Tito je u svojoj “Pohvali” za oslobođenje Zagreba u Vjesniku imenom izrijekom nabraja sedam visokih vojnih oficira iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbijanci iz Srbije (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat…

-FOTO Krvavi pir partizana u glavnom gradu je trajao mjesecima…Popis stratišta…

To su komunisti i partizani iz strane države, i tada i danas, koji su ušli u glavni grad Hrvatske (Jugoslavija tada nije postojala, kao niti danas, to su bili de jure strani vojnici).

Još je i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, na snazi “službena verzija oslobođenja Zagreba”, po kojoj Kočina II. armija, pa tako i 45. srpska divizija u njoj, po prvotnoj zamisli Tita i Vrhovne komande nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb, nego da se to, navodno dogodilo spontano. To vrlo loše objašnjenje dogodilo se zahvaljujući, kako tvrde “antifašisti”, zahvaljujući “iznenadnom razvoju” događaja uoči 8. svibnja 1945. koji se nije mogao ignorirati (kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd.).

To je, navodno, glavni razlog zašto u glavni grad Hrvatske ulaze partizani iz Srbije, s unovačenim velikim brojem amnestiranih četnika. A to je, navodno, i razlog zašto je partzianski X. korpus iz sjeverne Hrvatske bio tri dana “na čekanju”.

Naravno da nitko ne vjeruje u tu laž i da je velika želja srbijanskih partizana da još jednom Srbi, nakon 1918. godine, uđu u glavni grad Hrvatske.

To se i dogodilo.

Tako su i počeli pokolji u Zagrebu, koljača u partizanskim uniformama koji su prije toga od travnja 1945. izvršili već brojne zločine u Slavoniji i Bosni, u ofenzivi nadiranja prema Zagrebu.

Dok traju pokolji ranjenika i civila, Koča Popović drži ironačan mirotvorni govor

I dok je u Zagrebu i okolici trajao pokolj i ubijanje svih onih koji su smatrani „neprijateljima komunizma“, na glavnom Trgu Srbijanac i rođeni Beograđanin Koča Popović držao je govor i uzviknuo: „Govorim vam kao sin Srbije!“

Nakon što su partizani 8. svibnja 1945. ušli u prazan Zagreb, nakon tri dana prisilno su okupili ljude na središnjem trgu, tada još Jelaćić placu. Miting u Zagrebu održan je 11. svibnja 1945. godine. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i drugu stranicu, objavivši na naslovnici govor komandanta II. armije iz Srbije Koče Popovića, čija je rečenica “Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”.

Na drugoj stranici Vjesnika objavljena je “Pohvala vrhovnog komandanta Tita” osloboditeljima Zagreba, koja je započinjala rečenicom: “Nadirući sa neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb.”

Tito je u svojoj “Pohvali” za oslobođenje Zagreba imenom nabraja ukupno sedam visokih vojnih oficira iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.

Partizani iz Srbije ušli u  Zagreb – laž o X. korpusu kao osloboditeljima Zagreba

Najvažniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je je 45. Srpska divizija sa krajnjeg juga Srbije, te u okviru nje 20. Srpska brigada, o čemu se do danas šuti. Ta je jedinica formirana je tek u rujnu 1944. na krajnjem jugu Srbije, a dobar dio bio je od sastavljen od amnestiranih četnika koje je Tito ‘pomilovao’ u kolovozu 1944. godine.

Postrojba 45. Srpska divizija prva je ušla u Zagreb.

Ova divizija djelovala je u sastavu 2. Armije NOVJ, a prema Zagrebu kretala se iz smjera Doboja, Dervente, Dubice i Siska, a kasnije je produžila prema Sloveniji i Austriji gdje je i počinila brojne zločine nad zarobljenim vojnicima, civilima, ženama i djecom.

Zajedno s 3. Armijom NOVJ na čijem je čelu bio Kosta Nađ.

Postrojba 28. Slavonska divizija koja je kasnije ušla u Zagreb, odnosno njena 21. brigada, također je bila sastavljena gotovo potpuno od etničkih Srba, od kojih je i u njoj bio dobar dio vojnika iz Srbije, a na njenom čelu je bio Crnogorac Radojica Nenezić.

Po nekoj logici, u Zagreb je prvi trebao ući X. Zagrebački korpus, sastavljen od partizana iz sjeverne Hrvatske.

