VELIKOSRPSKI GENOCIDNI PROJEKT ŽIVI I DANAS I ON JE PRIJETNJA MIRU I STABILNOSTI EUROPE…  

DIO I.

 Za fotografiju istaknutu u naslovnici ovog teksta, neupućeni će možda pomisliti kako je riječ o lošoj kopiji slavnog Kipa slobode (Statue of Liberty, ili punim nazivom Liberty enlightening the World, postavljenom na ušću rijeke Hudson u New Yorku povodom 100-obljetnice američke neovisnosti, a koji je poklon Francuske SAD-u), ili možda imitacija nekog antičkog spomenika. Samo rijetki i dobro obaviješteni prepoznat će SPOMENIK “VELIKOJ SRBIJI”.

Naime, to jeste spomenik “Velikoj Srbiji” i kao takav je i postavljen na ulazu u srbijanski grad Užice (do 1992. godine “Titovo Užice”) u zapadnoj Šumadiji u jesen prošle (2018. godine), ali je naknadno zbog “negativnih konotacija i asocijacija što ih pojam ‘Velika Srbija’ nosi iz prošlosti” ipak “prekršten” u “Pobednicu”.

(Vidi: https://www.blic.rs/vesti/drustvo/preokret-uzicki-spomenik-velika-srbija-postaje-pobednica/b29z202; stranica posjećena 4.6.2019.)

Kako vidimo, skulptura “Velike Srbije” razlikuje se od američkog Kipa slobode ne samo po dimenzijama (visoka je skromnih 3 metra – odnosno točno 31 put manja), nego i po tomu što žena koja simbolizira srpsku naciju i njezine “pobjede” u desnoj ruci drži krunu Karađorđevića, a u lijevoj zastavu Kraljevine Jugoslavije (dok je u uzdignutoj desnici ove druge “baklja slobode”, ispod lijeve tabula ansata ili zavjetna ploča sa zakonima i datumom potpisivanja Američke deklaracije o neovisnosti – 4. srpnja 1776., a ispod nogu joj leži prekinuti lanac koji simbolizira kidanje okova i stjecanje samostalnosti). Jedina je sličnost to što su i u jednom i u drugom slučaju u pitanju ženski likovi, ali s bitno drugačijim značenjem i porukom. Američka statua podignuta je u slavu ljudske slobode, srpska kao spomen velikosrpskoj osvajačkoj naci-fašističkoj ideji i tradiciji.

Kip u Užicu tradicijski se naslanja na statuu “Velika Srbija” koja je  ” izvajana pre jednog veka u znamen pobedi u Velikom ratu” i simbol je “srpskih pobeda” od Balkanskih ratova nadalje (kojih sve i kakvih “pobeda”, nitko u Srbiji pouzdano ne zna, ali u svemu je najvažnije veličanje velikosrpske ideje). Objašnjenje vezano za simboliku karađorđevićevske Srbije (koja je lajtmotiv ovog “umjetničkog izraza”) prilično je tragikomično i nalikuje neslanoj šali – jer tvrdi se kako je “dobro poznato da Karađorđevići nisu imali nikakvih velikosrpskih pretenzija, nego su, naprotiv, bili zadojeni jugoslavenstvom”.

Zanimljiva kombinacija: “Velika Srbija” kao simbol “jugoslavenstva”.

Stara i dobro poznata taktika skrivanja velikosrpskog naci-fašizma i njihovog genocidnog projekta iza ideje “jedinstva Južnih Slavena” čemu svjedočimo već više od jednog stoljeća.

Uglavnom, skulptura je to koja simbolizira srpsku nacionalnu ideju čiji je cilj ujedinjenje svih Srba u jedinstvenoj etnički čistoj državi (“Velikoj Srbiji”), a koja se i danas propagira i zagovara kao “prirodno pravo srpskog naroda” – neovisno o tomu što se tim projektom ugrožavaju vitalni interesi gotovo svih naroda u okruženju. Naime, velikosrpskih pretenzija su pošteđeni samo Grci, dok su svi drugi (Makedonci, Albanci, Bugari, Rumunji, Mađari, Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci-muslimani, kao i pripadnici brojnih nacionalnih manjina – kako u samoj Srbiji tako i izvan nje – u većoj ili manjoj mjeri na udaru).

