Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na lijevoj obali ušća Save u Dunav i kasarna 18. pješadijskog puka na Banjici, nešto kasnije logori na Ušću i u Milišića ciglani na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prijestolnica i glavni grad u Europi na čijem su gradskom tlu formirani koncentracijski logori…

Mjesec kolovoz 1941. bio je mjesec žestokih progona Židova u Beogradu i Srbiji. Ti progoni su počeli već u travnju 1941. godine kada su beogradski Židovi dobili žute trake na rukave, a u Beogradu i Srbiji nije bilo većeg otpora toj sramoti.

Progon Židova u Srbiji počeo je već tjedan dana nakon raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne države Srbije, pod njemačkom okupacijom. Već 19. travnja 1941. Beograd je bio oblijepljen plakatima da se svi Židovi moraju javiti na Tašmajdan radi dobivanja žutih traka.

Židovi su Srbiji izgubili su sva prava, svu imovinu i dobili – žute trake.

Sramota Srbije – Beograd proglašen prvim velikim gradom “očišćenim” od Židova

Prema podacima iz Glasa Koncila, od 11.870 beogradskih Židova samo je 1.115 preživjelo rat, a glavnu ulogu u hvatanju i ubijanju Židova imale su srbijanske kvislinške vlasti, piše Glas Koncila.

Zanimljivo da je Beograd proglašen Judenfrei čak dva mjeseca prije nego Srbija, u lipnju 1942. godine, kao prvi veliki grad u Europi očišćen od Židova.

Holokaust je sramota koja nikada neće moći biti isprana s glavnog grada Srbije, jer progon ne bi bio tako detaljan da u prokazivanje Židova nije bio uključen i veliki broj kvislinških formacija, pa i građana Srbije, koji su prokazivali Židove koji su se skrivali.

Naravno, bilo je i onih dobrih ljudi, kao i svugdje, koji su nastojali zaštiti progonjene Židove.

Tijekom narednih mjeseci, od travnja 1941. oko 16 000 Židova ubijeno je u okupiranoj Srbiji (uključujući Banat). Ovaj broj obuhvaća gotovo sve Židove iz Beograda, 3 800 Židova iz Banata i 1 100 židovskih izbjeglica iz centralne Europe (uglavnom Austrije), čiji je bijeg preko Jugoslavije do Palestine prekinut njemačkim napadom na Srbiju u travnju 1941.

Sistematsko uništenje Židova u Srbiji odvijalo se u dvije faze:

U prvoj fazi, koja je trajala od lipnja do studenog 1941., u okviru mjera odmazde (Geiselmordpolitik) koje su sprovodile srbijanske kvislinške i njemačke snage, strijeljani su Židovi, muškarci.

U drugoj fazi, između prosinca 1941. i svibnja 1942., žene i djeca su internirani u logor na Sajmištu (Semlin Judenlager) u Beogradu gdje su ubijeni.

Sramota Srbije – glavni grad Beograd imao četiri koncentracijska logora u gradu!

Tijekom okupacije 1941-1944. godine u Beogradu su formirana i radila 4 koncentracijska logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana.

Ova mjesta stradanja, koje je organizirala nacistička vlast uz bezrezervnu podršku srpskih kvislinga, u urbanoj jez­gri Beograda (osim Sajmišta tada na drugoj obali Save, danas dio Beograda), nisu memorijalizirana, obilježena i zaštićena. Samo dva su, Banjički logor i Staro Sajmište, gradskim od­lukama 1984. i 1987. proglašena za „kulturno dobro“, Topovske šupe imaju samo status „prethodne zaštite“, a logor u Milišića ciglani, koja više ne postoji u fizičkom obliku, nije nikada bio predmet razmatranja i valorizacije u službi zaštite.

Logori Topovske šupe na Autokomadi, Sajmište na lijevoj obali ušća Save u Dunav i kasarna 18. pješadijskog puka na Banjici, nešto kasnije logori na Ušću i u Milišića ciglani na Zvezdari učinili su da Beograd postane jedina prijestolnica u okupiranoj Europi na čijem su urbanom tlu formirani koncentracijski logori.

Sedam dana nakon kapitulacije, 21. na 22. travnja 1941., u Beogradu je ubijen neki njemački vojnik, poslije čega je uspostavljena Specijalna policija. Odmah je počela priprema za odmazdu, strijeljanje, popis 11.000 Židova koji je Dragi Jovanović, šef policije, stavio na stol nacista Heinricha Dankelmanna.

Zbog toga što su Beograđani masovno “cinkarili” svoje sugrađane Židove, taj je popis proširen na gotovo 18.000 imena! Stoga, šef Gestapoa za Beograd putem plakata “moli građane da ubuduće više ne denunciraju komisije jer nemačka policija ne uspeva da obradi prispele podatke”.

The post 19. kolovoza 1941. Četiri sramote Srbije – u Holokaustu ubijeno 94% Židova koji su živjeli u Beogradu! first appeared on Braniteljski portal.

