Na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu  (25.2.)  održana  je sudska rasprava u svezi tužbe Stjepana Mesića protiv Hrvoja Hitreca, nakon što je Ustavi sud ukinuo ranije izrečene presude i oslobodio Hitreca kazne za kazneno djelo protiv časti i ugleda, jer je ovaj poznati i cijenjeni hrvatski književnik bivšeg predsjednika RH javno nazvao – idiotom…

Svaka je strana i dalje ostala kod svog mišljenja. Hitreca brani odvjetnik Srećko Ilić, a Mesića Čedo Prodanović,  koji je sudu poručio da ga „ne obvezuje odluka i stav  Ustavnog suda“!?

Političari, kao javne ličnosti, moraju biti spremni prihvatiti oštre kritike, mišljenje je Ustavnog suda

Naime, Hitrec je još 2013. napisao za Mesića: „Stipe je idiot. Na žalost, nekada davno bio mi je simpatičan. Ne dugo“, što je strašno uvrijedilo ovog inače žalosnog bivšeg predsjednika RH.

“Mesić je idiot, a ćirilice kao znaka na okupatorskom nožu neće biti u Vukovaru”, izjavio je Hitrec u intervjuu portalu Dnevno još u studenom 2013. godine.

ZAŠTO JE HITREC PROZVAO MESIĆA?

Komentirao je tada, na pitanje novinara, situaciju oko vraćanja ćiriličnih ploča u Vukovar čemu se protivio tadašnji Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara. Mesić je za članove stožera rekao da su isti kao srpski pobunjenici 1991. godine.

Na to je Hitrec reagirao ovako: “Stipe je idiot. Na žalost, nekada davno bio mi je simpatičan. Ne dugo”.

Presuda će biti izrečena ovog četvrtka u 10 sati, pa ćemo napokon saznati je li Mesić „idiot“ i smije li se o jednom političaru tako govoriti i pisati. Ali, ako će Hitreca  možebitno ponovno  proglasiti krivim posve je sigurno da će slijediti žalba Županijskom sudu, a ako ga i tamo odbiju predmet  će kao i ranije  završiti i na Ustavnom sudu.

Stoga, živi bili pa vidjeli!

Mladen Pavković

The post Pavković: Još se ne zna je li Mesić „idiot“… first appeared on Braniteljski portal.

Kako se već osjeća u zraku, sljedeća godina očekivano će biti godina velikih gibanja i mijena koje me podsjećaju na 1989., godinu kad je srušen Berlinski zid i kad su se jedan za drugim urušavali prosovjetski komunistički sustavi u Europi. No, ovaj put “zid” će se rušiti u Bruxellesu,piše Višnja starešina za slobodnadalmacija.hr

Promjene modela upravljanja: od globalističkog, s naddržavnom upravljačkom kastom, prema suverenističkom, s državom i njezinim nacionalnim interesima u središtu, izvjesne su u Europi, nastavit će se u SAD-u. Logično je zato pred kraj godine pogledati gdje se uoči tog boja pozicionirala Hrvatska.

Privid s Rusijom

Najprije energetika. Jer plin, nafta i energetska (ne)ovisnost su jedno od glavnih oružja u ovom globalnom sučeljavanju. Naime, Zapad je naivno povjerovao da je rušenjem Berlinskog zida i formalnim slanjem europskih komunističkih poredaka u političku povijest uistinu uspostavio demokratske višestranačke sustave, tržišno gospodarstvo i trajno oslabio ruski utjecaj u srednjoj, istočnoj i jugoističnoj Europi. Bilo je to posve pogrešno očekivanje. Koristeći ono čega imaju najviše, a to je energija (plin i nafta), ono u čemu su oduvijek bili jaki ili najjači, a to je internacionalna umreženost starih komunističkih struktura i veliki koruptivni kapacitet, oslanjajući se na narasle njemačke ambicije lidera EU-a, Rusija je još od početka ovog tisućljeća počela plesti mrežu kako bi učinila srednju i istočnu Europu ovisnom o svojoj energiji.

Dakle, ponovno je podčinila. Diverzifikacija opskrbe naftom i plinom stoga je postala ne samo američki strateški prioritet za taj dio Europe, nego i prioritet odgovornih država, koje se žele razvijati na temeljnim vrednotama zapadne civilizacije: od Estonije i Poljske do Grčke i Albanije. No, gdje je tu Hrvatska?

