Na današnji dan 18. ožujka 1945. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac održao je znamenitu propovijed o komunizmu u bazilici Srca Isusova u Zagrebu gdje je rekao da će “braniti slobodu Crkve i zauzimati se za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, jer je takva država bila jamstvo za vjerničku slobodu”.
Stepinac je ostao dosljedan svojim riječima i to je platio mučeništvom, a hrvatski narod je uveden u tamnicu naroda i komunističku tiraniju. Tek 45 godina kasnije Hrvati su dobili svoju državu, koju su morali platiti vlastitom krvlju.
U propovijedi o komunizmu rekao je sljedeće:
„Katolička crkva se ne može složiti sa sistemom koji ide za tim da zemljoradniku otme zemlju, zanatliji kuću, posebno njegovo vlasništvo koje je pribavio u znoju lica svoga, radniku plod njegova rada i svakom čovjeku njegovu dušu… Ne možemo, nadalje, priznati sistema, koji bi negirao obitelj u kojoj Crkva gleda Božju instituciju i temeljnu stanicu svakog naroda. Htjeti muža i ženu učiniti bračnim drugovima samo na vrijeme dok postoje osjetilne veze, htjeti obitelji oduzeti sveti sakramentalni značaj i zapriječiti da bude izvor života i odgajalište djece, htjeti dijete oteti roditeljima i proglasiti ga vlasništvom države, znači pokolebati prirodni zakon života u njegovim temeljima, znači uništiti ne samo obitelj, nego i sam narod i državnu zajednicu. Ne možemo priznati sistema, koji bi htio negirati osobnoga Boga, Stvoritelja svijeta, a ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko ne vidi niti čuje.“
Javno osudio i nacističku ideologiju
U propovijedi koju je održao u zagrebačkoj katedrali točno dvije godine prije toga u ožujku 1943. javno je osudio nacističku ideologiju, baš kao i na završetku pokorničke procesije u Zagrebu, 31. listopada 1943. Evo njegovih riječi:
„Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. (…). Katolička crkva ne može priznati da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom.“
U ožujku 1943. prosvjedovao je kod Pavelića radi popisivanja Židova i nehumanog postupanja prema njima, posebice u koncentracijskim logorima.
U svibnju iste godine, podržava zamolbu Židovske bogoštovne općine u Zagrebu da joj se dozvoli rad za one (Židove) koji su još bili na slobodi. U prosincu, njegovim zauzimanjem spašeni su starci i starice koji su boravili u Židovskom umirovljeničkom domu “Lavoslav Schwarz”. Tad ih je sve preselio na crkveno imanje u Brezovici, gdje je uzdržavao dom sve do kraja rata.
Stepinac je nesebično pomagao ljudima u tim kriznim vremenima, i sa svih su mu se strana utjecali siromasi i prognanici.
U poslijeratnom sustavnom uništavanju utjecaja Crkve te i same prisutnosti vjere u narodu, Stepinac je, usprkos nedaćama koje je prolazio tijekom neljudskog postupanja prema njemu, iskazao čudesnu ustrajnost i čvrstoću svojih stavova u obrani vjerskih i moralnih tradicija koje su uvijek bile dio hrvatskog naroda i njegovog identiteta.
Narod.hr/Foto:Zagrebačka nadbiskupija