Donosimo pismo koje je Philip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i bivši savjetnik UN-a u BiH, 27. veljače 1992. uputio rabinu Abrahamu Cooperu iz centra Simon Wiesnthal. U pismu Cohen uspješno raskrinkava velikosrpsku propagandu koja je početkom devedesetih Hrvatsku optuživala za fašizam i antisemitizam. Cohen ističe da je antisemitizam duboko ukorijenjen u povijest Srbije…

Poštovani rabine Cooper,

U tijeku je kampanja kojoj se želi američku židovsku zajednicu uvjeriti da Srbi vole Židove. U toj se kampanji želi reći i to da u Hrvatskoj postoji rastući fašizam i antisemitizam. Svrha ovoga pisma jest sagledati tu propagandnu kampanju. Ovdje donosim dokaze: 1. Da Srbija ima povijest duboko ukorijenjenog antisemitizma, koji nesmanjen djeluje i danas, 1992. 2. Srpska „ljubav“ prema Židovima politički je motivirana – žele pridobiti simpatije i potporu Židova za srpske terorističke ambicije. 3. Srbi zlorabe žrtve Holokausta u susjednoj Hrvatskoj i Bosni u propagandne svrhe, ali ne daju pošten prikaz Holokausta koji se dogodio u Srbiji.

Židovske zajednice koje su živjele na onome dijelu Balkana koji je bio pod osmanskom vlašću stoljećima su uživale relativnu stabilnost i sigurnost. Tome je došao kraj početkom 19. stoljeća, kada se raspalo Osmansko Carstvo i kada se pojavila država Srbija. Srpsko protjerivanje Židova iz Beograda i okolice počelo je s vladavinom Karađorđa Petrovića, ubrzo nakon uspješnog srpskog ustanka protiv turske vlasti, godine 1804. Kasniji progoni Židova dogodili su se 1846. i 1861. Srpski je antisemitizam snažno došao do izražaja u listopadu 1940., šest mjeseci prije njemačke invazije na Jugoslaviju, kada je srpska monarhija donijela zakon kojim je Židovima ograničila poslovanje i upis na sveučilište (Prilog A). Sljedeće godine, u listopadu 1941., srpske su vlasti, koje su surađivale s nacistima, izdale antisemitske poštanske marke na kojima se prikazuje židovsko-komunističko-masonska zavjera za ovladavanje svijetom. Kao što ih se na tim markama prikazuje, Židovi su bili poniženi, izjednačeni sa zlom i krajnje pokorni. Prilažem jednu uvećanu kopiju tih maraka (Prilog B) i njihov detaljan opis (Prilog C). Srbi već 50 godina nastoje uvjeriti svijet da su sve zlo u Jugoslaviji počinili Hrvati. Istodobno su cijelo to vrijeme nijekali da je ratna vlada Milana Nedića bila fašistička, da je Srbija imala značajnu vojnu i civilnu vlast u vrijeme njemačke okupacije, da je donijela zakone o rasnoj čistoći, da je sudjelovala u uništavanju Židova u Srbiji te da su Srbi imali koncentracijske logore. No, objavljeni i provjereni dokazi, koja je Srbija nastojala sakriti1, jasno pokazuju sve naprijed navedeno. (1)

-7. listopada 1942. Beograd – znate li za strašno ubijanje Židova iz Srbije u pokretnoj plinskoj komori?…

Srpska kvislinška vlada iz vremena Drugog svjetskog rata, kojoj je privremeno na čelu bio Milan Asimović, od travnja do kolovoza 1941., a kasnije Milan Nedić, surađivala je s nacistima od početka do kraja. Nedić je osobno blisko surađivao s lokalnim nacističkim dužnosnicima i osobno se sastao s Hitlerom (2) u njegovu zapovjedničkom bunkeru 19. rujna 1943. (Prilog D). U studenome 1941. Mihajlo Olcan, ministar u Nedićevoj vladi, hvalio se u srpskim novinama Obnova da je „Srbiji dopušteno ono što nije dopušteno nijednoj drugoj okupiranoj zemlji, tj. da uspostavi zakon i red vlastitim oružanim snagama“. (3) S nacističkim blagoslovom Nedić je osnovao Srpsku državnu gardu, kao sastavni dio Srpske državne sigurnosti, koja je bila pod zapovjedništvom Dragomira Jovanovića, bivšeg dužnosnika grada Beograda. (4) Drugi čovjek po snazi, odmah iza Nedića, bio je Dimitrija Ljotića, ideolog fašizma koji je, mnogo godina prije nacističke okupacije, osnovao Srpsku fašističku stranku. Ljotić je organizirao srpske dragovoljačke postrojbe, čija je glavna zadaća bila hvatati Židove, cigane i partizane, i odvoditi ih na smaknuće. U siječnju 1942. list Obnova pohvalno je izvijestio o tome kako je 12. postrojba Srpskih dragovoljačkih snaga uhvatila u Nišu sedam Židova. (5) Nisu samo Nijemci ubijali Židove u Srbiji. Tijekom 1941. novine Obnova (6) i Naša Borba (7, 8) objavljivale su članke o tome da su Židovi stari neprijatelji srpskoga naroda te kako Srbi ne bi trebali čekati da Nijemci počnu istrjebljivati Židove. Koncentracijski logor Banjica, u Beogradu, bio je „u vlasništvu i pod upravom“ isključivo Srbije. Pretvaranje tamošnje bivše vojarne 18. pješačke divizije u koncentracijski logor, kao i troškovi rada samog logora financirani su iz proračuna grada Beograda. (9) Zapovjednik toga logora bio je srbijanski policajac Svetozar Vujević. (10) Svi podatci o preživjelima koncentracijskog logora Banjica bili su napisani isključivo srpskim jezikom i ćiriličnim pismom. (11) Ti podatci pokazuju da je kroz taj logor prošlo najmanje 23.697 žrtava.12 Među njima je bilo mnogo Židova, uključujući i najmanje 798 djece. (12)