Umjesto očekivanog iskoraka prema LNG terminalu na Krku, Plenkovićeva Vlada nastavila ga je opstruirati kao i ranije Milanovićeva. Bude li naposljetku zbog odnosa sa zapadnim saveznicama Hrvatska ipak morala napraviti LNG, učinit će to prekasno, kad on bude neisplativ, a tržište popunjeno, ili će njegov razvojni potencijal prepustiti drugima (npr. Orbanovoj Mađarskoj).

No zato je Plenkovićeva Vlada pokazala inicijativu da još dublje veže Hrvatsku uz ruski plin (novi ugovor s Gazpromom) i da smanjenjem vlastite proizvodnje poveća ovisnost. Istodobno, Hrvatska je potpuno zaustavila istraživanja nafte i plina u svome podmorju, kojima je otvorila vrata prije pet-šest godina.

U međuvremenu, ta istraživanja i eksploatacija plina i nafte doživljavaju svoj “boom” u Rumunjskoj i Grčkoj, nastavljaju se pojačanim intenzitetom u Italiji, istraživanja su započela vrlo ambiciozno u Crnoj Gori i Albaniji. Nema odgovora na pitanje zašto se Hrvatska još jednom samoisključila.

Ili možda odgovor leži u pitanju: za koliko su je ljudi bliski vlasti i istočnim prijateljima isključili? Prije četiri godine predsjednica Grabar-Kitarović bila je stjegonoša Inicijative triju mora, koja je zapravo “kišobran” projekata za energetsku neovisnost tzv. Nove Europe. Premijeru Plenkoviću inicijativa se nikada nije svidjela.

Ne samo zbog međusobnog natjecanja, nego i zato što se ne sviđa Angeli Merkel i Vladimiru Putinu, koji su pak, sudeći po smjeru i učincima, ti koji uistinu vode energetsku politiku Plenkovićeve Vlade. I dok projekti pod kišobranom Inicijative triju mora doživljavaju procvat u Rumunjskoj, Poljskoj, baltičkim državama, u Hrvatskoj su Tri mora završila u bari i žabokrečini.

Umjesto budućeg energetskog čvorišta za plin, Hrvatska postaje rupa na plinskoj karti Europe. Dok SAD proglašava Kinu glavnim globalnim takmacem i protivnikom, Plenkovićeva Vlada kreće u dugi marš na Istok: širom se otvara kineskom “Putu svile”, pod mentorskom palicom Stipe Mesića i Budimira Lončara.

Dok Kanada, po američkom nalogu, uhićuje direktoricu kineskog Huaweija zbog sumnji da su njihovi proizvodi u funkciji kineske špijunaže, hrvatski premijer najavljuje širenje suradnje s Huaweijem. Pa i na digitalizaciji državne uprave.

Dok “žutim prslucima” probuđena Francuska traži više demokracije, utjecaja naroda na vladajuću nomenklaturu, veću ulogu referenduma u politici, hrvatski politički establišment na čelu s Plenkovićem vraća hrvatsku politiku u vrijeme jednopartijskog monopola, pod krinkom očuvanja stabilnosti. Guše referendumske inicijative, prave sprdnju od višestranačja besramnim političkim trgovinama prema načelu “svatko sa svakim, nitko s nikim više od jednom u tijeku dana”. Organiziraju unutarstranačke izbore (Mladež HDZ-a) prema načelu “jedna funkcija – jedan kandidat”. Dok čak i Merkelina Njemačka prihvaća Marakeški sporazum uz interpretativnu izjavu, Plenković ne vidi razloga za bilo kakve ograde. Jer će tako navodno Hrvatska ući u Schengen.

Tajnice kolo vode

Baš kao što je i Jugoslavija Ante Markovića, sukladno obećanjima iz Bruxellesa, 1991. ušla u EU. Godinu velikih promjena po Plenkoviću vođena Hrvatska dočekuje s Europom na usnama, sa srcem i financijskim sponama na Istoku, s mišlju u sljedećoj dužnosničkoj fotelji, s migrantima na granici, s potencijalnim ratnim sukobima u susjedstvu (Kosovo, BiH). I najgore – sa samodopadnim tajnicima i tajnicama za državnim kormilom.

B.P.

The post Višnja Starešina: Politički establišment na čelu s Plenkovićem vraća Hrvatsku u vrijeme jednopartijskog monopola…Tajnice kolo vode… first appeared on Braniteljski portal.