U dosadašnjim prigodničarskim „antifašističkim“ osvrtima  o X. “zagrebačkom” korpusu najčešće i pisalo kao o osloboditeljima Zagreba. Nastojao se ostaviti dojam da je on uistinu odigrao vrlo važnu ulogu u neposrednom oslobođenju Zagreba. Prepričavala su se ili citirala sjećanja njegovih najistaknutijih pripadnika: Ivana Šibla, Većeslava Holjevca, Rade Bulata, Šime Balena i drugih, pa čak i samoga Franje Tuđmana…

U svojim “Sjećanjima” general Ivan Šibl otvoreno je priznao da su se on i ostali borci korpusa toga dana pred Zagrebom “osjećali krajnje poniženo i postiđeno”. On dodaje: “Trebali smo stići prvi, a stižemo posljednji u miran i slobodan grad. Naprosto su nas izigrali”.

Tko ih je izigrao? Naravno, Srbijanci i srbijanski partizani koji su po svaku cijenu preuzeti Zagreb i „ustaško leglo“, kako su u Srbiji zvali glavni grad NDH. Jedan od motiva bio je i osveta, koja se i dogodila u razmjerima koje normalan i moralan čovjek ne može ni zamisliti, a kamoli takva zvjerstva i počiniti.

Već u tim danima se jasno vidjelo da među partizanima u Jugoslaviji, središnje mjesto zauzimaju velikosrpski elementi. Kasniji tijek povijesti je to jasno i pokazao – komunistička Jugoslavija bila je velikosrpska hegeomonija, koja je finale doživjela u agresiji i zločinima potpuno velikosorpske JNA na Hrvatsku, kao nasljednice partizanskog pokreta, donosi narod.hr.

G.S.

The post 11. svibnja 1945. srbijanski partizanski oficir Koča Popović držao govor u centru Zagreba dok je u gradu trajao pokolj first appeared on Braniteljski portal.

Američki Foreign Policy još je jedan strani medij koji se priključio blaćenju Hrvatske. U tekstu objevljenom prije nepunih mjesec dana, pod naslovom “U Hrvatskoj su simpatizeri nacista pozvani da se priključe zabavi” pišu o dočeku Vatrenih u Zagrebu, dolasku Thompsona na Trg, te su za mišljenje oko svega pitali – Žarka Puhovskog i Hrvoja Klasića.

The post Pročitajte što je povjesničar Klasić govorio o Hrvatskoj u stranim medijima! first appeared on Braniteljski portal.

U kolovozu 1946. godine velika tragedija zadesila je Pulu. Dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.

Bilo je to vrijeme dok je Pula pripadala zoni A pod nadzorom SAD i Velike Britanije (Trst Gorica, Pula), što komunisti nisu podnosili.

U to vrijeme još nije donesena konačna odluka o statusu Istre i Trsta. Engleski arhivi su otkrili da je eksploziju podmetnula partizanska vlast i Titovi agenti s ciljem zastrašivanja i iseljavanja stanovnika Pule.

Engleski arhivi otkrivaju da su Vergarolu režirali Titovi agenti (Gli archivi inglesi rivelano: la strage di Vergarolla voluta dagli agenti di Tito) – naslov je članka objavljenog u tršćanskome dnevnom listu Il Piccolo 9. ožujka 2008. godine.

U članku se tvrdi kako su dva talijanska novinara u jednom londonskom arhivu pronašla dokaz da je agent OZN-e Giuseppe Kovacich aktivirao mine koje su na kupalištu Vergarola u samom središtu Pule. Već od ranije postojala je sumnja da je eksplozija izazvana namjernim ljudskim djelovanjem.

Pošto domaće stanovništvo Pule, a osobito Talijani, nisu željeli napustiti Pulu nakon 2. svjetskog rata, po dostupnim informacijama iz trsćanskog “Il piccola” koje je objavilo feljton o tome, a iz izvora engleske tajne službe – proizilazi da je bombe aktivirala osoba ili osobe uz pomoć zloglasne riječke Ozne.

Pogrom Talijana iz Istre djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili ubijeni su i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe.

