Jelena Lovrić za Jutarnji list Pod naslovom; Klasa Manjinskih baruna

UkolikoJutarnji list sad ne pobriše iz svoje arhive tekst koji je pisala režimska novinarka, isti možete pročitati-OVDJE

Umjesto da manjinski zastupnici sačuvaju neutralnost – jer nije korektno da nacionalne manjine većini određuju odnos političkih snaga u parlamentu – u Hrvatskoj su se oni pretvorili u pravi trgovački klub. Funkcioniraju kao rezerva za popunjavanje vladajuće većine i masno to naplaćuju. Premda im je izborni legitimitet tanak, u Sabor ulaze s nekoliko stotina glasova, uživaju potpuni mandat i ne vide ništa problematično u tome da presuđuju tko će vladati Hrvatskom. Taj aspekt parlamentarnog predstavništva nacionalnih manjina, koji je rezultirao stvaranjem njihovih uvijek istih, profesionalnih predstavnika, svojevrsnih manjinskih baruna, najurgentnije vapi za promjenom, piše Jelena Lovrić za jutarnji.hr

Vladimir Šeks ovaj je put u pravu. Njegova, u ime HDZ-a izražena “načelna rezerva” prema uvođenju dopunskog prava glasa za manjine, što će biti jedna od vrućih tema rasprave o izmjenama Ustava, ima rezona. Opozicija u svom paketu ustavnih promjena predlaže pozitivnu diskriminaciju nacionalnih manjina: pripadnici manjina više se ne bi morali odlučivati između glasanja za opću ili nacionalnu listu. Mogli bi glasati za obje. Umjesto sadašnje ili-ili situacije, opozicija traži i-i model. Predlagači vjerojatno shvaćaju da dvostruko pravo glasa teško mogu ugurati u Ustav, ali će barem HDZ istjerati na čistac. Vladajuća ga stranka već godinama obećava, uvijek s figom u džepu. Na tome je gradila svoje aranžmane s manjincima, bez stvarne namjere da zapisano i realizira.

S parlamentarnom zastupljenošću nacionalnih manjina u Hrvatskoj ima ozbiljnih problema. Na papiru standardi su vrlo visoki. Analiza dosadašnje prakse vjerojatno bi pokazala da najveći problem nije u sada potenciranom dodatnom pravu glasa. Dvostruko pravo glasa eliminiralo bi neugodnost da se pripadnici manjina na izbornome mjestu moraju izjašnjavati o svome nacionalnom statusu, što u Hrvatskoj ni danas nije posve bezbolno. Ali to je uglavnom sva korist koja bi se mogla postići. Uvođenje dodatnog prava glasa manjinama ne osigurava nikakve praktične probitke. Ali bi moglo pokvariti posljednjih godina teško građeno međunacionalno normaliziranje. Pozitivna izborna diskriminacija manjinaca neminovno će, i u konačnici nepotrebno, obnoviti dobrim dijelom već adaktirane neproduktivne debate i napetosti. Hrvatsku bi mogla vratiti u vrijeme nacionalnog razvrstavanja i prebrojavanja. Ako Hrvati uvođenje dodatnog prava glasa dožive kao nepravdu, ni za manjine nije dobro. Svakako, rizici su veći od koristi.

Jedan drugi, krajnje problematičan aspekt manjinskog predstavništva u Saboru nitko se iz politike ne usudi dotaći. Stručnjak za ustavno pravo Branko Smerdel ističe da se manjinama moraju garantirati sva moguća prava, ali da njihovi zastupnici ne bi trebali sudjelovati u formiranju Vlade. Ne bi se smjeli pojavljivati u ulozi jezičca na vagi koji odlučuje o tome tko će formirati vlast. U Njemačkoj u jednoj saveznoj državi danska manjina, jedina u Europi, uživa izbornu pozitivnu diskriminaciju, ali ona je samo jednom, u prvim poratnim izborima, svojim glasom presudila tko će vladati zemljom, što joj je njemačka javnost žestoko zamjerila. Nikada više nije ponovila tu pogrešku. Kod nas ni manjine, a ni glavne političke stranke uopće ne akceptiraju problem.

Jelena Lovrić

Tekst je objavljen 28.10. 2009 u Jutarnjem listu

Ovako je to prokomentirao onaj koji je o ovom davno pisao…

The post KAKO PARTIJA NALOŽI: Ovako je pisala Jelena Lovrić – “Nije korektno da nacionalne manjine uređuju odnos političkih snaga većine” first appeared on Braniteljski portal.

Jutarnji je list u nedjelju 26. studenoga 2017. objavio dosje s kompromitirajućim podatcima iz 70-ih godina koji navodno razotkrivaju odnos Vladimira Šeksa i tajne službe SFRJ.