Srpski su čuvari strijeljali najmanje 120 djece. (13) Jedna je srpska tvrtka bila sklopila s nacističkom Gestapo uredom u Beogradu ugovor za kupnju odjeće židovskih žena i djece (14) usmrćenih u pokretnim nacističkim plinskim kamionima, u kojima su Židove ubijali dok su ih vozili cestama izvan Beograda, 1941. i 1942. U oglasima za novačenje objavljivanim u novinama za srbijanske policijske snage pisalo je da „kandidati ne smiju imati nimalo židovske ni ciganske krvi“. (15) Istodobno je Srpska pravoslavna crkva otvoreno surađivala s nacistima, a velik dio svećenika javno je branio progon Židova. U studenome 1941. srpski pravoslavni svećenik Dušan Popović izjavio je u crkvi Sv. Marka u Beogradu: „Mi smo izdani i prodani. Crv izdaje i korupcije, koji je utjelovljen u judaizmu, prodro je u srž Jugoslavije“. (16) Dana 30. siječnja 1942. metropolit Josif, privremeni poglavar Svete sinode Srpske pravoslavne crkve, objavio je proglas kojim je zabranio prijelaz Židova na srpsko pravoslavlje. (17) Tim je proglasom, izdanim u suradnji s nacističkim okupacijskim vojnim vlastima, spriječen jedan način spašavanja židovskih života. U kolovozu 1942. Nedićevo vijeće ministara donijelo je uredbu kojom je proglašeno da sva židovska imovina u Srbiji postaje vlasništvo Srbije. (18) Istoga mjeseca, dr. Harald Turner, SS-ov opunomoćenik za Srbiju, pohvalio se da je Beograd prvi europski grad koji je postao Judenfrei. (19) Od 11.970 beogradskih Židova samo ih je 1.115 preživjelo rat. (20) Ukupno je istrijebljeno 94% Židova koji su živjeli u Srbiji (21), dijelom zbog visoke razine suradnje srbijanske vlade, Srpske pravoslavne crkve i srbijanske javnosti s nacistima. Na jednom javnom okupljanju u Kruševcu ministar Mihajlo Olcan, koji je surađivao s nacistima, „zahvalio je Bogu što jako snažna šaka Njemačke nije udarila u glavu srpskoj naciji“ nego „u glavu Židovima u našoj sredini“. Olcana je zatim blagoslovio srpski pravoslavni svećenik Hranislav Popović, koji je bio nazočan. (22) Od kraja Drugog svjetskog rata jugoslavenska vlast, u kojoj su prevlast imali Srbi, nije bila prijatelj Izraela ni židovskog naroda. Kada je izraelski predsjednik vlade Ben-Gurion pri put zatražio da Izrael bude primljen u Pokret nesvrstanih zemalja, Beograd je to odbio, jer je bio naklonjen Arapima. Beogradska je vlada godinama pomagala i obučavala teroriste PLO-a.

Odmah nakon ubojstva Leona Klinghoffera na brodu Achile Lauro, Abu Abas bio je radosno dočekan u Beogradu. Za vrijeme perzijskog Zaljevskog rata Beograd je podupirao svoga saveznika Irak. Detaljan prikaz jugoslavenske potpore terorizmu sadržan je u jednom specijalnom Izvješću kongresne radne skupine (Prilog E). Nažalost, antisemitizam i danas ustrajava u Srbiji. List Pravoslavlje od 15. siječnja 1992., službeni list Srpske pravoslavne crkve, objavio je jedan članak pod naslovom: „Židovi opet raspinju Krista“ (Prilog F).

Četiri antižidovske poštanske marke izložene na Antimasonskoj izložbi koju su u Beogradu od 22. listopada 1941. i 18. siječnja 1942. organizirale srpske vlasti.