Pula – zona pod utjecajem Zapadnih sila

Spomenuta eksplozija na Vergaroli dogodila se 1946. godine, u neposredno poslijeratno vrijeme, kada je Pula tvorila Zonu A pod Savezničkom vojnom upravom (SAD i Velika Britanija, dio bez prisutnosti jugoslavenskih partizana) te je bila predmetom političkih pregovora na relaciji Jugoslavija – saveznici – Italija.

Amaterska snimka eksplozije u Puli 1946.: wikimedia.commons.org

Život je u gradu bio težak, a njegovi stanovnici su zbog racionalizacija hrane i strogih ograničenja prelaska u Zonu B imali osjećaj da su još u ratu.

Iseljavanje i nesigurnost u Puli je najviše poticala opća atmosfera nesigurnosti i panike koja je vladala u gradu zbog neriješenog državnopravnog statusa i straha od komunističkog poretka.

Općenito, Istra je u 20. stoljeću bila mjesto velikog egzodusa, prvenstveno Hrvata, a nakon II. svjetskog rata i Talijana. Već za vrijeme Prvog svjetskog rata, dok je Istra bila pod Austro-Ugarskom, preko 60.000 ljudi je napustilo Istru u smjeru Austrije, Češke, Slovačke i Mađarske.

Masovno i nasilno iseljavanje iz Istre bio je trajan proces

Iseljavanje iz Istre nakon I. svjetskog rata  bilo je vrlo često (katkad i u masovnim valovima, osobito nakon pojave talijanskog fašizma: 1920., 1921., 1924., 1929/30., 1935/36., 1939). Među istarskim bjeguncima (emigrantima) bilo je pripadnika svih staleža: radnika, seljaka, prosvjetnih i kulturnih djelatnika, svećenika, činovnika, odvjetnika. Pojedini radnici i seljaci iselili su se u zapadnoeuropske države, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, a neki i u daleke prekomorske zemlje sjeverne i južne Amerike, Australije i na Novi Zeland. Više od 90% ostalih bjegunaca, Hrvata, potražilo je utočište u matici Hrvatskoj (tada dio Kraljevine SHS, koja se od 1929. naziva Kraljevinom Jugoslavijom). Istarski Hrvati doprli u gotovo sve dijelove jugoslavenske države. Najviše ih je u hrvatskom prostoru bilo u Zagrebu, zatim u Osijeku, Slavonskom Brodu, Sušaku, Karlovcu, Splitu… Najnovija istraživanja govore o nasilnom iseljavanju 53.000 Hrvata između dvaju svjetskih ratova iz hrvatske Istre.

Titov pogrom Talijana – u Puli pred rat manje Talijana nego Srba i Jugoslavena!

Talijanski pogrom prema svemu hrvatskome počeo je odmah nakon dolaska talijanske vojske u do tada austro-ugarsku Istru krajem 1918., ali 13. srpnja 1920. u Puli simbolizira, kako kažu tamošnji Hrvati, početak hrvatskog holokausta u Istri jer od toga dana nasilje poprima novu dimenziju – prelazi iz već više desetljeća prakticiranog kulturocida u etnocid! Tog je dana, naime, u Puli zapaljen hrvatski Narodni dom koji je bio mjesto okupljanja i djelovanja hrvatskih kulturnih društava.

U II. svjetskom ratu ponovno dolazi do masovnih iseljavanja pod pritiskom talijanskih fašista, a nakon rata pod terorom Titovih partizana dolazi do velikog zbjega Talijana, ali i dijela Hrvata u strahu od komunista.

Panika i konfuzija zbjegova iz Pule doživjele su svoju kulminaciju nakon eksplozije na Vergaroli. Ova je eksplozija zaista bila „kap koja je prelila čašu“ i potaknula masovno iseljavanje.

Nakon rješavanja spornih teritorijalnih pitanja iz II. svjetskog rata, Pula i cijela Istra postaje mjesto sustavnog naseljevanja ljudi iz drugih područja i republika (danas država) Jugoslavije u cilju dekroatizacije Istre. Osobito se naseljevaju Srbi kao vojnih lica ili drugih dužnosnika komunističkih vlasti. Premda do II. svjetskog rata u Puli nije bilo Srba, pred rat 1991. od 62.378 stanovnika Pule bilo je svega 33.902 Hrvata, čak 5.682 Srba i 4.076 Jugoslavena, svega 3.495 ostataka autohtonih Talijana, 2.281 Muslimana, 1.114 Slovenaca i gotovo 10.000 nacionalno neopredjeljenih osoba stanovnika Pule.