Izvan svake sumnje, projekt “Velike Srbije” još i danas živi i to ne samo u glavama većine srpskih akademika, intelektualaca, popova i srpske političke elite – kako u Srbiji tako i “Republici Srpskoj”. On je, što je naročito porazno, već poodavno dijelom “pozitivne” tradicije širokih slojeva srpskog naroda i ta je zloćudna ideologija opasnost ne samo za neposredno okruženje Srbije i “Republike Srpske”, nego i za cijelu Europu. Tu nepobitnu činjenicu nećemo izmijeniti zatvaranjem očiju i zavlačenjem glava u pijesak, niti će problem sam od sebe nestati. Kako bi se djelotvorno borili protiv te pošasti, moramo se najprije suočiti s njom, analizirati je i biti svjesni njezine prave naravi i dometa. To vrijedi pogotovu za nas Hrvate koji smo među našim istočnim susjedima (prema svim anketama i istraživanjima javnog mnijenja provođenim posljednja dva desetljeća – pa i u osnovnim i srednjim školama) glavni “negativci” i uvjerljivo najomraženija nacija. “Primat” nam samo ponekad oduzmu Albanci, ali za nas je jedno od prva dva mjesta na toj “top listi” rezervirano. Uzrok ove neracionalne mržnje – kojom se tamošnji naraštaji uporno truju – samo je jedan: hrvatski narod (kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini), najveća je zaprjeka projektu “Velike Srbije” i to ne od jučer, nego u zadnjih stotinu godina. To je naš jedini “crimen” i zato nas velikosrpski naci-fašisti i danas proglašavaju “koljačima”, “ustašama”, “vekovnim i krvnim srpskim neprijateljima” i optužuju za nepostojeći “genocid” kojega nikad nije bilo.

Nije li to dovoljan razlog da upravo mi Hrvati ovoj zloćudnoj ideologiji poklonimo dužnu pozornost i konačno se prema njoj postavimo na odgovarajući i primjeren način?

Korjeni

Velikosrpska ideologija po mnogo čemu je vrlo zanimljiva, čak u stanovitom smislu jedinstvena i izuzetna pojava ne samo u Europi, nego i šire i zato je po pravilu teško razumljiva civiliziranom zapadnom svijetu koji nije u stanju shvatiti i prihvatiti činjenicu da postoji narod koji biološki egzistira u XIX, a mentalno se nalazi u XIV stoljeću.

Sama činjenica da se ova ekstremna ideologija temelji na arhaičnim mitološko-ritualnim obrascima i svoje uporište nalazi u dalekoj, maglovitoj prošlosti a u isto vrijeme služi kao putokaz za budućnost cijelom jednom narodu, dovodi nas u poziciju razmatranja paradoksa gdje se susrećemo s “istorijskom svešću” umjesto “svesti o istoriji” – kako to u jednoj od svojih analiza ovog fenomena kaže Dragiša Pavlović (u svojoj knjizi Olako obećana brzina). “Ja ne znam ni jedan drugi narod koji toliko živi u prošlosti kao srpski narod. Možda on negde i postoji, ali ja za njega ne znam…”, reći će dr. Latinka Perović, najveća živuća srbijanska povjesničarka za XIX i XX stoljeća – na istu temu.

No, problem se javlja onog trenutka kad ta mitološka matrica postane putokaz za budućnost i temelj osvajačkih programa u vremenu sadašnjem.

Velikosrpska ideologija u svojoj suštini predstavlja jednu po svemu zaokruženu i stoljećima građenu filozofsko-teološko-ideološku doktrinu koja ima svoju teorijsku i praktičnu dimenziju. Njezin je glavni pokretač ekstremni nacionalizam, a temelj su joj mitološka svijest i “svetosavlje” (kao sasvim posebna i jedinstvena inačica “srpskog hrišćanstva” u čijem je središtu “srpski Bog” Rastko Nemanjić, odn. sveti Sava, potomak prvog srpskog sveca i rodonačelnika dinastije Stefana Nemanje za čijeg je vladanja tadašnja Raška u 12. stoljeću prvi put proširila svoje posjede osvajanjem zemalja u okruženju). “Svetosavlje” ili “organski nacionalizam” nije ništa drugo nego srpska inačica nacizma i to jako lijepo pojašnjava najveći srpski teološki autoritet i jedini svetac koji u kalendaru SPC ima dva svetkovna dana, aktivni fašist (Ljotićev apologet i član njegovog fašističkog “Zbora”) i antisemit Nikolaj Velimirović Žički u svojoj knjižici “Nacionalizam svetog Save” (iz 1937. godine; vidi: https://www.scribd.com/doc/30345462/Vladika-Nikolaj-Velimirovic-Nacionalizam-Svetog-Save; stranica posjećena 4.6.2019.).

“Svetosavlje” je stvoreno u krugu srpske fašističke elite (Dimitrija Ljotića, Nikolaja Velimirovića i drugih) 30-ih godina XX stoljeća upravo zato da bi se velikosrpska naci-fašistička ideologija i njezin genocidni projekt osnažili vezivanjem uz “hrišćansku tradiciju i teologiju”. Tako je nastala današnja inačica velikosrpske ideologije, monstruozni vjersko-filozofsko-ideološki bastard koji treba poslužiti samo jednoj svrsi: da Srbi kao vječito “ugroženi i progonjeni narod” nad kojim svi koji ga okružuju “stolećima vrše genocid”, lakše ostvare svoj san o obnovi “Dušanovog Carstva”, odnosno, etnički čiste “Velike Srbije” u kojoj će “svi Srbi pod kapom nebeskom živeti slobodno i dostojanstveno”, naravno, nakon što istrijebe s tih prostora sve koji nisu Srbi. Zanimljiva “teologija” i sasvim jedinstven pogled na kršćanstvo i njegove vrijednosti.