Zašto Hrvati nisu imali svoju državu skoro tisuću godina? Zanimljivo pitanje na koje ima toliko odgovora koliko ima Hrvata. Bojim se da će na to pitanje odgovor dati umjetna inteligencija. Kad već nemamo prirodnu. Ovo pitanje je jedan osjetljiv test, je li to hrvatski karakter koji su kroz povijest uvijek oblikovali stranci ili nešto drugo?

Taj naš karakter očit je bio i ovih dana nakon prvog “kongresa“ Živog zida. Živi zid je u roku od sedam godina, od male tvrde udruge protiv deložacija, došao do “brončane medalje“ tj. postao treća politička snaga u Lijepoj našoj.

Nakon što su u Lisinskom predstavili svoj programa započelo je “prekomjerno granatiranje“ suparničkih stranaka. Od “letećeg cirkusa“ i “jeftinih demagoga“ do ”jeftinih populista“ obje velike stranke zazivaju ono što bi moglo kad će izazvati njihov pad.

Kako ne bi došlo do poznate ”naknadne pameti“ dužan sam odmah sada nešto objasniti. Naime, primio sam priličan broj pitanja i upozorenja mojih čitatelja zašto baš nikada ne komentiram “subverzivno“ djelovanje naših “slobodnih zidara“ iliti Živog zida.

Dakle, pred par godina u moj je odvjetnički ured došla vodeća ekipa Živog zida i pristojno predložila da budem njihov pravni zastupnik. Potpisali smo ugovor, oni mi pristojno plaćaju zastupanje, a ja uredno odlazim na sudove i branim stranku i njene članove odnosno taj – kako to kaže prepametna Marijana Puljak iz stranke “Pametno“ – “putujući cirkus“.

Nakon ove zadnje histerije i pljuckanja prema Sinčiću, Pernaru, Bunjcu… vrijeme je da skinem rukavice i pokušam javno odgovoriti na arsenal bljuvotina, onih jadnih i jalnih, kojima doseg zidara ostaje nedosanjan san. Jedna stvar mora odmah biti jasna. Od nasumce izabranih deset problema ove države ‘Živi zid’ nije prouzročio ni jedan jedini. No, jedan problem bi ipak mogli makar i posredno zakuhati. Čitam ovih dana kako bi neki “mudri“ ljevičari mogli dati svoj glas čak i HDZ-u samo “da ovi (Živi zid – op.a.) nikada ne dođu na vlast.“

Drugim riječima, polako izranja na površinu onaj drugi veći i opasniji dio sante leda – velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Čak i zadnja politička budala zna što to znači u Hrvatskoj. Direktna suspenzija demokracije. Za koga god glasovali, vladat će HDZ i SDP. U Večernjem kaže Borislav Ristić kako: “Nema slobode ako ne postoji mogućnost izbora“. Točno. Koja je mogućnost, svrha i posljedica izbora u kojima unaprijed znamo tko će iduće četiri godine vladati državom?

Ako do tog tragikomičnog sinopsisa zaista i dođe, e onda je zato “kriv“ tko drugi nego ‘Živi zid’. Naše političke elite, uz svesrdnu pomoć “velikih i moćnih“ iz HNS-a i ‘Pametno’, ne mogu se sjetiti one također ”velike” stranke u kojoj su Goran zvani Švabo i Anka Taritaš Mrak… ali će poslati povijesnu poruku zidarima: “Non pasaran.“

U prijevodu to može značiti – ukakali smo se! A imaju i zašto.

Na kraju, kako stati na kraj velikim grebatorima koji žive u političkoj “zoni sumraka.“ Bolje je HDZ-u i njegovom Šeksu, Bačiću i Njonji s Đakićem, Stazićem, Marasom i Jovanovićem, samo neka se bude na vlasti. Na ovoj našoj učmaloj političkoj sceni nešto se može promijeniti samo promjenom izbornog sustava, dakle, jedino referendumom o promjeni izbornog zakona kako to predlaže udruga “Narod odlučuje.“ Ako su Vladimir Šeks i Robert Bajruši protiv referenduma onda možete biti sigurni da je to prava stvar.

Sadašnji Ustav RH podržava izrazito diskriminatorski položaj i cementira status nekoliko milijuna Hrvata izvan domovine dočim nam manjinski predstavnici čak i odlučuju tko će biti na vlasti odnosno koja stranka/stranke će formirati vladu. I neka netko danas zapita Furija Radina koliko predstavnika nacionalnih manjina sjedi u talijanskom parlamentu?