G.S.

The post 23. kolovoza 1946. Pula – zašto su partizani i OZNA eksplozivom ubili mnoštvo kupača na glavnoj gradskoj plaži? first appeared on Braniteljski portal.

I. H. (92), svjedokinja događaja iz svibnja 1945., kaže za Globus: “Noću smo čuli pucnjavu jer smo živjeli blizu Učiteljskog fakulteta. Bojali smo se… Ujutro sam vidjela veliki kvadrat razrovane zemlje, tragove svježe zatrpane jame. Nakon strijeljanja cijelo je dvorište bilo ograđeno žicom…”

The post Svjedokinja komunističkih egzekucija u Savskoj 1945.: ‘Noću smo čuli pucnjeve, ujutro smo vidjeli tragove svježe zatrpane jame’ first appeared on Braniteljski portal.

Vrijeme je da konačno shvatimo: prave razloge za osvetu partizani (tzv. antifašisti) kao svoje ‘opravdanje’ nisu ni imali, a prema tada važećim ratnim konvencijama ubijanje zarobljenih vojnika je  – zločin...

Bio i uvijek ostao, a to znači da taj zločin mora doživjeti javnu, društvenu i pravosudnu presudu i osudu.

Jame prepune kostiju, isključivo Hrvata, svjedoče da se 1945. dogodio genocid, dok na drugoj strani još uvijek se čekaju materijalni nalazi ili jame s ubijenim partizanima ili njihovim simpatizerima – kojih jednostavno nema.

Hoće li država konačno sve učiniti da se utvrdi istina, izvrše iskapanja žrtava, dostojni ukopi i omogućiti narodu i njegovim pokojnicima da pronađu mir?

Josip Broz Tito je na silu morao, završetkom rata, provesti ubrzanu krvavu komunističku revoluciju. A svaka takva revolucija je bila izvršena u rijekama nevine krvi. Stoga se Tito morao masakrima riješiti hrvatske inteligencije, i svih onih koji bi nakon završetka rata pokušavali uspostaviti demokraciju. Najlakše je bilo organizirati masovna ubojstva, bez suđenja, i bez vidljivih grobova, tako da tisuće i tisuće naših najmilijih danas leže u stotinama jama razbacanih širom Slovenije i Hrvatske.

Požega – potoci krvi tekli su mjesecima starim hrvatskim gradom

U samo dvije godine, od siječnja 1945. do prosinca 1946. na području današnje Požeške županije likvidirano je desetak tisuća hrvatskih vojnika i civila.

Na tromeđi općina Požege, Đakova i Našica nalazi se šuma Živčane, gdje se još od 1942. nalazio partizanski logor u kojemu je završilo više tisuća civila i vojnika s područja Đakovštine i Požeštine. Prema iskazima još živih svjedoka, tamo je svakodnevno likvidirano i po više desetaka Hrvata, a kako je još potkraj 1944. logorom zavladao tifus, razrušili su ga i partizani, tako da broj žrtava nikada nije utvrđen, niti su grobišta ikada istražena.

Samo u selu Ruševu nalazi se šest masovnih grobnica. Prema popisu OZN-e iz okolnih sela u Ruševo je dovedeno više od 200 osoba, a po nekim podacima, zajedno sa pristiglim zarobljenicima iz Đakovštine i Požeštine, moglo ih je biti i više od 500. Svi su uhićenici nakon dovođenja u Ruševo likvidirani i pokopani u zajedničke grobnice, bez obzira na veliki broj civila i hrvatske mladeži.

Masovne grobnice nalaze se u Jakšićima, raskrižju Požega-Kapela-Batrina, masovne egzekucije Hrvata vršene su u Jagodnjaku…

Na mjestu današnjeg hotela Grgin dol u Požegi bili su mučeni i mrcvareni mladići polaznici Domobranske škole, a nakon toga bačeni u nedaleku jamu „Marin ponor“.

Godine 1993. otkopana je u samom središtu Požege, na Trgu Svetog Trojstva masovna grobnica sa 50 tijela, a svi su ubijeni metkom u glavu. To je bilo relativno „humano“ ubojstvo jer se vršilo u središtu grada, ali je zato 400 ljudi ubijeno u obližnjim Vrhovcima na Papuku i na živo zatučeno poljoprivrednim alatom za okopavanje vinograda. Naredbodavci iz redova papučkih partizana, od kojih je bio veliki broj domaćih etničkih Srba, nisu nikada odgovarali za ovaj monstruozan zločin.