Početkom ovoga mjeseca službena novinska agencija Tanjug, sa sjedištem u Beogradu, objavila je da je Rusija priznala Hrvatsku zahvaljujući manipulacijama židovskog lobija. To su komentirale moskovske novine Izvestia (Prilog G). S obzirom na sve izneseno, nepristojno je što je jedan članak dr. Klare Mandić, iz Društva srpsko-židovskog prijateljstva iz Beograda, nedavno naširoko publiciran u židovskim novinama diljem Sjeverne Amerike (Prilog H). U tome članku piše kako su navodno Hrvati u Petrinji, u rujnu 1991., ubili Židovku po imenu Ankica Konjuh, i zaključuje: „Tko će od nas biti sljedeći?“ No, istina je da Ankica Konjuh, bog joj dao pokoj duši, nije bila Židovka, i tu je činjenicu doktorica Mandić saznala 23. prosinca 1991. ili oko toga datuma, kada se u Beogradu sastala Federacija židovskih zajednica Jugoslavije i rekla doktorici Mandić da prestane pogrješno predstavljati Ankinu Konjuh kao prvu židovsku žrtvu toga rata (Prilog I). Susreo sam se s doktoricom Mandić i čuo njezin govor 20. veljače 1992. U Hillel Houseu Sveučilišta Georgetown u Washingtonu, D.C. Osobno sam vidio kako doktorica Mandić uručuje gore spomenuti članak tamošnjem rabinu, bez ikakva komentara. Sama je rekla da ima malo Židova u Društvu srpsko-židovskog prijateljstva, ali je to brzo pripisala jednostavnoj činjenici da Srba u Srbiji ima brojčano znatno više. Ali, istina je da aktivnosti doktorice Mandić nemaju blagoslov ni potporu srbijanske židovske zajednice. Zapravo, židovski intelektualci u Srbiji sumnjaju u motive toga društva (Prilog J). Doktorica Mandić za sebe kaže da je očevidac toga sukoba (Prilog K), ali od početka rata nije imala nijedan izravan kontakt ni s jednim od devet židovskih zajednica iz Hrvatske. Suprotno tome, prilažem izjave dvaju bona fide židovskih očevidaca, Nenada Porgesa i Darka Fischera (Prilozi L i M).

Nenad Porges je predsjednik Židovske zajednice grada Zagreba, gdje živi 1.200 od 2.000 hrvatskih Židova. Darko Fischer je predsjednik Židovske zajednica grada Osijeka, gdje je Centar Židovske zajednice bombardirala Jugoslavenska vojska, kojom zapovijedaju Srbi (Prilog N). Kada su doktoricu Mandić zamolili da komentira bombardiranje sinagoge u Dubrovniku, rekla je da tamošnja sinagoga nije ni oštećena. Ali, Židovi očevidci s time se ne slažu (Prilog O). Dakle, nije se moguće oteti dojmu da je doktorica Mandić više zainteresirana za srbijanske (propagandne) interese negoli za dobrobit Židova. U biti, njezinu turneju govora po Sjevernoj Americi, iz veljače 1992., nije promicala nijedna američka ni kanadska židovska organizacija ni Židovska zajednica grada Beograda. Tu je turneju promicala tvrtka Wise Communications, koja se bavi odnosima s javnošću i ima sjedište u Washingtonu, i koja zastupa srbijansku naftnu kompaniju Jugopetrol, što je samo maska pod kojom zastupa komunističku beogradsku vladu. Američko židovsko-srpsko društvo prijateljstva, sestrinska organizacija Društva doktorice Mandić iz Beograda, na najnepošteniji način izrabljuje Holokaust. Ta se kalifornijska podružnica zdušno trudila i trudi izjednačiti položaj Srba i Židova tijekom Drugog svjetskog rata, kao žrtava Hrvata. Njihov je bilten pun priča o ustaškim zvjerstvima (Prilog P). No, taj selektivan prikaz povijesti sadrži ozbiljne manjkavosti, a to su: nikada ne spominju srpsko sudjelovanje u Holokaustu ni srpski genocid nad Hrvatima i slavenskim muslimanima. Vrijedno je sagledati bosanske muslimane, koji su 500 godina mirno živjeli sa židovskom sefardskom zajednicom. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su četnici, po izričitoj zapovijedi svoga vođe Draže Mihajlovića, nastojali iskorijeniti sve ne-Srbe iz Srbije, Bosne i Hercegovine, i Hrvatske, i u tome su pohodu poklali između 86.000 i 103.000 slavenskih muslimana. (23, 24) Danas mnogi Srbi ponosno ističu da su četnici bili njihove obrambene snage u Drugom svjetskom ratu, ali to je jednostavno povijesni revizionizam. U stvarnosti, četnici, koji su u prvome redu željeli restaurirati srpsku krunu i teritorijalnu ekspanziju srbijanske države, bili su moralna inačica hrvatskih ustaša. I jedni i drugi bili su stopostotni počinitelji genocida. K tome, četnici su surađivali i s nacistima i s fašistima pa su židovski borci odlučili napustiti četnike i priključiti se Titovim partizanima.