Koliko u francuskom, srpskom, njemačkom…? Na čemu je recimo Robert Bajruši ne znam i za to me boli ona stvar. Ali kad Pukijev đak napiše, a Jutarnji to objavi, onda to treba stvarno pažljivo pročitati jer ipak je to naš vodeći dnevnik. Kaže on: “Što ne čudi kad se zna kako su građanske inicijative ”U ime obitelji” i ”Narod odlučuje”, u stvarnosti, lice i naličje jedne te iste fundamentalističke egide koja već šest godina drma Hrvatskom.

Zato se ne smije odmahnuti rukom (mislio je palicom) jer konzervativna je revolucija donijela svašta – uspjeli su u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo savez žene i muškarca…!!?” Znači svi, a to je 70% onih koji su izašli na referendum i rekli ”Da” za referendumsko pitanje, su po bivšoj Nacionalovoj perjanici – fundamentalisti. Pa koliko to fundamentalista u Hrvata ima? Svi koji se žene, vjenčaju… sve su to fundamentalisti i konzervativni revolucionari. Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo to Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću jednom kad svi mi pomremo?

U Hrvatskoj su zabilježeni prvi slučajevi slinavke. Ta priljepčiva bolest najčešće se prenosi slinjenjem etiketa i lijepljenjem istih na političke ne podobnike. Oboljeli se, u punom stadiju bolesti, zovu S-LINIĆI.

”Fundamentalistička” revolucija Željke Markić širi se i na Europu. Bavarski premijer Söder naredio je postavljanje križeva u svim državnim ustanovama ne udostojivši se o tome obavijestiti Roberta Bajrušija, Marjanu Puljak, Documentu, Radu, Nenada Stazića, Pofuka, redakciju Novog Lista, Matu Kapovića, Antu Tomića pa čak ni jednog jedinog časnog zastupnika Hrvatskog Sabora koji je zavijao, pardon, navijao i glasovao za Istanbulsku konvenciju.

Drugovi su se uspavali. S križem i kršćanstvom rastali smo se još za donošenja Lisabonskog ugovora EU-a. I sad neki Söder katoličku Bavarsku želi prekrižiti zatucanim križevima. Protiv križa u Bavarskoj je i sam Marx. Što je i normalno. Osim ako kardinal Reinhard Marx nije ujedno i minhenski nadbiskup. Što je samo dokaz neke tajne veze pape Franje i Marxa. Klerofašistička revolucija koja “teče“ prijeti potapanjem svih samoupravnih dostignuća kojima smo darivani nakon smrti dr. Franje Tuđmana.

Pođimo redom. 4. svibnja 1980.g. umro je najveći sin naših itd. – Josip Broz Tito. Nikakvog obilježavanja, naricanja, cmizdrenja za velikim sinom svih naroda i narodnosti… tek neugodni muk. Nešto Walking Dead-ovaca se skupilo u Kumrovcu slaveći pokojnika koji je u svim anketama ušao među prvih 20 zločinaca u dvadesetom stoljeću. Hrvati napokon nisu marginalizirani i ne mogu cviliti: a di je tu Pavelić? Broz čvrsto drži svoje mjesto.

Ako neko misli da je u pitanju neka ljevičarska veza neka pročita još jednom ekspoze Aleksandra Rankovića u Saveznoj skupštini o 3.777.776 zatvorenika i 586.000 likvidiranih od 1945. do 1951. g. Baš me zanima kad i gdje će se prikazati film scenaristice i redateljice Nade Prkačin “Magnum crimen 1945.“

Trećeg svibnja Hrvatsko novinarsko društvo je u Novinarskom domu dodijelilo svoje godišnje nagrade za 2017. godinu. Očekivano, nagradu za novinara godine dobila je Maja Sever s HRT-a. Njezin doček našeg Saše s križem (koji će uskoro biti izložen u Bavarskoj) na Markovu trgu odlučio je u finišu utrke. I sve bi prošlo demokratski usklađeno i dogovoreno da se nije desila ozbiljna društveno politička diverzija. Nagradu za TV izvještavanje dobila je Ivana Petrović s TV Nove.