Cilj ovakvih ritualnih ubojstava bio je proširiti strah među Hrvatima i poslati im poruku što ih čeka ako se pobune protiv uspostave nove Jugoslavije i komunističke diktature.

I uspjeli su, jer se kroničan egzistencijalni strah uvukao u hrvatski narod, koji je usprkos šutnji, znao za surove egzekucije i masovna ubojstva.

Logor Glates – tisuće poslane u smrt u četveroredima

U požeškome logoru Glates, nakon završetka rata, boravilo je 32.000 logoraša, a u samo jednom mahu iz njega je odvedeno 2.500 zarobljenih domobrana na Kozaru, gdje su poklani. Najmanje tisuću logoraša umrlo je od gladi, dok bi partizani prebijali hrvatske starice koje bi donosile koricu kruha zarobljenicima koji su umirali u strašnim mukama.

Činjenica je i to, da su kolone koje su kretale sa požeškog Glisa, praćene partizanima srpske nacionalnosti iz 9. Krajiške udarne brigade, kojima su redovito bili pridruženi lokalni seljaci iz nekoliko pravoslavnih sela u okolici Požege, u pravilu nestajale. O ovim kolonama nije se pričalo, ali i pored zavjere šutnje do današnjeg dana rekonstruiran je put čak 30 kolona iz Glatesa – upućenih malim križnim putovima na vječna počivališta. Nije poznato koliko je ovakvih kolona napustilo logor Glates, ali obzirom da se radilo o jednome od većih partizanskih logora, za pretpostaviti je da su ljudi iz logora izvođeni svakodnevno. Iz logora su Hrvati odvođeni u kolonama od nekoliko stotina, ili čak i po nekoliko tisuća, obično u paru, žicom povezanih šaka. Nakon sloma Nezavisne države Hrvatske, i nakon masakra nakon predaje na Beliburgu, širom Hrvatske i BiH otvarani su koncentracijski logori, u koje su se dijelom slijevale nepregledne kolone preživjelih pripadnika zarobljenih vojnika zajedno s civilima, koje su Englezi na Bleiburškom polju razoružali i gurnuli u ruke partizanskim krvnicima.

Iako su na Bleiburškom polju, i putem kroz Sloveniju do hrvatske granice, partizani likvidirali oko sto tisuća ljudi (po nekim izvorima ova brojka je daleko veća), nepregledne kolone zarobljenika u četveroredima su krenule križnim putovima u pravcu jednoga od brojnih partizanskih logora u Hrvatskoj i BiH. Samo u Hrvatskoj nove komunističke vlasti uspostavile su pedesetak logora, od kojih su najveći bili upravo požeški Glates, zatim Čakovec, Lepoglava, Karlovac, Bjelovar i Osijek. Većina ovih logora zatvorena je do kraja 1946. godine, dok su neki – poput Jasenovca rasformirani tek u 1950-ih godina.

Hrvatska polja i šume kriju brojne masovne grobnice pune Hrvata. Došlo je vrijeme da se država Hrvatska pobrine na svaki način o ovim žrtvama, da one izađu iz anonimnosti i zaborava kojem bi je hrvatske vlasti najradije prepustile i dobiju dostojnu moralnu, političku i znanstvenu valorizaciju. Jednako tako neka se napravi i sa jamama gdje su bačeni partizani ili njihovi simpatizeri, ako se koja pronađe nakon 75 godina.

Jer na ovaj način država Hrvatska i njene vlasti prešućuju – genocid nad vlastitim narodom.

A to je apsurd koji ne postoji u svijetu – osim u Hrvatskoj.

A.K.

The post 24. svibnja 1945. Partizanski logori smrti – teror partizana u Požegi i logor smrti Glates first appeared on Braniteljski portal.

Nova naslovnica “HRVATSKOG TJEDNIKA” izazvala je prilično nekontrolirane reakcije kod pojedinaca na hrvatskoj političkoj sceni. Na njoj je prikazan kadar sa “Google Maps” aplikacije na kojem su označena mjesta oko 1700 stratišta na kojima su komunističko-partizanske snage izvršile egzekuciju nad ljudima koje su smatrali društveno nepoželjnim i neprihvatljivim.