U rujnu 1991., nakon što sam otkrio spomenuti bilten Američkog židovsko-srpskog društva prijateljstva (Prilog P), telefonirao sam njegovu uredniku gospodinu Grujiću. Prvo je nijekao da se Holokaust ikada dogodio u Srbiji. Kada sam mu nabrojio nekoliko koncentracijskih logora, rekao mi je da su Hrvati tada bili došli u Srbiju i vodili te logore, što je toliko smiješno da ne zaslužuje nikakav daljnji komentar. Zbog toga prijetvornog povijesnog revizionizma teško mi je vjerovati da su takvi Srbi naučili lekciju iz Holokausta. Danas Srbi, u dijelovima Hrvatske pod srpskom vlasti, prisiljavaju Hrvate da nose crveno-bijele trake oko ruke, što sablasno podsjeća na žute trake koje su Židovi u Srbiji bili prisiljeni nositi za vrijeme Holokausta (Prilog Q). Doktorica Mandić glavni je zagovornik gledišta da u Hrvatskoj raste antisemitizam, a njezine optužbe usredotočene su na dr. Tuđmana. Ali, židovski čelnici u Hrvatskoj i Židovi koji posjećuju Hrvatsku svjedoče da u Hrvatskoj nema nikakva dokaza o državnom antisemitizmu. Optužbe protiv Tuđmana ne proistječu toliko iz njegovih poteza prema Židovima, koji su potpuno dobroćudni (Prilozi R i S), nego iz prevedenih isječaka iz njegove kontroverzne knjige Bespuća (Prilozi T, U i V). No, vrijedno je primijetiti da gotovo sve te isječke američkim čitateljima milostivo stižu uglavnom iz jednog izvora – iz Beograda. No, nitko do sada nije točno preveo naslov te knjige, koji glasi: „Bespuća povijesne stvarnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja“. Knjiga u biti istražuje čovjekovu nehumanost prema čovjeku i daje pregled genocida tijekom ljudske povijesti. Iako u načelu Židovi nisu fokus te knjige, opisani su pokolji Židova iz raznih povijesnih razdoblja. Nažalost, dubokoj temi ove knjige pristupljeno je na prilično nespretan način. Knjiga doista sadrži dijelove kojima nedostaje senzibiliteta prema židovskim osjećajima i židovski su čelnici u Hrvatskoj prvi izrazili oštru kritiku na račun Bespuća. Ipak, svaki pošteni čitatelj može reći da ta knjige nije opravdavanje Holokausta, za što je neki optužuju, ni nijednog čina genocida iz bilo kojeg vremena. Autor također hvali Židove. U jednom poglavlju, koje nikada ne navode (srpski izvori), Tuđman kaže da su Židovi najciviliziraniji narod na zemlji. Zato bi bilo razborito prevedene isječke prihvaćati s oprezom, budući da ta knjiga može biti predmet namjerne manipulacije. Daljnje vrednovanje ove knjige mora pričekati bona fide prijevod. Kao što znamo, Istina je prva žrtva rata i komunizma. Nažalost, u Jugoslaviji, u kojoj su vladali Srbi, prisutni su i rat i komunizam. Moramo biti svjesni da je židovska zajednica omiljena meta propagandista. Beograd osobito zlorabi židovsku osjetljivost na Holokaust u pokušaju da pridobije simpatije Židova na stranu Srba, koji sebe prikazuju kao žrtve, dok skrivaju svoju ulogu zločinaca i anitsemita. S obzirom na naprijed navedene dokaze, čovjek mora propitivati pravu prirodu i značenje novostečene ljubavi Srba prema židovskome narodu.

Srdačno, Philip J. Cohen

Bilješke

1 Vuković, Tomislav, Mozaik izdaje, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1991.

2 Obnova, Beograd, 21. rujna 1943.

3 Obnova, Beograd, 21. studenoga 1941.

4 Borković, Milan, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985., str. 236.

5 Obnova, 31. siječnja 1942. 6 Obnova,

6. listopada 1941.

7 Naša borba, Beograd, 23. studenoga 1941.

8 Naša borba, 30. studenoga 1941.

9 „Banjica“, Historijski arhiv Beograda, Beograd, 1967., str. 25.

10 „Banjica“, Historijski arhiv Beograd, Beograd, 1967., str. 21.

11 Vuković, Tomislav, Mozaik izdaje, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoga, Zagreb, 1991., str. 79-80.

12 „Banjica“, Istorijski arhiv Beograda, Beograd, 1967., str. 178.

13 Zorkić, Sretenije, „Teror u Beogradu za vreme neprijateljske okupacije“, Godišnjak grada Beograda, Beograd, 1959., str. 490.

14 Politika, Beograd, 1. studenoga 1944.

15 Obnova, 10. siječnja 1942.

16 Obnova, 1. prosinca 1941.

17 Glasnik Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1. ožujka 1942.

18 Obnova, 29. kolovoza 1942.

19 Politika, 29. Travnja 1989. Dana 8. lipnja 1942. Emanuel Schafer, njemački zapovjednik sigurnosti u Srbiji, izvijestio je jednu skupinu njemačkih časnika, u kojoj je bio i najviši nacistički general Paul Bader, da je Beograd prvi grad u Europi koji je Judenfrei.

20 Historijski arhiv Beograda, Beograd.

21 Shelah, Menachem, „Četnici“, u Gutman, Israel, ur., Encyclopedia of the Holocaust, MacMillan, New York, 1990., vol. 1, str. 288-289.

22 Obnova, 15. rujna 1943.

23 Kočović, Bogoljub, Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, Veritas Foundation Press, London, 1985., str. 124.

24 Žerjavić, Vladimir, „The Losses of Yugoslav Population in the Second World War“, u Geographical Papers, Institute of Geography, vol. 8, University of Zagreb, 1991, p. 96 („Gubitci jugoslavenskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu“, u Geografske radovi, Zagreb, svezak 8, 1991., str. 96).

Izvor-HKV

The post Philip J. Cohen o velikosrpskoj propagandi i srpskome antisemitizmu koji i danas ustrajava u Srbiji first appeared on Braniteljski portal.