Eugen Jakovčić iz Documente skočio je kao oparen. Što je ovo drugovi… pa njeno izvještavanje na rubu je poticanja na mržnju. Uvijek raspoložene za svoju istinu, Novosti su ostale zgranute. “Nagrada Ivani Petrović je uvreda profesionalnim novinarima…“ I tako uz živu Tatjanu Munižabu, uz redakciju N1 i RTL neki desni diverzant je progurao Ivanu Petrović. Osobu koja je, nogometnim rječnikom rečeno, Leo Messi novinarstva u odnosu na ljevičarske papagaje i papige iz tog društva.

Ono što je krajnje bizarno u ovoj orvelovskoj priči je činjenica da Novosti i Documentu financira ova država. Dakle, bez love svih nas poreznih obveznika RH od njih ne bi ostalo ni N ni D. Novosti su po običaju “obilježile“ sjećanje na masakr 12 hrvatskih redarstvenika i to tako da su evocirali “Zadarske kristalne noći“. Noći koje su se dogodile usred bijela dana. Razlog je u činjenici da je u Polači snajperom likvidiran Bibinjac Franko Lisica pa su Bibinjci i Zadrani palicama porazbijali izloge srpskih dućana i ugostiteljskih objekata. Nije za aplauz, ali kakve veze ima to razbijanje s ‘Kristalnom noći’?

Neka drugovi guglaju ‘Kristalna noć’ pa će vidjeti da ih je Dobrica Ćosić “otac srpske nacije“ u ‘Deobama’ demaskirao još 1961.g. I ‘Kristalne noći’ mogu poslužiti da se skrene pažnja sa sramotne činjenice da do dan danas nisu procesuirani oni koji su počinili zločin u Borovom selu. Dok na groblju u Borovu selu postoje “mauzoleji“ za četničke koljače, u Slunju hrvatska policija hitno revnosno miče obilježje Jure Francetića. Neuki policajci očito nisu upoznati da je devedesetih Stipe Mesić pjevao u Australiji ode baš tom Juri Francetiću.

Ratnom zločincu za kojeg još nismo saznali koje je to zločine počinio osim što je bio ustaša. Gdje, kad i kojom prilikom. Nadalje, “koljač“ Enver Čolaković kojeg je Vilim Matula takvim proglasio. Kad se sjetim da sve hrvatske Vlade nakon smrti Tuđmana zdušno financiraju sve one koji su bili na drugoj strani barikada 5. kolovoza 1995.g. onda osjetim “ponos“ zbog poltronsko-kmetskog mentaliteta kojem Hrvati stoljećima robuju.

Thomas Paine, američko-britanski filozof i književnik je napisao: “Dužnost pravog domoljuba je braniti vlastitu zemlju od njene vlade“. Hvala Tončiju Jelaviću iz Splita za ovaj citat.

Jutarnji 2. svibnja ljeta Gospodnjeg 2018.g. strana 34, kultura. Velika slika Zlatka Galla. Njegova knjiga “Splitska dica – od Zidića do vječnosti“. Živi zid, Zidić i Gal do vječnosti. Asocijacija na “skandal“ u Kostreni. Thompson zapjevao u Kostreni. Prije Cece i Lepe Brene. Ne znam. Nisam siguran.

Zamislite zgodnu socrealističku priču: Marcel Holjevac ode po zadatku u Kostrenu i pošalje euforično izvješće, ‘7Dnevno’ to objavi pa se naknadno dozna da je koncert odgođen. Zbog kiše, tsunamija ili bilo kojeg razloga.

Što bi bilo s listom Marcelom…? Lijevi Zlatko Gall sve je to napravio ‘Slobodnoj Dalmaciji’. Opjevao koncert Gibonnija prije nego ga je ovaj održao. Objavljena je i fotka s koncerta. Kako bi rekli u Splitu ”ludilo”! Ispod Galla kubanski roman unuka Ernesta Che Guevare. Legendarni Che. U Havani su nam pokazali zatvor za “narodne neprijatelje.“ Suđenje bi započinjalo točno u podne. U 13 sati bi već bila izrečena smrtna presude. Žalba bi bila odbijena do 14 sati, a egzekucija bi bila u 14,15 sati”.

I tako danima i godinama. Dok ga Castro nije poslao u Boliviju s one way ticket-om u torbi. I od tog trena započinje legenda o borcu za brzo i efikasno pravosuđe. Tvorničari jeftinih majica ga obožavaju. I Jutarnji… Na Thompsonov koncert u Kostreni Gall bi otišao samo da ga privedu. Ali bi kao svjedok na Prekršajni sud u Slunju došao pješke noseći Sašin križ. To sam spomenuo već toliko puta da sam dosadan i sam sebi i svim ljevičarskim zombijima u Lijevoj njihovoj.

