Iako je tijekom izborne noći Sinčić poručio da više neće komunicirati s novinarima i medijima, pogazio je i tu riječ pa je danas sazvao konferenciju za medije…

Baš kao što se nagađalo, unatoč najavi da to neće učiniti, Ivan Vilibor Sinčić – lider Žvog zida, odlazi u Bruxelles. O raspadu ove populističke opcije počelo se nagađati nakon što je Tihomir Lukanić dao ostavku na mjesto glavnog tajnika stranke.

Mediji su tada javili kako se vodstvo stranke posvađalo oko mandata u Europskom parlamentu. Naime, u stranci je postojao dogovor da će u Europarlament otići upravo Lukanić, bez obzira na broj preferencijskih glasova. Unosna je to fotelja koja donosi plaću od 8.757,70 eura bruto plus paušal od 300 eura za svaki dan proveden na zasjedanjima. Zastupnici imaju pravo i na starosnu mirovinu kada napune 63 godine. Mirovina iznosi 3,5 % plaće za svaku punu godinu mandata, ali ne može premašiti 70 % plaće. Te se mirovine isplaćuju iz proračuna Europske unije.

Iako je tijekom izborne noći Sinčić poručio da više neće komunicirati s novinarima i medijima, pogazio je i tu riječ pa je danas sazvao konferenciju za medije.

“Ideja je da se profiliraju i rotiraju novi ljudi, njih pet. Dogovor je onemogućen, našli smo alternativno rješenje, da do parlamentarnih izbora ja idem u Europski parlament, a nakon toga ćemo vidjeti. Nisam očekivao da će se Branimir Bunjac ovako ponašati i očekujem da prepusti mandat meni da ga mogu dati Tihomiru Lukaniću. Zbog takvog ponašanja sam suspendirao Branimira Bunjca, a o njegovoj budućnosti će odlučivati disciplinska komisija”, rekao je novinarima. Bunjca bi tako mogla snaći četiri scenarija: opomena, zabrana kandidiranja, zabrana imenovanja i isključenje iz stranke, što je najgori scenarij.

“Tihomir Lukanić bit će politički tajnik, Dominik Vuletić bit će međunarodni tajnik, Toni Šunjić bit će novi glavni tajnik, Denis Martinić će biti voditelj ureda u Bruxellesu, a Damjan Vucelić bit će moja zamjena u Saboru dok se ova situacija ne razriješi”, objavio je Sinčić i dodao: “Jednoglasno smo se dogovorili da Bunjac mora postupiti sukladno predizbornom dogovoru, a to je da prepusti mandat Tihomiru Lukaniću.”

Odgovorili su i na novinarsko pitanje je li Lukanić dao ostavku zbog inzistiranja potpredsjednice stranke Vladimire Palfi da Ivan Vilibor Sinčić ide u Europski parlament. “Ništa nije dalje od istine”, kazao je Lukanić.

Bunjac najavljuje nove izazove

Podsjetimo, zastupnik Bunjac je u listopadu prošle godine podnio ostavku u Saboru kako bi mandat preuzela supruga Ivana Vilibora Sinčića Vladimira Palfi. No ubrzo je povukao ostavku i ostao u saborskoj fotelji. Bunjac je u naknadnom razgovoru za N1 kazao da je mandat ionako izvorno od Vladimire Palfi i da je bio dogovor prije dvije godine, kada ju je zamijenio, da će on odraditi prvu polovicu, a ona ostatak kad se vrati s porodiljnog.

Danas je pak na svojoj Facebook stranci zagonetno komentirao događaje u stranci. Uz fotografiju sa psom kojeg vodi u šetnju, Bunjac je kratko napisao: “Malo šetnje uoči novih izazova.”

Objavljena je sramotna snimka

Nakon objave ove vijesti Dnevnik.hr je objavio video u kojem se vidi obračun članova Živog zida vezano uz mandat kojeg su dobili za Europski parlament. Na njoj se vidi kako Branimir Bunjac viče na Dominika Vuletića, člana Živog zida kojeg je Sinčić u utorak proglasio međunarodnim tajnikom. U prostoriji su, između ostalih još i Sinčić i Tihomir Lukanić.

The post ZAISKRILO: Skoro tuča oko mandata. Ipak Sinčić odlazi u Bruxelles, a Bunjac je suspendiran… first appeared on Braniteljski portal.