»I moje istraživanje pokazuje kako je Stepinac snažno osuđivao kršenje ljudskih prava zakonima usmjerenima protiv Židova, Srba i Roma te da je u svakoj prigodi zahtijevao povratak na Božji zakon«, istaknula je dr. Esther Gitman na predstavljanju svoje knjige »Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava« u srijedu 13. veljače na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Knjigu na engleskom jeziku, koja je naišla na veliku pozornost hrvatske javnosti, predstavili su urednik izdanja povjesničar dr. Mario Kevo, politička analitičarka i publicistkinja Višnja Starešina i autorica. Važnost i vrijednost njezina znanstvenoga opusa, u kojem svakako treba spomenuti i knjigu »Kad hrabrost prevlada« o spašavanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posvjedočila je i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović uručivši joj dan ranije odličje »Red kneza Branimira s ogrlicom« za »osobite zasluge stečene istraživanjem, dokumentiranjem i promicanjem istine o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, kao i zbog produbljivanja razumijevanja između hrvatskoga i židovskoga naroda«, stoji u obrazloženju.

Rođena je g. 1939. u Sarajevu, preživjela je holokaust i nakratko se s obitelji preselila u Izrael te u Kanadu i odatle 1972. u SAD, gdje je bila uspješna gospodarstvenica. Diplomirala je povijest i sociologiju, a doktorirala je na Sveučilištu grada New Yorka na temu spašavanja Židova u NDH. Znanstvena otkrića na tu temu još je više produbljivala zahvaljujući Fulbrightovoj stipendiji koju je dobila 2002. kako bi nastavila sa znanstvenim radom. Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu kao gostujuća profesorica studentima je u akademskoj godini 2013./2014. držala kolegij o spašavanju Židova.

Sve su to sasvim dovoljni razlozi da ju zamolimo za razgovor kako bi čitateljima Glasa Koncila otkrila stvarne i nove povijesne činjenice o ulozi hrvatskoga blaženika, zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca u spašavanju ne samo Židova, nego svih ugroženih u olujama Drugoga svjetskoga rata, koje kao »kulu od karata« ruše sve dosadašnje komunističke, jugoslavenske, antifašističke i velikosrpske mitove.

DR. GITMAN: Istražujući spašavanje Židova u NDH, prvi sam put naišla na spomen nadbiskupa Stepinca u razgovoru s dr. Stjepanom Steinerom u njegovu stanu u Zagrebu, koji je zajedno s ostalih više od 140 židovskih liječnika, među kojima je bila i njegova supruga, najvjerojatnije uz znanje i dopuštenje samoga poglavnika Ante Pavelića, poslan u jesen 1941. u zabačene bosanske krajeve radi suzbijanja epidemije. On mi je kazao kako osjeća veliku zahvalnost prema dr. Anti Vuletiću, koji je smislio taj plan spašavanja židovske liječničke ekipe i kasnije bio proglašen Pravednikom među narodima, jednako kao i zagrebačkomu nadbiskupu, koji je spasio velik broj Židova. Bila sam pomalo zatečena jer nikada dotada ni čula nisam o nadbiskupu Stepincu u spomenutom kontekstu, a posebice me je zaintrigirao nastavak razgovora kada je rekao kako nije riječ o spašavanju samo Židova, nego i Srba, Roma i svih drugih ugroženih bez obzira na razlike. Moje zanimanje za nadbiskupa povećalo se kada sam kasnije čula da je također spasio korisnike židovskoga staračkoga doma »Lavoslav Schwarz« u Zagrebu, da je u spašavanju surađivao sa zagrebačkom židovskom općinom, posebice s njezinim nadrabinom dr. Miroslavom Šalomom Freibergerom i drugima. Moram priznati, posebno je potresno na mene djelovalo i oproštajno pismo jedne Židovke, do kojega sam slučajno došla i koje sam objavila u knjizi, u kojem ona moli rodbinu i prijatelje da nakon njezine smrti umjesto vijenaca i cvijeća daruju taj novac nadbiskupu Stepincu za njegovu skrb za siromašnu i napuštenu djecu. Spomenula bih u tom smislu i slučaj jednoga židovskoga djeteta bez roditelja iz Pakraca, za koje se po zamolbi prijatelja zauzela Olga Neuman. Dovela ga je u Zagreb, no ubrzo se doznalo za to židovsko dijete pa se, bojeći se za njega, posavjetovala sa svojim župnikom. On ju je umirio da će je najaviti nadbiskupu Stepincu, koji će sigurno sve učiniti da se dijete zaštiti. I zbilja, po župnikovoj preporuci otišla je do nadbiskupa, koji joj je rekao kako bi najbolje bilo da dijete ostane u Caritasovu sirotištu, što je i učinjeno. Ona ga je redovito posjećivala sve do kraja rata, i zbog toga hrabroga pothvata kasnije je i ona proglašena Pravednicom među narodima. Razgovarala sam kasnije s njom, a ni njoj ni meni nije bilo jasno zbog čega to isto priznanje nije dobio i nadbiskup, nego je čak proglašen zločincem. Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.

DR. GITMAN: Točno, konkretno potaknula me je moja kći, majka šestero djece, koja je htjela doznati kako to da sam ja u tom općem protužidovskom ludilu bila spašena, zatim moja mama, kao i barem netko od poznanika i članova naših brojnih obiteljskih prijatelja. Kći me stalno zapitkivala o detaljima, okolnostima i osobama koje su sudjelovale u tome.