Borba protiv ZDS iz Domovinskog rata je čista utopija. Uplašeni elitisti poput Zvonka Kusića, ljevičarski delegati u Ustavnom sudu, vjerni Titu i partiji, lijeva medijska falanga, Boris Vlašić, Sanja Barić profa iz crvene Rijeke i da ih ne nabrajam bez kraja i konca morat će do kraja svojih kriptokomunističkih života živjeti, slušati i trpjeti “teror“ hrvatske mladosti.

Na stadionima, koncertima i u kafićima orit će se Thompsonov ZDS. I bit će sve više sudaca koji će suditi po savjesti i činjenicama, a ne po floskulama Kusićeve komisije. Sutkinji Nadi Turkalj nije jasno kako je moguće da se je Thompsonova pjesma do sada na TV i radiju izvodila 1.700 puta, a da ni jedan urednik, direktor ili novinar za to nije odgovarao. Pučka “pravobraniteljica“ Lora Vidović poziva se na dokument Kusićevog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Mislite li da je itko od spomenutih, uključujući Ivanku Tomu i Ivu Boban Valečić, pod ne demokratskim režimima mislio na Komunističku partiju Jugoslavije, Savez komunista Hrvatske ili na Tita, JNA, četnike? Ondašnje i sadašnje. Ne, svi, i to baš svi, u svojoj jugonostalgiji misle samo na NDH.

I kad ih javno zapitate što je s himnom Lijepa naša, kunom… onda se čude takvom pitanju k’o pura dreku. Snalažljiviji promucaju… Lijepa naša je bila i prije 10. travnja 1941.g. A kuna? Muk, čkomljenje, mučanje. Ratnom pobjedniku Marku Perkoviću sude oni protiv kojih je 1991.g. ustao u Čavoglavama. A mi ih uporno hranimo.

Stari indijanski poglavica jednom je objašnjavao novinarima da u svakom čovjeku postoje dva vuka. Jedan dobar, a drugi loš koji se međusobno bore. Koji pobjeđuje, zanimalo je novinare? Onaj kojeg više hranimo, a to je obično loš vuk, odgovori poglavica,piše Zvonimir Hodak u svojoj kolumni.

G.S.

The post HODAK: Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti Manoliću kad svi mi pomremo? first appeared on Braniteljski portal.

STIPE MESIĆ: Jasenovac je bio radni logor, a radio je do 1947. godine

Spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu, oko koje su se dugo lomila koplja, otvorila je niz političkih i semiotičkih pitanja, o kojima će se još dugo voditi rasprave. Nekoliko je nepobitnih činjenica. Na ploči podignutoj u spomen 11 poginulih branitelja nalazi se grb njihove postrojbe koji u donjem dijelu sadržava natpis „za dom spremni“.

Ta postrojba bila je legalni dio hrvatske vojske i takav njen grb je bio službeno priznat i registriran.

S druge strane, Jasenovac je mjesto golemog zločina kojeg su četrdesetih godina prošlog stoljeća počinili ustaše, uz koje je sporni pozdrav s HOS-ova grba nedvojbeno vezan, i oko toga povjesničari nemaju dvojbi – riječima jednog od njih, Zlatka Hasanbegovića: „Nema nikakve sumnje da je pozdrav ‘za dom spremni’ neodvojivi dio baštine ustaškog pokreta“.

Danas se grb HOS-a ističe kao problematičan, uglavnom vezano uz mjesto gdje je postavljen, iako njih 11 nije moglo birati gdje će poginuti.

Ustaški logor u Jasenovcu u proteklih sedamdeset godina nije bio samo mjesto komemoriranja žrtava i osude zločinaca već i političko oružje. Megalomansko uvećavanje broja žrtva (kao da nije dovoljan zločin pobiti desetke tisuća ljudi, već je brojku trebalo napuhati do milijun), zabrana neovisnog znanstvenog istraživanja, traljav kasniji poimenični popis žrtava na kojem se, primjerice, nalazio i dječak Slaven Letica, stariji brat istoimenog sociologa, koji je umro u El Shatu u Egiptu, a vodio se kao žrtva Jasenovca, nejasna sudbina logora nakon 1945., činjenica da ga Josip Broz nije nikada posjetio i, najviše od svega, velikosrpsko korištenje „argumenta Jasenovac“ za sprečavanje stvaranja neovisne Hrvatske jer bi tobože svaka hrvatska država završila s rasnim zakonima i konclogorima, stvorili su kontraefekt u dijelu hrvatske javnosti, koja negira Jasenovac kao mjesto golemog zločina.