Velikosrpska nacionalna ideologija prepoznatljiva je po brojnim osobitostima od kojih svakako među najzanimljivije spada sposobnost njezine prilagodbe i preživljavanja u različitim povijesnim razdobljima, pa i u uvjetima i režimima koji joj nisu skloni, kad ona prema potrebi naizgled gotovo “nestaje” (ili biva “zamrznuta”), da bi potom u okolnostima koje joj pogoduju opet dobivala na zamahu, aktualnosti i postajala nacionalna ideja vodilja koja svoj krajnji izraz nalazi u oživotvorenju osvajačkih projekata i programa, jednako kao nekad, u vrijeme Četničke akcije u Makedoniji (1904/08.), Balkanskim ratovima (1912/13.), pri osvajanju sjeverne Albanije (1912/20.), okupaciji Crne Gore (1918/20.), velikosrpskog terora u Kraljevini SHS /Kraljevini Jugoslaviji (1918/41.) ili masovnih klanja i operacija etničkog čišćenja tijekom Drugoga svjetskog rata (1941/45.), sve do posljednjih ratova za “Veliku Srbiju” koji su vođeni metodom spaljene zemlje, istrebljenjem i progonom svih drugih i drugačijih, a što nam je još uvijek u živom sjećanju iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

Ovo preživljavanje velikosrpske ideologije kao osvajačkog projekta (čija su temeljne sastavnice genocid i etničko čišćenje) i njezina sposobnost prikrivanja i prilagodbe u nepovoljnim povijesnim okolnostima omogućeno je upravo time što je ona sastavnicom srpske tradicije i kao takva široko prihvaćena u narodu unatrag više od 150 godina. To je ono što joj osigurava kontinuitet i nepromjenljivost temeljnih ciljeva i ideja – neovisno o protoku vremena.

Upravo o tomu govori sljedeći citat koji definira ovu pojavu na sljedeći način (vezujući je s pravom ponajprije za ekstremni srpski nacionalizam kao njezinu uporišnu točku):

“Korijeni su ekstremna srpskog nacionalizma u dalekoj prošlosti, zapravo, u srpskoj tradiciji. Nacionalizam je bio ugrađen u nacionalnu, a nakon obnove srpske države i u državnu politiku. Suvremeni srpski nacionalizam može se povezati s imenima Dositeja Obradovića ( 1739. – 1811. ) i povjesničara Jovana Rajića ( 1726. – 1801. ) koji je napisao ‘Istoriju raznih slavjanskih narodov, najpače Bolgar, Horvatov i Serbov’ ( Beč 1794./5. ) i već tada u srpske zemlje ubrojio Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju i Slavoniju. Sava Tekelija (1761. – 1842) objavio je 1806. kartu srpskih zemalja u koje je uvrstio Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Dubrovnik i Dalmaciju (krajeve sjeverno od Save i Dunava, te područja pod austrijskom vlašću nije uključio jer je S.T. bio visoki činovnik u Ugarskoj). Među začetnicima velikosrpstva valja spomenuti Vuka Stefanovića Karadžića (1787. – 1864.) – razvoju velikosrpstva, kada se oslanjalo na teorije o jeziku, pogodovala je tzv. slavistička škola (J. Dobrovsky, J. Kollar, P. Šafarik, J. Kopitar i F. Miklošić) koja je sve štokavce pojednostavljeno svrstavala u Srbe, a zatim, u povijesnom slijedu Jovana Cvijića, A. Belića, Vasu Čubrilovića, A. Ivića, sve do suvremenih nacionalnih ideologa Vasilija Krestića, Milorada Ekmečića, P. Ivića, Dobrice Ćosića i mnogih drugih…Tako je Jovan Cvijić razvio široku teoretsku osnovu s obilježjima uputa kako provoditi srpsku ekspanzionističku politiku. (…) Iscrpnije razmatranje uvjeta nastanka velikosrpskog pogleda na politička zbivanja u jugoistočnoj Europi, načina na koji se odgovarajuće zamisli ugrađuje u srpski nacionalni pokret, te putovi ostvarivanja određenih dionica programa velikosrpske ekspanzije ukazuje na upornost, postojanost i trajnost. Trenutne uspjehe nastoji se učiniti trajnima – kad zatreba prilagođuje ih se prilikama, dok se neuspjehe ubrzo zaboravlja i prekriva ih se mitskim interpretacijama srpske veličine što napokon prevladava sve prepreke na putu ispunjenja općih ciljeva koji su sveti i, u odnosu na eventualnu kritiku i osporavanje, nedodirljivi. ( O tome S. Letica piše: ‘S vremena na vrijeme velikosrpske teze bivaju ‘zamrznute’ i potisnute u podsvijest ratnom opasnošću ili snagom drugih ‘supstitucijskih’ političkih ideja i ideologija ( panslavizam, jugoslavenstvo, boljševizam, samoupravni socijalizam). Međutim, onog trenutka kada te ideje i ideologije, NADOMJESCI zastare, kad se rutiniziraju ili propadnu, velikosrpske i svesrpske teze ponovno ožive. Doživljavaju renesansu, nove političke i intelektualne artikulacije; plijene iznova masovnu političku pažnju, postaju osnovom novih-starih svesrpskih populističkih ideologija i pokreta‘).” (dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.14.; autor kao izvor navodi: ‘M. Brandt i dr., Izvori velikosrpske agresije – rasprave, dokumenti, kartografski prikazi, Zagreb, 1991., str. 9.; istaknuo: Z.P.).

