Izvješćem Europske komisije pa Divjakina dežurna pera iskrivljuju informacije, zloupotrebljavaju Izvješće i tako namjerno javnost dovode u zabludu. Treba podsjetiti kako je izvješće Vijeća Europske unije napisano u lipnju 2017., a publicirano u rujnu 2017. što znači da se ne odnosi na rad Blaženke Divjak (koja je imenovana ministricom u lipnju 2017.) ali su preporuke Izvješća bile obveza za Divjak koja ih, očito je, nije slijedila i ne prihvaća. Preporuka o obvezi „vraćanja izvornim ciljevima“ (kako se navodi u dokumentu) odnosi se na vraćanje izvornim ciljevima Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije koje Blaženka Divjak pet mjeseci svoga mandata ignorira i odbija primijeniti. Tako ne samo da aktualna ministrica radi u suprotnosti sa Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije već i u suprotnosti s preporukama Vijeća Europske unije.

Važno je upozoriti i na činjenicu kako se aktualna ministrica fokusirala isključivo na kurikule, a potpuno zapostavila druge izvorne ciljeve Strategije. Unatoč podatku kako je u Hrvatskoj udio djece u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju jedan od najnižih u EU-u, izostalo je provođenje učinkovitih mjera. I ne samo to. Prijedlog novoga nacionalnog okvira kurikula za predškolski odgoj i obrazovanje izrađen 2016. kasni kao i reforma. Podizanje kvalitete stručnog usvršavanja odgojno-obrazovnih djelatnika, koji predstavljaju ključ razvoja i kvalitetnog obrazovanja, njoj nisu zanimljivi. U potpunosti ih ignorira osim povremenog populističkog ulizivanja.

Donesena je Strategija razvoja strukovnoga obrazovanja i osposobljavanja, ali je provedba problem, odnosno ne provodi se. Učinci poboljšanja relevantnosti visokog obrazovanja još su uvijek ograničeni. Unatoč izrazito nepovoljnim podacima koji pokazuju kako hrvatski prosjek sudjelovanja odraslih u cjeloživotnom učenju (dob 25 – 64) iznosi 3.0%, a prosjek u EU 10.8 % ignoriraju se preporuke Europskog vijeća o tome kako poboljšati obrazovanje odraslih, osobito starijih, niskokvalificiranih radnika i dugotrajno nezaposlenih. A podsjetimo kako je nezaposlenost jedan od relevantnih čimbenika koji utječu na egzodus stanovništa. Divjak svojom politikom nepoduzimanja učinkovitih mjera u području nezaposlenosti, svjesno radi na tome da što više stanovništva ode iz Domovine. Zapravo, Ministarstvo obrazovanja i znanosti provodi politiku iseljavanja stanovništva što predstavlja ugrožavanje nacionalnih interesa.

I tako se hrvatski odgoj i obrazovanje dovode u izvanredno stanje. Zabrinjavajuće je kako niti jedna politička elita, javna ustanova i(li) državna institucija (izuzev Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti) ne reagira na ovakvu ugrozu nacionalne sigurnosti i negativnih posljedica za pola milijuna djece i mladih. Kaos i anarhija aktualne ministrice negativno utječe i na učitelje, nastavnike, profesore. Stvoreno je ozračje podobnosti, straha, nesigurnosti i neizvjesnosti. Blaženka Divjak uz podršku Andreja Plenkovića nastavlja tamo gdje su stali Željko Jovanović, Boris Jokić i Neven Budak, a sve prati bjelosvjetski hohštapler Soroš i njegove ekspoziture koje sve to financijski podržavaju. Od uređenog sustava, koji je trebalo unaprijediti i razvijati, njegovo prepuštanje ovakvoj skupini ugrozilo je ono najvrednije što imamo, a to je budućnost Hrvatske.

Piše: dr.sc. Sanja Bilač/ HrvatskiTjednik

MINISTRICI DIVJAK „POZLILO“ PA OD PRAVIH PITANJA POBJEGLA U URED…

The post MINISTRICA DIVJAK UNIŠTAVA ŠKOLSTVO I UGROŽAVA NACIONALNU SIGURNOST first appeared on Braniteljski portal.