No da bismo bili svjesni razmjera ustaškog zločina u Jasenovcu, ne treba nam velikosrpska mitomanija, već je dovoljno vidjeti što je o tome pisao blaženi Alojzije Stepinac, ili bivši logoraši Ante Ciliga i Ilija Jakovljević, koji će, nakon što su ga utamničili ustaše, kasnije stradati od komunista.

Jedna je stvar odati počast žrtvama komunističkog terora i odmazde, uglavnom mladićima za koje je teško pretpostavljati da im je motiv odlaska u vojsku bio žudnja za rasnim zakonima, masovnim likvidacijama i Hitlerovom vizijom Europe, već prije borba za svoju državu, a potpuno druga opravdavati Pavelića i NDH.

Krivi ljudi, uz krive saveznike, u krivo vrijeme, sa zločinačkim zakonima poveli su veliki dio naroda u avanturu, koja je skupo plaćena i koja je, u konačnici, pomogla da nakon njih na vlast dođu drugi totalitaristi.

Zašto se nakon svega na bilo kakav način vezivati uz NDH, uz kompromitiranu, poraženu priču?

Nije patetično reći da to čine samo neprijatelji Hrvatske. Više puta sam u dijaspori od starih emigranata čuo istu stvar – čim bi čuli da netko puno ustašuje, znali su da je Udbin provokator. Ili, s druge strane, zašto se na bilo koji način vezivati uz propali jugoslavenski komunistički projekt ako živimo u demokratskoj Hrvatskoj? Zašto se nakon uvođenja slobodnih izbora i uspješnog referenduma o neovisnosti (nisu ih imali ni Pavelić ni Tito, već su silom uzurpirali vlast kao samoproglašeni „osloboditelji“), i dobivenog Domovinskog rata, vezivati uz povijesno poražene priče od prije tri četvrtine stoljeća?

Kakve veze imaju partizani i ustaše sa suvremenom hrvatskom državom?

Ovdje dolazimo na izvorište današnjih simboličkih problema. Za vrijeme agresije na Hrvatsku 1991. bili su potrebni svi pa se zažmirilo na jedno oko i na pripadnike komunističkog represivnog aparata i na HOS-ov ventil za prastare nostalgije.

Bez i jednih i drugih teško da bi se zemlja obranila. Grb HOS-a tada je registriran s pozdravom „za dom spremni“. Većina HOS-ovaca sigurno nije riskirala život za rasne zakone i Hitlerova saveznika, već za slobodnu Hrvatsku.

Nisu uvijek svi bili svjesni ni vremena, ni simbola, ni politike, tako je u BiH, u jednom trenutku HOS završio pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića, pod istom kapom kao i tisuće mudžahedina, no to je već jedna druga priča. I zastave iz SFRJ i crvene petokrake i srp i čekić za mnoge su simbol zločina. S petokrakom na glavi ratovali su Šljivančanin i Mladić, i koliki je prag tolerancije na njih?

Ovdje sada u igru ulazi semiotika, znanost o znakovima, koja nas uči kako znakovi zadobivaju značenje ovisno o kontekstu. Neki se uporabom i vremenom izližu i obesmisle. Neki, izvorno ni krivi ni dužni, zlouporabom dobiju negativno značenje kao indijska svastika koju je resemantizirao (preoznačio) nacizam pa je danas na Zapadu percipiramo kao simbol zla. Križ koji je bio simbol sramote, oruđe za izvršenje smrtne kazne, Isusovom mukom i smrću zadobio je sasvim drugo značenje. Ne znači dakle isto svastika u indijskom hramu i na neonacističkom skupu. Nije isto petokraka na Šljivančaninovoj glavi u Vukovaru 1991. i na Heinekenu u birtiji u Malom Potočecu 2017.

Koji je izlaz iz naše semiotičko-političke zbrke? Tolerirati sve znakove vezane uz totalitarizme, sve ih zabraniti, ili napraviti iznimke, za neke znakove i neka mjesta? Tko će procijeniti koji su promijenili značenje. Je li isto „za dom spremni“ unutar grba HOS-a ili isti taj pozdrav napisan samostalno na ploči?