Svako ozbiljno razmatranje velikosrpske ideologije, prije ili kasnije dovodi do zaključka da je riječ o zloćudnoj i destruktivnoj, patološkoj pojavi koja je (nažalost) dio tradicije jednog dobrog dijela “nebeskog naroda” i spiritus movens njegove “nacionalne misije” ili “nacionalnog cilja”, a što je u krajnjoj konzekvenci uvjetovano težnjama za osvajanjem prostora koji treba poslužiti za okupljanje svih Srba “pod kapom nebeskom” u granice jedne etnički čiste (srpske) države. Kako bi se ova bolesna ideja lakše ostvarila, srpski naci-fašisti nastoje Srbe prikazati kao vječito “ugroženu populaciju” koja je na meti “svih i svugdje” – pa je svaki njihov rat i svaki masovni zločin unaprijed “opravdan” i predstavlja “samoobranu”.

Sasvim nalik ideologiji njemačkog nacizma i stvaranja Lebensrauma za “od Boga izabranu” naciju (“Trinaestog, izgubljenog i najnesrećnijeg plemena Izrailjovog” – kako to kaže srpski fašist Vuk Drašković), onu koja je sebe proglasila nad-rasom, “Plemenom Majkom” i “etnogenetskim pupkom Evrope i sveta”.

Ta vrsta ideološkog ekskluzivizma koji podrazumijeva “prirodno pravo” (!?) “nebeskog srpskog naroda” na ujedinjenje u etnički čistu – homogenu Srbiju (prisvajanjem zemalja drugih naroda i njihovim istrebljenjem), tempirana je bomba na jugoistoku Europe i to ne od jučer, što među ostalim dokazuju i konkretni programi koji su u tom smislu nastajali u različitim razdobljima, ali i praksa njihovog konzekventnog provođenja, što je u određenim povijesnim razdobljima imalo vrlo teške i tragične posljedice po one koji su stajali na putu velikosrpskim osvajačima.

Ekstremne organizacije i programi

Na ovom mjestu nije moguće detaljno se baviti velikosrpskim programima od kojih su mnogi ne samo opsežni nego i u sebi sadrže i izvjesne modifikacije (vezano za strateške ciljeve i pravce prodora u pojedinim razdobljima – ovisno o vanjskopolitičkim okolnostima), pa će biti kratko spomenuti samo oni najpoznatiji i najvažniji koji se u posljednjih 175 godina u kontinuitetu nadovezuju jedan na drugoga i nadopunjuju, dok konačni globalni cilj i metodi njegova ostvarivanja ostaju isti.

Načertanije je jedan od temeljnih velikosrpskih programa koji definira ciljeve teritorijalne ekspanzije Srbije i detaljno razrađuje metode koje se u tom smislu imaju koristiti, prije svega u domeni propagande koja bi trebala omogućiti “priljubljivanje svih Južnih Slovena Kneževini Srbiji” i ostvarivanje “celji” srpske (jedinstva nacije i jedinstvene i homogene nacionalne države) i to tako što će se (u prvoj fazi) “otkidati po kamen” od Turskog carstva (u raspadanju). Ovaj tajni dokument (objelodanjen tek 1906. godine) izradio je ministar vanjskih poslova Kneževine Srbije Ilija Garašanin 1844. godine i on među ostalim dokazuje kako su područja sjeverno od Dunava i zapadno od Drine bila posebno interesantna Srbiji, uz zadržavanje svih drugih zemalja na koje je polagala pravo u prošlosti.