Nikada u životu nije radio. Bio je dijete buržujčića. Nikada nije imao kuću. Lijepo se kao buržujčić odijevao. Putovao je po Europi, živio i izdavao novine po mondenim gradovima Europe. Samo je pisao, članke, polemike, programe… u buntovnom tonu. Danas bismo rekli čovjek koji stalno visi na društvenim mrežama. Bio je antisistemski čovjek sa savršenim osjećajem za irealnost. Vozio se na biciklu, rado je kartao s rođakinjom, pio čaj svaki dan u buržujskoj maniri. Nikada u životu nije upravljao, niti je znao kako se upravlja ili proizvodi. Ni u rat nije išao, a buktio je Prvi svjetski. Revoluciju su umjesto njega uglavnom izveli drugi. Kada je kao takav došao na vlast, vlastiti osjećaj za irealnost pretvorio je u realnost. Imao je sve karakteristike profesionalnog buntovnika. U ime sirotinje, a čega drugog, majke ti mile…
Taj čovjek buntovnik zvao se Lenjin.

Trivijalno i bizarno

Ovaj njegov portret je još koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća donio Curzio Malaparte u romansiranoj Lenjinovoj biografiji pod naslovom “Dobri čovjek Lenjin”, nastaloj na temelju reportaža koje je pisao iz Sovjetskog Saveza. Tada još nisu bili poznati razmjeri zločina nove Lenjinove države, no knjiga je, prvi put objavljena na francuskom, izazvala pravi elektrošok prikazom Lenjina o kojem je vladala slika nekog novog Džingis Kana. Koliko je Malaparteova knjiga korisna i vrijedna za historiografiju ovdje nije bitno. Bitna je samo temeljna ideja knjige u kojoj se naglasak stavlja na to kako su trivijalnosti, osobe sa savršenim osjećajem za irealnost i bizarne okolnosti, kontradiktorne u sebi, ozbiljno mijenjale tijek povijesti kao profesionalni buntovnici. Dakako, buntovnik je buntovnik dok ne preuzme vlast. Potom postaje – konzervativac.
Što mislim o Živom zidu, pitao me jedan kolega iz drugog medija nakon njihova kongresa u Lisinskom. Skoro isto što i o Lenjinu, dakako, na neusporedivo nižoj intelektualnoj razini, ali u biti isto – profesionalni buntovnici, antisistemski ljudi sa savršenim osjećajem za irealnost. Pravi politički Molotovljev koktel. Profesionalni buntovnici, u ime čega? Pa kao i svi, u ime sirotinje, majke ti… Predodređeni su, kao takvi, bez ironije, da mijenjaju tijek (hrvatske) povijesti. Malo se šalim, ali samo malo. Dobro, Sinčić sada, za razliku od Lenjina, ima kuću pozajmivši novac od mrskih banaka, no ne znam je li, kao i Lenjin, ikada radio prije Sabora, ne znam je li druga ikona Živog zida Ivan Pernar radila nešto prije ulaska u Sabor, kao što ne znam je li Sinčićeva supruga završila fakultet koji nikada nije pohađala, a tvrdila je da je diplomirala. Vidim doduše Pernara na biciklu. Nikada ničim nije upravljao, niti zna kako se proizvodi, vidim njegovu želju da izađemo iz Europske unije i NATO-a i povežemo se s Rusijom. Trivijalno, bizarno, ali zabavno jer važno je zvati se Vladimir, bilo Lenjin, bilo Putin, to ime je valjda tajna privlačnosti Pernara prema Moskvi. K tome i Putin i Lenjin imaju jednu zajedničku stvar, obojica su na vlast došli u četrdeset sedmoj godini života. Sve brojke idu Pernaru u prilog.

Podjela funkcija

Zato, kada dođu na vlast, podjela funkcija je logična. Pernar ministar vanjskih poslova, Sinčićeva supruga ministrica znanosti i obrazovanja, a predsjednik vlade neki menjševik iz redova njihova budućeg koalicijskog partnera, možda Gordan Maras. Sinčić je idealan za guvernera Hrvatske narodne banke kada krene štancanje novca na venecuelanskom ili nekom drugom latinoameričkom modelu.