DR. GITMAN: Najprije valja istaknuti da je Stepinac osuđivao i nacizam i fašizam i komunizam i nečovještvo ustaša, a tijekom ratnih godina pridržavao se isključivo samo jedne maksime: postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Stoga bih pročitala dio jedne njegove propovijedi u kojoj je doslovce rekao: »Na jednu bih vas stvar želio danas napose upozoriti, ako želite biti pravi podanici Krista Kralja, a to je ljubav prema bližnjemu, ljubav prema čovjeku bez razlike kako se zvao. U ovo zadnjih nekoliko decenija uspjele su razne bezbožne teorije i ideologije tako zatrovati svijet, da je mržnja postala reć bi glavnim pokretalom sviju ljudskih čina. Pogibelj je da i oni, koji se diče katoličkim imenom, da ne rečem čak i duhovnim pozivom, postanu žrtvom strasti mržnje i zaborave na zakon, koji je najljepša karakteristika kršćanstva, zakon ljubavi… Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju.« Dakle, temeljna ljudska prava za njega imaju bitno teološko utemeljenje u samom Bogu Stvoritelju i zato ih ni jedna zemaljska vlast, koliko god ona moćna bila, nema pravo pogaziti ili oduzeti jer prava čovjeka nadilaze vremenite i prolazne političke, ideološke i državne strukture u povijesti.

DR. GITMAN: Već sam spomenula gđu Olgu Neuman i njezinu požrtvovnost, kojom je zahvaljujući i Stepincu spasila židovsko dijete iz Pakraca. Jednako tako, vjerujem da je široj hrvatskoj, pa i znanstvenoj javnosti manje poznat slučaj iz 1941. kada su dvojica svećenika i šest redovnica, iako su bili Židovi, bili oslobođeni nošenja trake sa žutom Davidovom zvijezdom, od nacista namijenjenom da bude sramotan znak. Stepinac je svečano izjavio: »Zamolio sam te svećenike i časne sestre da nastave nositi ovaj znak pripadnosti narodu u kojem je rođen naš Spasitelj sve dok ga budu morali nositi i drugi.« Citirala bih ga također u zabrinutosti za neke ljude pod njegovom zaštitom kada im je iskreno poručio: »Ja vas više ne mogu čuvati, molim vas, idite i nađite si mjesto na kojem se možete spasiti.« U knjizi će mnogi pronaći još takvih sličnih i brojnih primjera.

DR. GITMAN: Velike zasluge za nju ima moj suprug koji je cijelo vrijeme u pripremi knjige bio sa mnom. Naime, fotografija naslovnice daje do znanja čitateljima da u Americi, točnije u New Yorku, postoji Ulica kardinala Stepinca. Bolji poznavatelji tamošnjih prilika znaju da se newyorške ulice imenuju po povijesnim osobama, koje moraju biti najprije itekako zaslužne u svakom smislu riječi, tj. znanstveni, politički, humanitarni, moralni i svake druge vrste velikani, jer su oni istodobno i putokazi prema plemenitomu, lijepomu, korisnomu, uspješnomu i sl. Gradski ured za imenovanje ulica razgovarao je s puno osoba prije nego je g. 1980. odlučio imenovati ulicu po kardinalu Stepincu jer je imenovanjem on i na simboličnoj razini postao smjerokaz i uzor čovječnosti i nesebičnosti, što nije mala stvar u širenju istine o njegovoj osobi i djelatnosti.

DR. GITMAN: Da, Stepinac tako jasno poručuje današnjoj Europi, i to već od g. 1938. u nagovoru studentima i tijekom svih sljedećih godina, da su nacionalne vrijednosti i prava svih europskih naroda, među kojima je i pravo na vlastitu državu, za što se on čvrsto zauzimao i u slučaju svojega hrvatskoga naroda, istodobno vrijednosti zapadne civilizacije, koja stalno i bez okolišanja mora također stajati u obrani slobode i prava svakoga pojedinca, obitelji, rase, naroda, vjerske zajednice. Pa naš je nadbiskup, da se malo našalim, veći Europejac nego mnoštvo današnjih političara i birokrata u Bruxellesu.

DR. GITMAN: Stvar je prilično jasna. Zbog svojih beskompromisnih stajališta u obrani ljudskih i narodnih prava te privatnoga vlasništva, i jasnih moralnih načela koje je javno iznosio, itekako je smetao poratnim komunistima u njihovim totalitarnim namjerama preuzimanja i kontrole svih područja ljudskoga i društvenoga života. Budući da su imali apsolutnu vlast nad politikom, medijima, diplomacijom, znanošću, umjetnošću, odgojem i dr., relativno su lagano i brzo stvorili sliku o zagrebačkom nadbiskupu kao zločincu, bez obzira na to što to kod širih slojeva katoličkih vjernika nije »prolazilo«. Kasnije su komunisti u sprezi s velikosrpskom ideologijom, služeći se istom metodologijom, pridodali i u biti rasističku, a može se onda reći i fašističku tezu o genocidnosti hrvatskoga naroda. Zahvaljujući silnoj promidžbenoj nadmoći te su se teze »udomaćile« ne samo u onodobnoj jugoslavenskoj javnosti, nego i u velikom dijelu svjetske javnosti. Njihove razorne posljedice osjećaju se još i danas te ne treba gajiti iluzije – trebat će još mnogo vremena da stvarne povijesne činjenice i istina promijene tu prevladavajuću svijest i podsvijest.