Možda bi se moglo uvesti kvote na totalitarističke simbole, pa kao što postoje kvote za CO2, odrediti količinu jugokomunističkog i ustaškog znakovlja po županiji i općini.

Vidjeli smo kako je Bandiću ipak draža vlast od Tita pa ga se odrekao, ali ostalo mu je grizodušje koje sad pokušava olakšati vraćanjem Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a, kao kompenzaciju za maršala. To je otprilike kao kad prodaš jednog kapitalca, primjerice Neymara, pa za taj kapital kupiš nekoliko manjih igrača.

Vladajući HDZ-ovci mjesecima su bili na sto muka i dovijali se što napraviti sa spornom pločom u Jasenovcu. Puko uklanjanje bilo im je prerizično pa se od toga odustalo. Preostale su tri mogućnosti.

Jedan je bio resemantizacija koju, koliko znam, nitko nije ni spominjao. A to je da predstavnici HOS-a i braniteljskih udruga, koji su postavili ploču, naprave civilizacijsku gestu i odu se pokloniti žrtvama logora Jasenovac. Ne onoj memoriji koju su kao gorivo za nove zločine koristili srpski mitomani, već patnicima i žrtvama zločina o kojem govore Stepinac i Jakovljević. Da su to napravili, nitko se više ne bi usudio maknuti HOS-ovu ploču.

Druga mogućnost bila je micanje dijela znaka, tj. spornog pozdrava iz donjeg dijela grba, što bi djelovalo tragikomično. Bilo bi to krivotvorenje povijesti, kao staljinističko brisanje nepoćudnih drugova s „povijesnih fotografija“ nakon što bi zglajzali, pri čemu bi se na tim retuširanim skupnim fotografijama ponekad pojavio višak ruku ili nogu.

Na kraju je prevladala kompromisna opcija – prostorno udaljiti ploču i postaviti je na spomen obilježje braniteljima u nekoliko kilometara udaljenoj Novskoj. To otvara novi niz pitanja, jer se uvodi dimenzija prostora u raspravu o problematičnosti određenih simbola. Na kolikoj udaljenosti od Jasenovca pozdrav „za dom spremni“ prestaje boljeti? To je poput hvatanja signala za mobitel. Po novom, grb HOS-a može, ali ne preblizu emiterima posebnog pijeteta. No, idući prema jugozapadu, primjerice, opet ćemo doći u jednako opravdanu „no go“ zonu, jer po istom principu nije korektno da se preblizu Jadovnu nalazi bilo kakav simbol koji podsjeća na ustaštvo.

Po tome ni zastave SFRJ ni Heineken piva ne bi mogli biti blizu postaja Križnog puta, Jazovke, Dakse, Vukovara ili Škabrnje.

Na koncu, hoće li zabranjene zone vrijediti samo za simbole ili i za neke osobe?

Kako to da ploča podignuta u spomen poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu vrijeđa, a nazočnost Stipe Mesića, i nakon što su na vidjelo izašla njegova skandalozna stajališta o NDH i najvećem ustaškom logoru, ne vrijeđa? Ovo je dobra prilika za suočavanje s tim što je suvremena Hrvatska i na kojoj baštini se temelji.

Što je nama NDH, a što komunistička Jugoslavija? I kako se postaviti prema simboličkoj konfuziji napadnute zemlje dovedene pred zid, kad je trebalo uključiti sve, pa je tako ostavljen Trg maršala Tita usred Zagreba istovremeno dok njegova vojska gazi zemlju pod njegovim znakovljem, ali kao protuteža se toleriralo i registriralo znakovlje iz baštine NDH, pod kojim su onda mladići iz sasvim druge priče ulagali svoje živote.

Kako se ispetljati iz svega toga? Možda je rješenje micanje iz javnog prostora svih totalitarnih simbola, uz neke iznimke – pa se tako primjerice može zakonski odrediti da je pozdrav „za dom spremni“ prihvatljiv jedino na povijesnom grbu HOS-a, a kao protutežu dozvoliti i javno isticanje crvene petokrake i drugih komunističkih simbola samo tamo gdje su bili dio znakovlja braniteljskih postrojbi 1991.-95.

The post Nino Raspudić: Za kakve smo ploče spremni? first appeared on Braniteljski portal.