Hrvatska još od četrdeset pete ima tu nesreću da su njome dijelom vladali profesionalni buntovnici sa savršenim osjećajem za irealnost koju su, u rijekama krvi, pretvorili u realnost. U ime čega su se bunili? Pa u ime sirotinje, majke ti… U ime čega su nakon rata ubijali, pljačkali, zatvarali i progonili neistomišljenike? Pa u ime naroda, majke ti… Kako je ove godine pedeseta obljetnica jednog velikog festivala buntovništva, famozne šezdesetosmaške revolucije, čiji važni akteri danas griju stolice i u Europskom parlamentu, pa i fotelje onih protiv kojih su se pobunili, engleski filozof Roger Scruton, i sam sudionik ove pobune, ovako je rezimirao svoj stav: “Tada sam ima dvadeset četiri godine i bio sam buntovnik cijeli svoj život. Danas sam konačno našao nešto protiv čega se ima smisla pobuniti. Postao sam buntovnik protiv buntovnika”.

Antisistemski, buntovnički pokreti bujaju po cijeloj Europi, nije Hrvatska u tome izuzetak. Taj fenomen je samo posljedica, samo reakcija na one koji (loše) vladaju, koji si stalno tepaju da su “mainstream”, pa i u Hrvatskoj, uključujući i koaliciju na vlasti. Situacija je stoga zabrinjavajuća jer i buntovnike i “meanstream” obilježava, ipak, i jedna opasna sličnost. Imaju savršeni osjećaj za irealnost. I jedni i drugi svoju irealnost nastoje učiniti realnošću. Nasiljem nad demokracijom ili institucionalnim nasiljem, nebitno. Utjeha je jedino da, za razliku od Lenjina, nasilje neće biti oružano. Valjda, piše Ivica Šola za slobodnadalmacija.hr .

A.K.

The post Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu first appeared on Braniteljski portal.

Zašto Hrvati nisu imali svoju državu skoro tisuću godina? Zanimljivo pitanje na koje ima toliko odgovora koliko ima Hrvata. Bojim se da će na to pitanje odgovor dati umjetna inteligencija. Kad već nemamo prirodnu. Ovo pitanje je jedan osjetljiv test, je li to hrvatski karakter koji su kroz povijest uvijek oblikovali stranci ili nešto drugo?

Taj naš karakter očit je bio i ovih dana nakon prvog “kongresa“ Živog zida. Živi zid je u roku od sedam godina, od male tvrde udruge protiv deložacija, došao do “brončane medalje“ tj. postao treća politička snaga u Lijepoj našoj.

Nakon što su u Lisinskom predstavili svoj programa započelo je “prekomjerno granatiranje“ suparničkih stranaka. Od “letećeg cirkusa“ i “jeftinih demagoga“ do ”jeftinih populista“ obje velike stranke zazivaju ono što bi moglo kad će izazvati njihov pad.

Kako ne bi došlo do poznate ”naknadne pameti“ dužan sam odmah sada nešto objasniti. Naime, primio sam priličan broj pitanja i upozorenja mojih čitatelja zašto baš nikada ne komentiram “subverzivno“ djelovanje naših “slobodnih zidara“ iliti Živog zida.

Dakle, pred par godina u moj je odvjetnički ured došla vodeća ekipa Živog zida i pristojno predložila da budem njihov pravni zastupnik. Potpisali smo ugovor, oni mi pristojno plaćaju zastupanje, a ja uredno odlazim na sudove i branim stranku i njene članove odnosno taj – kako to kaže prepametna Marijana Puljak iz stranke “Pametno“ – “putujući cirkus“.

Nakon ove zadnje histerije i pljuckanja prema Sinčiću, Pernaru, Bunjcu… vrijeme je da skinem rukavice i pokušam javno odgovoriti na arsenal bljuvotina, onih jadnih i jalnih, kojima doseg zidara ostaje nedosanjan san. Jedna stvar mora odmah biti jasna. Od nasumce izabranih deset problema ove države ‘Živi zid’ nije prouzročio ni jedan jedini. No, jedan problem bi ipak mogli makar i posredno zakuhati. Čitam ovih dana kako bi neki “mudri“ ljevičari mogli dati svoj glas čak i HDZ-u samo “da ovi (Živi zid – op.a.) nikada ne dođu na vlast.“

Drugim riječima, polako izranja na površinu onaj drugi veći i opasniji dio sante leda – velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Čak i zadnja politička budala zna što to znači u Hrvatskoj. Direktna suspenzija demokracije. Za koga god glasovali, vladat će HDZ i SDP. U Večernjem kaže Borislav Ristić kako: “Nema slobode ako ne postoji mogućnost izbora“. Točno. Koja je mogućnost, svrha i posljedica izbora u kojima unaprijed znamo tko će iduće četiri godine vladati državom?