Prema Načertaniju temeljna je zadaća Srbije raditi na “oslobađanju Srba i ostalih Slavena od vlasti Osmanlija”, te najprije pripojiti Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, sjevernu Albaniju (s Kosovom i Metohijom) i Makedoniju (jer Srbija polaže “sveto pravo istoričesko” na ove zemlje – a čiji je temelj “Dušanovo carstvo” iz XIV stoljeća), a potom Srijem, Bačku i Banat (koje su pod vlašću Austro-Ugarske). Propagandu (prema Načertaniju) treba usmjeriti i prema Bugarima (koji su u to vrijeme važni za stabilnost Srbije i njezino oslobađanje od Turaka), ali i prema “češkim Slavjanima” (iako ne spadaju u južnoslavenski korpus), dok se odgovarajućim odnosima prema velikim silama i diplomacijom mora osigurati provođenje ovako definiranih srpskih interesa. U dokumentu je, dakle, istaknut značaj propagande koju Srbija mora poduzeti preko povjerljivih ljudi i u interesu Srbije, te konkretno naznačeno kako se ona treba voditi.

“Ustav” i “Pravilnik” tajne terorističke organizacije Crna ruka (utemeljena 1903. godine od skupine srpskih oficira) također razrađuju “ujedinjenje Južnih Slovena” (pod hegemonijom Srbije – s prioritetnim ciljem “ujedinjenja srpstva”). Njihovo je geslo: “Sloboda ili smrt”, odnosno, “Ujedinjenje ili smrt” i imaju istaknutu ulogu kako u svrgavanju kralja Aleksandra Obrenovića i dovođenju na vlast dinastije Karađorđević, tako i u okupljanju komita (četnika) za Četničku akciju u Makedoniji (1904-1908.) i Balkanske ratove,  igraju veliku ulogu u atentatu na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu (po naputku Rusije i u suradnji s ruskim Dvorom, a preko organizacije “Mlada Bosna”), a što je bilo uzrokom izbijanja Prvoga svjetskog rata. Srbija se nakon ubojstva Aleksandra Obrenovića i njegove nevjenčane supruge Drage Mašin udaljava od Austrije (zahvaljujući kojoj je oslobođena od Turaka) i približava Rusiji, te postaje eksponent njezinih interesa na Balkanu.

ORJUNA (“Organizacija jugoslovenskih nacionalista”) je bila također ekstremna srpska teroristička i šovinistička organizacija koja se pokrivala “jugoslavenstvom” iako je djelovala isključivo s ciljem ostvarivanja srpske hegemonije na prostorima što ih je Srbija planirala prisvojiti. Imala je velikog utjecaja na politička kretanja (i u svoje redove je privukla mnoge koji nisu bili Srbi, pa i jedan broj Hrvata), a njezini zametci pojavljuju se već u vrijeme raspada Austro-Ugarske.

Organizirano je na javnoj sceni od proglašenja “Obznane” i služi kao oruđe režima za borbu protiv “separatista” (prije svega hrvatskog nacionalnog pokreta i komunista). Svojom je perfidnom propagandom i zagovaranjem “integralnog jugoslovenstva” uspjela zavarati mnoge Hrvate, pa je imala jako uporište u Dalmaciji, iako je bila u svemu bliska ideologiji fašizma i služila se nasiljem i terorizmom. Iako je formalno zabranjena 1929. godine (proglašenjem šestosiječanjske diktature), pojedinci i skupine nastavljaju s djelovanjem.

Promemorija “Iseljavanje Arnauta” što ju je 1937. godine sastavio Vasa Čubrilović (jedan od atentatora u Sarajevu 28. lipnja 1914.) i pročitao na sastanku Srpskog kulturnog kluba iste godine, jedan je od dokumenata koji jasno govori o genocidnim planovima i metodama ekstremne rasističke velikosrpske ideologije. Rađen kao prijedlog tadašnjim vlastima za rješavanje “problema Arbanasa” (Albanaca) koji su već u to vrijeme bili na zlu glasu kao “jedna od najvećih opasnosti za Srbiju”, ovaj prijedlog mjera predviđa kako se u obračunu s njima mora primijeniti “brutalna sila” čiji nositelj mora biti država. Predviđen je niz nasilnih rasističkih postupaka prema ovom narodu: od ubijanja i progona iz domova, do raznih oblika diskriminacije (podizanje poreza, paljenja ljetine, zastrašivanje, otimanja imanja, pritisci sudova i državnih tijela – udaranjem globa i drastičnim kažnjavanjem, te posvemašnjom obespravljenošću), kao i naseljavanje na područja Kosova i Metohije ratobornih četnika (prije svih crnogorskih) koji bi trebali razbiti homogenost albanske populacije. Također su predviđene i mjere ograničavanja slobodnog demografskog razvoja Albanaca iz čega je jasno vidljivo kako je u pitanju tipičan rasistički pristup.