U cijelom dosjeu nigdje nije izravno navedeno tko je “Kolega”, ali se to kodno ime spominje na više mjesta u raznim dokumentima SDS-a i to kao “operativna veza”, što je Nikola Grmoja, politički tajnik Mosta i saborski zastupnik te stranke komentirao riječima “Plenković nije htio transferirati “kolegu” Šeksa pred Istražno povjerenstvo koje su ugasili prije toga. Predložili su novi zakon o arhivima da arhiv UDBA-e jednom zauvijek zatvore. Pogledajte zašto…”, dijeleći poveznicu prema prikupljenim podatcima.

Vladimir Šeks suočen s optužujućim podatcima Jutarnjeg lista poručio je “Nikoga nisam išao prijaviti, pokušao sam spriječiti klopku koju su mi namjestili udbaši”.

Sam Šeks cijelo vrijeme je tvrdio da je SDS-u, pod čijom je obradom bio gotovo dva desetljeća, zapravo govorio samo ono što su ionako već znali, da nikoga nije “cinkao”, te da je bio “meta, a ne suradnik Udbe”.

-Šeks o optužbama Jutarnjeg lista: Nikoga nisam išao prijaviti, pokušao sam spriječiti klopku koju su mi namjestili udbaši

Jedan od tih dokaza bila je tzv. Rekonstrukcija SDS-a SRH od 1980. do 1990. koju su izradili nekadašnji šefovi te službe Josip Perković i Jan Gabriš, piše Jutarnji list.

Perkovićeve bilješke

Preko svog odvjetnika Ante Nobila, Josip Perković dostavio je Jutarnjem listu, uz dopuštenje za objavu, rukom pisane bilješke koje je sačinjavao tijekom suđenja radi pripreme za ispitivanje svjedoka Vladimira Šeksa. Kako im je naznačio odvjetnik Nobilo, Perković mu je davao pisana saznanja o svim svjedocima koji su se pojavljivali u sudnici, pa tako i o Šeksu, kako bi se pripremio za unakrsno ispitivanje. Naravno, koristili su Perkovićeva saznanja samo prema potrebi.

Osim tih zabilješki, Perković je u njemačkom zatvoru sastavio i svojevrstan osvrt na članak autora Vladimira Šeksa u Nedjeljnom Jutarnjem, u kojemu se Šeks poziva na njegove izjave.

“Upoznat sam s činjenicom da ste se poslužili ‘mojim uradcima’ kao ‘krunskim dokazima’ da niste bili suradnik (informant) SDS-a, centar Osijek. Nevjerojatno. Bili ste najbrutalniji u javnim istupima – od Sabora pa nadalje, u nastojanju da budem izručen i osuđen – to vam je uspjelo. Sada se koristite mojim imenom da biste se oprali, da biste ispisali ljepši životopis. Minimum građanske pristojnosti bi Vam nalagao da izostavite moje ime u ovom kontekstu.”, poručuje Perković.

“Krajem 2005. g. njemačka policija je zatražila moje izručenje koje nije izvršeno zbog ustavne prepreke. Našao sam se u delikatnoj situaciji i u pokušajima da ukažem kako je pozadina svih optužbi isključivo sadržaj objavljen u beogradskoj Dugi od 15. 8. 1992. g. Naš zajednički poznanik izvijestio me je da me pozivate na razgovor u Sabor… Bili ste predsjednik Sabora i naravno da sam prihvatio. Nikakve riječi nije bilo o ‘mom slučaju’, već o ‘Vašem slučaju’. Tražili ste moju pismenu izjavu da niste bili suradnik. Pokušao sam Vas uvjeriti da ne otvarate to pitanje u budućoj knjizi, jer su priče o uništenoj dokumentaciji netočne i postoji potpuna mogućnost rekonstrukcije kontakata s Vama. Niste prihvatili i tražili ste, pa i diktirali, neke sadržaje, vama poželjne. Na Vaš zahtjev i poziv posjetio sam Vas u nekoliko navrata. Ovaj prvi registrirao je i Vaš prijatelj Vukušić kao oblik prosvjeda zbog pokušaja da me se ‘spasi’ od izručenja. No, nije bilo mnogo riječi o ‘mom slučaju’. Nisam tražio Vašu pomoć, niti samilost bilo koga, ali sam kao državljanin RH računao na ustavnu obvezu državnih tijela da provjere lažne optužbe. Vrlo je jednostavno bilo moguće utvrditi da je u pozadini svega tekst iz Duge, nastao 1992., kao oblik ratne propagande, a u nastavku i izmišljena priča o Izvršnom komitetu CK koji je donio odluku da se likvidira Đureković, u navedeno vrijeme koje – nije postojalo. Ukinuto je četiri godine ranije.”, podsjeća Perković.