Ako do tog tragikomičnog sinopsisa zaista i dođe, e onda je zato “kriv“ tko drugi nego ‘Živi zid’. Naše političke elite, uz svesrdnu pomoć “velikih i moćnih“ iz HNS-a i ‘Pametno’, ne mogu se sjetiti one također ”velike” stranke u kojoj su Goran zvani Švabo i Anka Taritaš Mrak… ali će poslati povijesnu poruku zidarima: “Non pasaran.“

U prijevodu to može značiti – ukakali smo se! A imaju i zašto.

Na kraju, kako stati na kraj velikim grebatorima koji žive u političkoj “zoni sumraka.“ Bolje je HDZ-u i njegovom Šeksu, Bačiću i Njonji s Đakićem, Stazićem, Marasom i Jovanovićem, samo neka se bude na vlasti. Na ovoj našoj učmaloj političkoj sceni nešto se može promijeniti samo promjenom izbornog sustava, dakle, jedino referendumom o promjeni izbornog zakona kako to predlaže udruga “Narod odlučuje.“ Ako su Vladimir Šeks i Robert Bajruši protiv referenduma onda možete biti sigurni da je to prava stvar.

Sadašnji Ustav RH podržava izrazito diskriminatorski položaj i cementira status nekoliko milijuna Hrvata izvan domovine dočim nam manjinski predstavnici čak i odlučuju tko će biti na vlasti odnosno koja stranka/stranke će formirati vladu. I neka netko danas zapita Furija Radina koliko predstavnika nacionalnih manjina sjedi u talijanskom parlamentu?

Koliko u francuskom, srpskom, njemačkom…? Na čemu je recimo Robert Bajruši ne znam i za to me boli ona stvar. Ali kad Pukijev đak napiše, a Jutarnji to objavi, onda to treba stvarno pažljivo pročitati jer ipak je to naš vodeći dnevnik. Kaže on: “Što ne čudi kad se zna kako su građanske inicijative ”U ime obitelji” i ”Narod odlučuje”, u stvarnosti, lice i naličje jedne te iste fundamentalističke egide koja već šest godina drma Hrvatskom.

Zato se ne smije odmahnuti rukom (mislio je palicom) jer konzervativna je revolucija donijela svašta – uspjeli su u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo savez žene i muškarca…!!?” Znači svi, a to je 70% onih koji su izašli na referendum i rekli ”Da” za referendumsko pitanje, su po bivšoj Nacionalovoj perjanici – fundamentalisti. Pa koliko to fundamentalista u Hrvata ima? Svi koji se žene, vjenčaju… sve su to fundamentalisti i konzervativni revolucionari. Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo to Hrvatsku ostaviti Joži Manoliću jednom kad svi mi pomremo?

U Hrvatskoj su zabilježeni prvi slučajevi slinavke. Ta priljepčiva bolest najčešće se prenosi slinjenjem etiketa i lijepljenjem istih na političke ne podobnike. Oboljeli se, u punom stadiju bolesti, zovu S-LINIĆI.

”Fundamentalistička” revolucija Željke Markić širi se i na Europu. Bavarski premijer Söder naredio je postavljanje križeva u svim državnim ustanovama ne udostojivši se o tome obavijestiti Roberta Bajrušija, Marjanu Puljak, Documentu, Radu, Nenada Stazića, Pofuka, redakciju Novog Lista, Matu Kapovića, Antu Tomića pa čak ni jednog jedinog časnog zastupnika Hrvatskog Sabora koji je zavijao, pardon, navijao i glasovao za Istanbulsku konvenciju.

Drugovi su se uspavali. S križem i kršćanstvom rastali smo se još za donošenja Lisabonskog ugovora EU-a. I sad neki Söder katoličku Bavarsku želi prekrižiti zatucanim križevima. Protiv križa u Bavarskoj je i sam Marx. Što je i normalno. Osim ako kardinal Reinhard Marx nije ujedno i minhenski nadbiskup. Što je samo dokaz neke tajne veze pape Franje i Marxa. Klerofašistička revolucija koja “teče“ prijeti potapanjem svih samoupravnih dostignuća kojima smo darivani nakon smrti dr. Franje Tuđmana.