Čubrilović u ovom dokumentu zaključuje:

“Arnaute je nemoguće suzbiti samo postupnom kolonizacijom; to je jedini narod koji je uspeo poslednjih hiljadu godina ne samo da se održi prema jezgru naše države, Raškoj i Zeti, nego i da na našu štetu potisne naše etničke granice prema Severu i Istoku. Dok se naša etnička granica poslednjih hiljadu godina pomerila na Severu do Subotice, na severo-zapadu do Kupe, Arnauti su nas potisnuli iz doline Skadra, nekadašnje Bodinove prestolnice iz Metohije i sa Kosova. Jedini način i jedino sredstvo to je brutalna sila jedne organizovane državne vlasti, u čemu smo mi uvek bili iznad njih…”

(Vidi: vidi: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb,1991., cjelovit tekst objavljen na str.106-124.; istaknuo: Z.P.).

Četnički ideolog Stevan Moljević sačinio je 30. lipnja 1941. godine program pod nazivom “Homogena Srbija” u kojem detaljno razrađuje plan nastanka “Velike Srbije” na području bivše Kraljevine Jugoslavije koju treba ostvariti nasilnim raseljavanjem onih koji nisu Srbi i etničkim čišćenjem. On zagovara “Veliku Jugoslaviju” i u njoj “Veliku Srbiju”, homogenu i etnički čistu, koja će obuhvatiti “sve zemlje na kojima žive Srbi”. Tamo gdje ne nalazi ni jedno od prava na koje se može formalno pozvati za prisvajanje područja drugih naroda (ni etničko ni povijesno), on kao opravdanje koristi “strateški interes” – jer, u cilju ostvarivanja interesa Srba, sve je dopušteno i tu pravila nema.

” (…) Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbcđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena. . . . Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba. . . . Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora…”

(Vidi: http://www.znaci.net/00001/138_46.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.6.2019.)

Kako je ovaj plan konkretno provođen na terenu tijekom rata, dokazuju “Instrukcija” Draže Mihailovića (od 20. prosinca 1941. godine) i “Elaborat četničke Dinarske divizije” četničkog vojvode i popa, zloglasnog koljača Momčila Đujića.

“Instrukcija” “komandanta Jugoslovenske vojske u Otadžbini” dokument je koji je osobno od Draže Mihailovića  odaslan svim podređenim odredima (20. prosinca 1941. godine iz Komande četničkih odreda Jugoslovenske vojske, Gorskog štaba) i među ostalim sadrži sljedeće:

“Ciljevi naših odreda jesu:

1. Borba za slobodu celokupnog našeg naroda po skriptom Njegova Veličanstva Kralja Petra II.
2. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke.
3. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst – Gorica – Istra i Koruška), kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.
4. Čišćenje državne teritorije od svih nacionalnih manjina i nenacionalnih elemenata.
5. 5. Stvoriti neposredno – zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa.

Sa komunistima – partizanima ne može biti nikakve saradnje, jer se oni bore protiv dinastije i za ostvarenje socijalne revolucije, što ne sme biti nikada naš cilj, jer smo mi jedino i isključivo samo vojnici i borci za kralja, otadžbinu i slobodan narod…”

(Vidi: Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 483.; autor kao izvor navodi: Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, Beograd, 1949. god., str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Jasno je vidljivo kako bi nova “Velika Srbija” pod okriljem tobožnje “Velike Jugoslavije”, trebala biti ostvarena radikalnim  fašističko-nacističkim metodama – etničkim čišćenjem spomenutih prostora, odn. genocidom (istrebljenjem) cjelokupnog ne-srpskog pučanstva, posebice Hrvata i muslimana.

Hrvate Draža niti ne spominje (osim što u kontekstu “čišćenja” Bosne navodi kako i njih treba istrijebiti ), a stav prema Hrvatskoj  očit je iz konstatacije u točki 5. o zajedničkoj granici Srbije i Slovenije – što unaprijed isključuje postojanje bilo kakvog hrvatskog teritorija.

Moljevićev program bio je temelj za nastanak brojnih drugih (lokalnih) četničkih programa komplementarnih s ovim temeljnim dokumentom. Jedan takav je onaj četničke Dinarske divizije (izrađen od 08. do 12. ožujka 1942. godine u Mostaru) koja je predvođena popom Momčilom Đujićem, počinila grozne i masovne zločine nad hrvatskim civilima, pogotovu u Lici i sjevernoj Dalmaciji. U njemu se na jednom mjestu kaže:

“Radi ostvarenja Srbinove osnovne zamisli i stvaranja srpske nacionalne države, formirat će se kao jedan činilac te zamisli, u reonu Kosova polja ‘Dinarska divizija’ od izrazito nacionalnog elementa. Ta divizija ponikla na istoimenom polju, gde je nekada bilo groblje srpske slave i srpskog junaštva, ima da dade izraza vaskrsnute Srbinove vojničke moći, i da kao jedan veliki gvozdeni malj, vaspostavi čisto nacionalni poredak u svim zemljama gde žive Srbi, pa i u onima na koje Srbi aspiriraju…da širi i ostvaruje srpsku ideju u delovima Like, severne Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne.”

(Vidi: http://www.znaci.net/zb/4_21_2_4.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.6.2019.)