“Isto je s izmišljenom pričom o ‘posebnoj tajnoj službi’ unutar CK i glavnom akteru tih konstatacija Sindičiću kao članu u toj tajnoj službi, kojem je CK direktno uplaćivao mirovinsko. Provjera se mogla izvršiti u mirovinskom i telefonom, načinom kako Vi provjeravate gdje je nestao EUN za mene. Dobili biste podatak da ne samo da CK nije uplaćivao mirovinsko za tu osobu, već ga nema u evidencijama. Dovoljno za oprez, ako se radi po zakonu. Jedino je DORH obavio svoj dio. Velikim naporima moje obrane osporeni su svi navodi optužnice, ali u mojoj sadašnjoj presudi temelj je Duga”, piše Josip Perković.

“Da, bili ste suradnik/informant SDS-a i na vezi u centru Osijek. Točno su opisani počeci vašeg kontakta koji se dogodio 13. 6. 1974. nakon epizode u Belišću, u kući obitelji Bagarić. Malo to dorađujete – nailaskom mojih kolega sakrili ste se unutar stana. Bili ste silno uplašeni i sutradan ste samoinicijativno došli u Centar SDS u Zagrebačku 2. Zbog silnog Vam je straha i uzbuđenosti pozlilo – morali ste u toalet, koji je tik uz kancelariju u kojoj je s Vama razgovor obavljen. Uvjereni ste bili da su moji kolege u kuću Bagarić došle zbog Vas i Vaših aktivnosti tamo. Da, krenulo je kao Kolega, a nastavilo se kao Dejan…”, navodi Perković.

“Što se tiče kodne oznake Sova – sve sam Vam objasnio još davne 2005. g.”

“U lipnju 1990. g. predsjednik RH dr. Tuđman naredio je ministru Boljkovcu i meni da se određeni broj osoba stavi pod nadzor službe, što je podrazumijevalo i nadzor telefonskih razgovora. Bile su to uglavnom osobe za koje se imalo dokaze ili sumnjalo da imaju veze s KOS-om. Naređen je nadzor nad Vama, koji je obuhvatio i nadzor telefonskih razgovora. Razlog je bila sumnja da ste usporedno sa SDS-om bili suradnik KOS-a još iz vremena majora Laze Boričića (kojeg sam poznavao) te da urotnički djelujete u odnosu na novu vlast i vrh države, i dr. Tuđmana kao predsjednika. Određene su kodne oznake – Vama ‘Sova’, a drugim KOS-ovcima također po ptičurinama – ‘Orao’, ‘Crna ptica’ i dr. Naravno, identiteti su mi poznati od svih nadziranih. Objavili ste neke transkripte iz kojih se može zaključiti da ste bili pod nadzorom duže vrijeme. Svaka tvrdnja o možebitnom nelegalnom postupanju prema vama je izlišna. Tako dugo vremena držati Vas pod nadzorom, raditi transkripte – može se samo uz odobrenje i zapovijed. Obilje podataka je nastalo tijekom tog nadzora, no za razumijevanje je dovoljno koliko sam naveo.”, piše Perković.

“U slučaju potrebe mogu Vam pružiti obilje podataka i detalja iz vremena od 1974. pa dalje, ali i u samostalnoj RH.”, ističe.

“Zbog uzaludnog napora Vašeg tima i Vas. Općepoznato je da je Prates bio suradnik, ali je usporedno vođen i u obradi. U istom centru kao i Vi. Razlozi su isti – prikriti da je suradnik/informant.”

Među svojim bilješkama i napomenama, Perković navodi i tko je bio posrednik, zajednički poznanik, preko kojega mu je Šeks poručio da dođe u Sabor. Radi se, kako tvrdi Perković, o aktualnom predsjedniku Ustavnog suda RH Miroslavu Šeparoviću, navodi Jutarnji list, na čijim stranicama možete pročitati Perkovićevo pismo cijelosti.

Podsjetimo, bivši pripadnici jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josip Perković i Zdravko Mustač na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, 3. kolovoza 2016., proglašeni su krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine. Osuđeni su na doživotne zatvorske kazne.

Visoki zemaljski sud u Münchenu obrazložio je presudu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču činjenicom da su obojica u vrijeme ubojstva obnašali važne funkcije unutar hrvatske Službe državne sigurnosti (SDS) koja je inicirala i provela likvidaciju Stjepana Đurekovića.

I.V.

The post Josip Perković tvrdi: ‘Šeks je bio značajan izvor Udbe, vrlo svestran i sa širokim mogućnostima’ first appeared on Braniteljski portal.