DR. GITMAN: Ponovila bih samo zaključnu misao, zapravo želju, ne samo moju, nego mnogih, koju sam izrekla na kraju izlaganja na predstavljanju knjige: neka nadbiskup Stepinac bude proglašen svetcem, što on već jest! Spasio je svoju Crkvu, svoj narod i mnoge od nas.

M.M.

The post DR. ESTHER GITMAN, AUTORICA KNJIGE »ALOJZIJE STEPINAC – STUP LJUDSKIH PRAVA« »Nadbiskup Stepinac zaslužio je najviše židovsko priznanje« first appeared on Braniteljski portal.

State Department objavljuje godišnje izvješće na temelju informacija dobivenih od vladinih dužnosnika, nevladinih udruga, predstavnika crkava, akademske zajednice i novinara.

Veličanje ustaštva i relativiziranje holokausta te problemi s povratom židovske imovine glavne su zamjerke Hrvatskoj u američkom izvješću o vjerskim slobodama u 2017. objavljenom u srijedu.

VIDEO Marko Perković Thompson nije kriv: Sutkinja obrazložila odluku glede pozdrava ‘Za dom spremni’

U dijelu koji se odnosi na Hrvatsku, navodi se niz slučajeva veličanja ustaštva i nijekanja holokausta u 2017., od sporne veteranske ploče u Jasenovcu do skupa radikalnih desničara u Zagrebu i koncerta Marka Perkovića Thompsona u Slunju.

“Neki židovski čelnici rekli su da je bilo slučajeva značajnog povijesnog revizionizma i umanjivanja ili nijekanja uloge države u Holokaustu. Izrazili su nezadovoljstvo kako je vlada odgovorila na slučajeve antisemitizma, kao što je postavljanje kontroverzne ploče u Jasenovcu i upotreba ustaških simbola i slogana”, stoji u izvješću objavljenom na internetskim stranicama State Departmenta.

MILORADE TKO JE TU FAŠIST?…EVO ZAŠTO JE MILORAD PUPOVAC PREŠUTIO IZVIJEŠĆE SOA-e!…

Navode se i napadi na hrvatske Srbe i oštećivanje pravoslavnih crkava na koje je upozorio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej. I on je rekao da je za posjeta Jasenovcu 2016. vidio proustaške grafite na zidovima spomen područja, kažu u američkom ministarstvu vanjskih poslova.

Mitropolit Porfirije pjeva četničku pjesmu – Šta se ono na Dinari sjaji

Veliki dio izvješća posvećen je službenoj komemoraciji žrtvama ustaškog logora Jasenovca koju su drugu godinu zaredom bojkotirali predstavnici Židova, Srba i antifašista.

“Ti čelnici kao razloge navode da su nezadovoljni odgovorom vlade na postavljanje ploče s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ u blizini logora”, piše u izvješću.

Vladini čelnici kasnije su osudili postavljanje ploče i premjestili je, ali nisu odlučili o legalnosti ustaškog pozdrava, nego su osnovali vijeće koje bi trebalo donijeti preporuke o korištenju totalitarnih simbola iz Drugog svjetskog rata, piše u izvješću.

ZBOR GARDIJSKIH BRIGADA PROZVAO JANDROKOVIĆA I BERNARDIĆA ZBOG STRAVIČNIH STAZIĆEVIH JAVNIH OBJAVA!

State Department navodi i slučaj kada su članovi neparlamentarne, krajnje desne Autohtone hrvatske stranke prava održali marš u glavnom gradu Hrvatske, mašući zastavama s grbom povezanim s ustaškim pokretom i stranačkom zastavom na kojoj piše “Za dom spremni”.

-STRAVIČNA JAVNA OBJAVA STAZIĆA: POZIVAMO HRVATSKE INSTITUCIJE DA TEMELJITO ODRADE SVOJ POSAO!

“Pjevač Marko Perković Thompson predvodio je proustaške uzvike na koncertu u Slunju u povodu obljetnice Oluje, zbog čega je prekršajno prijavljen, navodi State Department. Sud ga je naknadno oslobodio uz obrazloženje da nije poticao mržnju na temelju nacionalne ili vjerske pripadnosti”.

HRVOJE ZEKANOVIĆ U HRVATSKOM SABORU PORUČIO: STAZIĆU, DOSTA JE BILO!…VIDEO…

Washington i ove godine upozorava vladu da nije ispunila obveze prema Židovima kojima je oteta imovina u Drugom svjetskom ratu. “Američko veleposlanstvo potiče vladu da vrati imovinu, posebno pripadnicima židovske zajednice, i podržava izmjene postojećeg zakona kako bi se produžili rokovi i uvažili novi zahtjevi za povrat ili odštetu”, navodi se u izvješću.

Postojeći zakon ne dopušta hrvatskim građanima kojima je imovina oteta u holokaustu da traže povrat ili odštetu, jer je iz zakona izuzeto razdoblje od 1941. do 1945. Zakon također ne dopušta oštećenima koji nisu hrvatski državljani da podnose nove zahtjeve, jer je rok istekao 2003. i nije obnovljen, kaže se u izvješću američke vlade.Hina

A.K.

The post Izvješće State Departmenta nakon Hasanbegovića i Sedlara lani, sada spominje Marka Perkovića Thompsona first appeared on Braniteljski portal.