Vasa Čubrilović sačinio je 3. studenoga 1944. godine – odmah poslije oslobođenja Beograda Elaborat pod nazivom: “Manjinski problem u novoj Jugoslaviji” i uputio ga tadašnjim komunističkim vlastima. Ovaj je dokument zanimljiv iz više razloga.

Evo što (kad su u pitanju fašističko-rasističke ideje i politika etničkog čišćenja), na sebi svojstven način predlaže ova karizmatična ličnost velikosrpske političke teorije i prakse i budući srpski akademik – ovoga puta novim, komunističkim vlastima koje se diče svojim “antifašizmom”:

“Mir i napredak Demokratske Federativne Jugoslavije može da obezbedi samo etnička čistoća (…) Nemci, Mađari, Arnauti, Talijani i Rumuni zaslužuju da izgube građanska prava…Moramo etnički da ovladamo Kosovom … Trebaćemo da precizno odredimo koja sela i srezove u Staroj Srbiji i Makedoniji ćemo očistiti. Kosovo i Metohija moraju do temelja da promene svoj sastav …”

Nakon što konkretno utvrđuje mjere u cilju “rješavanja manjinskog problema” (a koje se, pored ostaloga sastoje od progona, zatvaranja u koncentracijske logore, ukidanja građanskih prava i oduzimanja cjelokupne imovine i to na svim područjima koja bi po njemu morala ući u sastav Srbije – Kosova i Metohije, Makedonije, Crne Gore, Vojvodine, i dakako, “uže” Srbije), Čubrilović zaključuje:

“(…) Možda nikad više nećemo imati takvu priliku da našu državu stvorimo etnički potpuno našom …Ako moj referat bar malo doprinese tom cilju, on je izvršio svoj zadatak.”

(Za citate Vase Čubrilovića vidi: Manjinski problem u novoj Jugoslaviji, Arhiv Srbije, dosje Predsjedništva Narodne skupštine Srbije, br.AS-G 16-F1, navedeno u: Posle 52 godine, senzacionalni dokument iz arhivskih tajnih bunkera: Projekat akademika Vase Čubrilovića o proterivanju Nemaca, Mađara, Albanaca i Rumuna sa tla Jugoslavije, Nedeljni telegraf, Beograd, 18. rujna 1996., str.43-45; također: Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997., str.169-170. – bilješka; također: Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str.127-128.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Nismo li i 90-ih slušali iste poruke i to ne samo od četničkih ekstremista, nego i od srpskih akademika, popova, političara, novinara?

Kasniji programi srpskih nacionalističkih stranaka i pokušaji njihove realizacije u praksi (u posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća), pokazali su da Moljevićeve teze ni u kojem slučaju nisu bile samo puka naklapanja, nego sasvim konkretan plan koji se ostvarivao na terenu.

Jedan od temeljnih velikosrpskih dokumenata s kraja XX stoljeća je Memorandum SANU iz 1986. godine kojim su naznačene temeljne ideološke odrednice vezano za ostvarivanje projekta “Velike Srbije” pod krinkom “ugroženog srpstva” i “genocida koji se odvija nad srpskim narodom”.

Najkraće rečeno, ovaj pamflet akademika SANU (objavljen u srbijanskom tisku krajem rujna 1986. godine) temelji se na nekoliko potpuno pogrešnih i izopačenih teza među kojima su najvažnije:

-Uzroci krize (tadašnje) SFRJ leže u ekonomskom iskorištavanju Srbije i “povlaštenom položaju” Slovenije i Hrvatske;

-Srbija je “podeljena na tri dela” i njome “vladaju pokrajine” (Vojvodina i Kosovo), što ovu republiku “blokira” i “onemogućava u donošenju vitalnih odluka”;

-Srbi su nasilno natjerani u Jugoslaviju i u njoj potpuno obespravljeni, iako su “najviše krvi prolili” za tu državu;

-Jedino Srbija među svim republikama nije zaokružila svoje granice;

-U pokrajini Kosovo odvija se “otvoreni genocid nad srpskim i crnogorskim narodom” što bitno doprinosi kompliciranju stanja u cijeloj Jugoslaviji;

-Izlaz iz ove situacije jeste: “integracija srpske nacije na cijelom području SFRJ“, budući da su Srbi narod koji je “podeljen” i “obespravljen”, uz to “izvrgnut genocidu” i “jedino se tako može zaštititi”.

Ova posljednja formulacija “integracije srpske nacije na cijelom području SFRJ” nije ništa drugo nego projekt “Velike Srbije”, budući da ta “integracija” podrazumijeva “pravo” Srba da prisvoje sva područja na kojima žive (neovisno o broju u ukupnom stanovništvu), jer “Srbije je (kako je to već tada javno propagirano) gdje god postoji ijedan srpski grob”, pa i ona područja koja su za nju od “strateškog interesa” (ako na njima i nema srpskog naroda) – baš onako kako je to u svome spisu “Homogena Srbija” definirao Stevan Moljević 45 godina prije.

