Prvog dana prosvjeda branitelja u Savskoj, na svom novinarskom zadatku u okupljenom mnoštvu branitelja, predstavnika medija i radoznalih prolaznika, uočila sam Nevenku Topalušić. Preokupirao me upravo njen stav… Sjedila je na hladnoći u svojim invalidskim kolicima, pokrivena dekom i pogleda uprtog u prazno. Nevenka Topalušić, o kojoj nisam ništa znala, već tada je izgledala kao da ulazi u borbu protiv vjetrenjača, u bitku koja će, a to se ubrzo i dokazalo, za nju biti pogubna. Nevenka Topalušić preminula je trećeg dana prosvjeda, 22.10.2014. i tek je njezina smrt otvorila jednu od najsnažnijih priča o ženama u Domovinskom ratu…
– Imala je dugu, plavu kosu zavezanu u rep koji je postao njen zaštitni znak. Osim toga, imala je osmijeh koji je smirivao i svima nama, Gromovima, ulijevao osjećaj da će biti bolje. Nena je bila moj suborac, moja bolničarka i moja prijateljica. Ali nadasve, ona je bila ratnica – doznali smo od Ivice Jularić, bivšeg pripadnika “Crnih mambi” 2a brigade “Gromovi” s kojim smo razgovarali nakon Nenine smrti.
Nevenka nije puno “vagala” te zlokobne 1991. godine, već je na čuvanju kod majke ostavila svoje dvoje djece i zajedno sa svojim suprugom Brankom otišla na ratište. Za njima je otišlo njihovo treće dijete, 18-godišnji Dubravko. Nena se kao medicinska sestra priključila Gromovima, iako je znala da je riječ o brigadi koja se nalazila na prvim linijama bojišnice. O njoj je nakon njene smrti s dubokim poštovanjem govorio jedan od prosvjednika, 100%-tni invalid Domovinskog rata, ratni veteran i jedan od najmlađih pripadnika Gromova, Željko Glavić:
“Ona je bila s nama rame uz rame. Ne neka pomoć iz pozadine, nego rame uz rame… Oko nje su fućkali metci, ali ona je trčala sa tim zavojima i gledala smrti u oči. Nena je vitez Domovinskog rata” potresen je umirovljeni dočasnik doživotno osuđen na kolica, baš kao što je bila i Nena.
Zaustavila ju je akcija Una 95
Nevenka je bila neustrašiva, kazuju njeni suborci prisjećajući se i njene žrtve u akciji Oluja kada je do iznemoglosti pod kišom metaka liječila ranjene. U svom tom metežu, brujanju tenkova, jaucima, mogla se vidjeti samo plava kosa Nevenke Topalušić koja je jurila prema ranjenima. Zaustavila ju je akcija “Una 95”. Kako je nastradala ova hrvatska vojnikinja, ispričao nam je Hrvoje Grof, tada također pripadnik Gromova, koji je svjedočio njezinom stradavanju:
“Bilo je to u Dubici. Strašno teška akcija… Ali, ona kao da nije marila… Oko nje smrt, krv, ranjeni, a ona trči i pomaže. Pod kišom granata i metaka, krenula je pomoći pokojnom Anti Petrušiću koji je bio još toliko svjestan da shvati kako će Nena poginuti priđe li mu. Izvadio je pištolj i zaprijetio joj da mu ne prilazi jer je znao da su njegove rane smrtne. Ona se nije dala omesti… Krenula je prema njemu i zadobila 4 snajperska metka. Njoj, koja je uvijek svima pomagala, nije imao tko pomoći jer… oko nje su bili samo mrtvi i ranjeni!” doznajemo o nevjerojatnoj hrabrosti pokojne Nene.
Junakinju “Gromova”, koja je nakon rata s četiri metka i 28 gelera u tijelu dobila i četvrto dijete, najviše od svega ljutilo je omalovažavanje sudionika i invalida Domovinskog rata:
“Zašto neki ljudi na meni peru svoju nečistu savjest i govore mi kako sam privilegirana jer imam veliku mirovinu? Zar zdravlje ima cijenu? Svi su imali priliku ići u rat. Ipak, tko sam ja da im sudim… Ali neka ni oni ne sude meni i mojoj djeci”, kazivala je o onome zbog čega se i odazvala na prosvjed koji je za nju bio koban, donosi dnevno.hr.
“Umrla je pola sata nakon našeg razgovora. Nije htjela ići kući iako se vidjelo da joj je loše. Jednostavno, svoju je posljednju bitku odratovala do kraja. Ali, to mene ne čudi. Takva je bila Nena, naša bolničarka”, zaključio je utučeni Željko Glavić.
I zaista, tko zna koliko još heroina Domovinskog rata skriva Hrvatska. I tko zna zašto moraju umrijeti kako bi narod koji su oslobađale za njih doznao…