Na stranu sad priče o tome “tko je prvi bacio kamen”, no tu se radi o strašnoj istini, o ogromnom broju mjesta na kojima su vršene likvidacije zarobljenih vojnika, civila, žena, djece, svećenika i mnogih drugih. Sve to se odvijalo BEZ IJEDNE PRESUDE, dakle isključivo PO PARTIJSKOJ odluci, a jasno je da se o odlukama te vrste i tolikog opsega, MORALO obavijestiti sam partijski vrh, a samim time i Josipa Broza Tita.

Tito je bio idejni i operativni vođa komunističke organizacije i kroz njegove izjave iz tog vremena potpuno je jasno da je znao za masovna ubojstva i da nije učinio ništa kako bi se ti zločini spriječili.

Štoviše, davao im je određeni legitimitet i nalazio opravdanja za njihovo izvršenje i samim tim svrstao se među zločince koji ne mogu niti zaslužuju biti abolirani.

Kada sa današnje pozicije analiziramo posljedice takvog postupanja, postaje jasno da je ekstremnom brutalnošću, komunistička partija kompenzirala nedostatak intelektualnih i kulturoloških vrijednosti među svojim kadrovima, a ujedno se i kroz te postupke osvećivala svima koji su joj se na bilo koji način zamjerili.

Evidentno je da se tim zvjerstvima i divljačkim masakrima u preživjele usadio strah koji je narednih PEDESET GODINA osiguravao nesmetano provođenje jednoumne diktature na prostoru bivše Jugoslavije, a ciljevi i rezultati takve strahovlade naročito su vidljivi u postupanju prema Hrvatskoj i Hrvatima.

Savez komunista se godinama nakon Drugog svjetskog rata obračunavao sa svojim neistomišljenicima na jednake načine kao i na Jazovki, Barbarinom rovu, Bleiburgu i drugim nebrojenim stratištima gdje su bez milosti pogubljene cijele obitelji, samo zato jer su bili Hrvati.

Upravo stoga vrijeđa licemjerje pojedinaca koji se tobože “snebivaju” pred naslovnicom “HRVATSKOG TJEDNIKA”, trude se prikazati zgroženim takvim postupkom, a zaboravljaju da je njemački sud svojom presudom Perkoviću i Mustaču, potvrdio da je Savez komunista bio perfidna zločinačka organizacija koja je organizirala likvidacije političkih oponenata i da je nastupio početak kraja njihovog terorističkog ciklusa.

Ti pojedinci trebali bi biti zahvalni hrvatskim Dragovoljcima, braniteljima a napose Franji Tuđmanu, što nakon završetka Domovinskog rata nisu doživjeli sudbinu jednaku tisućama hrvatskih obitelji na kraju Drugog svjetskog rata i što nisu završili na dnu napuštenih rudničkih jama ili u svježe iskopanim rovovima. To bi, prema njihovim kriterijima, bio sasvim legitiman čin jer prema definiciji Vesne Pusić, “oni su svi krivi, samo im krivica nije dokazana sudskim putem”. Da se to dogodilo, danas, a ni slijedećih PEDESET GODINA,  ne bi se bezumnim konstrukcijama napadali hrvatski Dragovoljci, i temeljne hrvatske vrednote: OBITELJ, VJERA i DOMOVINA.

Ali ne… umjesto da pokažu poniznost i zahvalnost za pruženu drugu šansu, umjesto da se ispričaju i pokaju za zvjerstva i zločine počinjene pod njihovim zvijezdama, srpovima i čekićima, pod Titovim i partijskim patronatom, oni i dalje bezobrazno i brutalno nasrću na istinu i težnja im je zavaditi građane, sve sa ciljem da izbjegnu neumitnost vlastitog kraja.

U svom samrtnom hropcu, ti kadrovi spremni su na kojekakve podmuklosti i to nije upitno. Ali moraju znati da, budu li ponovo prouzročili prolijevanje hrvatske krvi, za njih neće biti oprosta ni milosti…

Tomislav Tomečić/Hrvatsko nebo

The post Tomislav Tomečić: Stratišta samoupravnog socijalizma ili Posljednji GALEBOV krik first appeared on Braniteljski portal.