Za provođenje Memoranduma SANU bili su zaduženi “patrioti” (od komunista preko “liberala”, “demokrata”, do monarhista, četnika, radikala, ljotićevaca, pašićevaca, nedićevaca, svetosavaca i svi drugih koji su za vrlo kratko vrijeme postali “nacionalno svesni” i masovno krenuli u ostvarenje “svetog srpskog cilja”.

“Tih je godina ludilo u Srbiji našlo svoga Miloševića” – govorio je srbijanski arhitekt i filozof Bogdan Bogdanović (jedan od velikih protivnika naci-fašističkog srpskog pokreta s kraja 80-ih i početka 90-ih) koji je uskoro morao bježati iz Srbije kako bi spasio glavu (nikad se nije vratio u Srbiju – umro je u Beču 2010. godine).

Dakle, pojava nije bila ni malo bezazlena jer ludilo je zahvatilo najveći dio naroda, a ne samo intelektualnu, političku i crkvenu “kremu” – i to je jedina prava istina o srpskom nacionalnom pokretu tog doba. Nju potvrđuje i profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović koja otvoreno kaže kako su u tadašnjoj Srbiji “već tamo negde sredinom osamdeset pete godine svi prešli na četničku stranu…skoro svi.”

Nacionalističke srpske stranke s kraja XX stoljeća  – koje su većinom, u isto vrijeme imale i svoje naoružane četničke postrojbe (Srpska narodna obnova, lider: Mirko Jović; Srpski četnički pokret (kasnije Srpska radikalna stranka) lider: Vojislav Šešelj; Srpski pokret obnove, lider: Vuk Drašković; Nova demokratija, lider: Miroslav Šolević;  Stranka srpskog jedinstva, lider: Željko Ražnatović Arkan; Srpski rojalistički blok, lider: Siniša Vučinić; Narodna stranka, lider: Milan Paroški itd.), u svoja su temeljna načela ugradile najvažnije elemente programa Stevana Moljevića, a neke su išle čak i korak dalje u radikalizmu, koristeći se govorom mržnje i zagovarajući otvorenu rasnu netrpeljivost i antisemitizam.

“Velika Srbija”, etnički čista država koja će obuhvatiti sve “srpske zemlje” (Srbiju; Vojvodinu; Kosovo; Makedoniju; Hrvatsku do linije: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag;  Bosnu i Hercegovinu; Crnu Goru; te dijelove Bugarske i  Rumunjske), na čelu s monarhom. To je uglavnom bio politički program ovih i sličnih vojno-političkih grupacija koje su sebe nazivale strankama, ne bi li se tako sakrile iza pluralizma i višestranačja.

Rasist, fašist, četnik, ratni zločinac i jedan od najvećih ratnih huškača, ali ujedno i autentični zastupnik i promotor izvorne velikosrpske ideologije, Vojislav Šešelj, 1990. godine kaže:

“Srpska radikalna stranka i Srpski četnički pokret smatraju da u granice te slobodne i nezavisne srpske države treba da uđu, pored današnje, sužene srpske federalne jedinice i srpska Makedonija, srpska Crna Gora, srpska Bosna i Hercegovina, Dubrovnik, srpska Dalmacija, srpska Lika, Banija i Kordun, srpska Slavonija i Baranja.Mi smatramo da su zapadne granice srpske države omeđene linijom Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica.”

(Izvor: Sve o srpskom nacionalnom programu, politički magazin ‘Srbija’, specijalno izdanje, Beograd, 1991., str. 34.; istaknuo: Z.P.)

U vrijeme proslave 600-obljetnice “kosovskog boja” na Gazimestanu, Šešelju se javio i sam Momčilo Đujić s porukom kako će se i on vratiti u Srbiju kad njegov novopečeni četnički “vojvoda” (Šešelj) “uzmogne očistiti Srbiju od Hrvata i muslimana”.

Drugi (ništa manje zloćudni) ratni huškač, fašist i četnički ideolog i ekstremist Vuk Drašković (predsjednik SPO-a kojega je Zagreb ugostio u kinu ‘Europa’ pred Božić prošle godine), ratne 1991. godine ovako definira ciljeve svoje stranke:

“Optimalni program je…sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora da računa i, na primer, na Skadar (…) ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim istorijskim okolnostima stignemo do Ogulina (…), a …sada je suludo i nezamislivo insistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945.godine, da je pobedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti.”

kraj I. dijela-nastavak slijedi

Autor / Zlatko Pinter

** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala** 

The post VELIKOSRPSKI GENOCIDNI PROJEKT ŽIVI I DANAS I ON JE PRIJETNJA MIRU I STABILNOSTI EUROPE…DIO I.   first appeared on Braniteljski portal.