Pođimo redom. 4. svibnja 1980.g. umro je najveći sin naših itd. – Josip Broz Tito. Nikakvog obilježavanja, naricanja, cmizdrenja za velikim sinom svih naroda i narodnosti… tek neugodni muk. Nešto Walking Dead-ovaca se skupilo u Kumrovcu slaveći pokojnika koji je u svim anketama ušao među prvih 20 zločinaca u dvadesetom stoljeću. Hrvati napokon nisu marginalizirani i ne mogu cviliti: a di je tu Pavelić? Broz čvrsto drži svoje mjesto.

Ako neko misli da je u pitanju neka ljevičarska veza neka pročita još jednom ekspoze Aleksandra Rankovića u Saveznoj skupštini o 3.777.776 zatvorenika i 586.000 likvidiranih od 1945. do 1951. g. Baš me zanima kad i gdje će se prikazati film scenaristice i redateljice Nade Prkačin “Magnum crimen 1945.“

Trećeg svibnja Hrvatsko novinarsko društvo je u Novinarskom domu dodijelilo svoje godišnje nagrade za 2017. godinu. Očekivano, nagradu za novinara godine dobila je Maja Sever s HRT-a. Njezin doček našeg Saše s križem (koji će uskoro biti izložen u Bavarskoj) na Markovu trgu odlučio je u finišu utrke. I sve bi prošlo demokratski usklađeno i dogovoreno da se nije desila ozbiljna društveno politička diverzija. Nagradu za TV izvještavanje dobila je Ivana Petrović s TV Nove.

Eugen Jakovčić iz Documente skočio je kao oparen. Što je ovo drugovi… pa njeno izvještavanje na rubu je poticanja na mržnju. Uvijek raspoložene za svoju istinu, Novosti su ostale zgranute. “Nagrada Ivani Petrović je uvreda profesionalnim novinarima…“ I tako uz živu Tatjanu Munižabu, uz redakciju N1 i RTL neki desni diverzant je progurao Ivanu Petrović. Osobu koja je, nogometnim rječnikom rečeno, Leo Messi novinarstva u odnosu na ljevičarske papagaje i papige iz tog društva.

Ono što je krajnje bizarno u ovoj orvelovskoj priči je činjenica da Novosti i Documentu financira ova država. Dakle, bez love svih nas poreznih obveznika RH od njih ne bi ostalo ni N ni D. Novosti su po običaju “obilježile“ sjećanje na masakr 12 hrvatskih redarstvenika i to tako da su evocirali “Zadarske kristalne noći“. Noći koje su se dogodile usred bijela dana. Razlog je u činjenici da je u Polači snajperom likvidiran Bibinjac Franko Lisica pa su Bibinjci i Zadrani palicama porazbijali izloge srpskih dućana i ugostiteljskih objekata. Nije za aplauz, ali kakve veze ima to razbijanje s ‘Kristalnom noći’?

Neka drugovi guglaju ‘Kristalna noć’ pa će vidjeti da ih je Dobrica Ćosić “otac srpske nacije“ u ‘Deobama’ demaskirao još 1961.g. I ‘Kristalne noći’ mogu poslužiti da se skrene pažnja sa sramotne činjenice da do dan danas nisu procesuirani oni koji su počinili zločin u Borovom selu. Dok na groblju u Borovu selu postoje “mauzoleji“ za četničke koljače, u Slunju hrvatska policija hitno revnosno miče obilježje Jure Francetića. Neuki policajci očito nisu upoznati da je devedesetih Stipe Mesić pjevao u Australiji ode baš tom Juri Francetiću.

Ratnom zločincu za kojeg još nismo saznali koje je to zločine počinio osim što je bio ustaša. Gdje, kad i kojom prilikom. Nadalje, “koljač“ Enver Čolaković kojeg je Vilim Matula takvim proglasio. Kad se sjetim da sve hrvatske Vlade nakon smrti Tuđmana zdušno financiraju sve one koji su bili na drugoj strani barikada 5. kolovoza 1995.g. onda osjetim “ponos“ zbog poltronsko-kmetskog mentaliteta kojem Hrvati stoljećima robuju.

Thomas Paine, američko-britanski filozof i književnik je napisao: “Dužnost pravog domoljuba je braniti vlastitu zemlju od njene vlade“. Hvala Tončiju Jelaviću iz Splita za ovaj citat.

Jutarnji 2. svibnja ljeta Gospodnjeg 2018.g. strana 34, kultura. Velika slika Zlatka Galla. Njegova knjiga “Splitska dica – od Zidića do vječnosti“. Živi zid, Zidić i Gal do vječnosti. Asocijacija na “skandal“ u Kostreni. Thompson zapjevao u Kostreni. Prije Cece i Lepe Brene. Ne znam. Nisam siguran.

Zamislite zgodnu socrealističku priču: Marcel Holjevac ode po zadatku u Kostrenu i pošalje euforično izvješće, ‘7Dnevno’ to objavi pa se naknadno dozna da je koncert odgođen. Zbog kiše, tsunamija ili bilo kojeg razloga.

Što bi bilo s listom Marcelom…? Lijevi Zlatko Gall sve je to napravio ‘Slobodnoj Dalmaciji’. Opjevao koncert Gibonnija prije nego ga je ovaj održao. Objavljena je i fotka s koncerta. Kako bi rekli u Splitu ”ludilo”! Ispod Galla kubanski roman unuka Ernesta Che Guevare. Legendarni Che. U Havani su nam pokazali zatvor za “narodne neprijatelje.“ Suđenje bi započinjalo točno u podne. U 13 sati bi već bila izrečena smrtna presude. Žalba bi bila odbijena do 14 sati, a egzekucija bi bila u 14,15 sati”.

I tako danima i godinama. Dok ga Castro nije poslao u Boliviju s one way ticket-om u torbi. I od tog trena započinje legenda o borcu za brzo i efikasno pravosuđe. Tvorničari jeftinih majica ga obožavaju. I Jutarnji… Na Thompsonov koncert u Kostreni Gall bi otišao samo da ga privedu. Ali bi kao svjedok na Prekršajni sud u Slunju došao pješke noseći Sašin križ. To sam spomenuo već toliko puta da sam dosadan i sam sebi i svim ljevičarskim zombijima u Lijevoj njihovoj.

Borba protiv ZDS iz Domovinskog rata je čista utopija. Uplašeni elitisti poput Zvonka Kusića, ljevičarski delegati u Ustavnom sudu, vjerni Titu i partiji, lijeva medijska falanga, Boris Vlašić, Sanja Barić profa iz crvene Rijeke i da ih ne nabrajam bez kraja i konca morat će do kraja svojih kriptokomunističkih života živjeti, slušati i trpjeti “teror“ hrvatske mladosti.

Na stadionima, koncertima i u kafićima orit će se Thompsonov ZDS. I bit će sve više sudaca koji će suditi po savjesti i činjenicama, a ne po floskulama Kusićeve komisije. Sutkinji Nadi Turkalj nije jasno kako je moguće da se je Thompsonova pjesma do sada na TV i radiju izvodila 1.700 puta, a da ni jedan urednik, direktor ili novinar za to nije odgovarao. Pučka “pravobraniteljica“ Lora Vidović poziva se na dokument Kusićevog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Mislite li da je itko od spomenutih, uključujući Ivanku Tomu i Ivu Boban Valečić, pod ne demokratskim režimima mislio na Komunističku partiju Jugoslavije, Savez komunista Hrvatske ili na Tita, JNA, četnike? Ondašnje i sadašnje. Ne, svi, i to baš svi, u svojoj jugonostalgiji misle samo na NDH.

I kad ih javno zapitate što je s himnom Lijepa naša, kunom… onda se čude takvom pitanju k’o pura dreku. Snalažljiviji promucaju… Lijepa naša je bila i prije 10. travnja 1941.g. A kuna? Muk, čkomljenje, mučanje. Ratnom pobjedniku Marku Perkoviću sude oni protiv kojih je 1991.g. ustao u Čavoglavama. A mi ih uporno hranimo.

Stari indijanski poglavica jednom je objašnjavao novinarima da u svakom čovjeku postoje dva vuka. Jedan dobar, a drugi loš koji se međusobno bore. Koji pobjeđuje, zanimalo je novinare? Onaj kojeg više hranimo, a to je obično loš vuk, odgovori poglavica,piše Zvonimir Hodak u svojoj kolumni.

G.S.

The post HODAK: Vrijeme je da se zapitamo kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti Manoliću kad svi mi pomremo? first appeared on Braniteljski portal.