20. srpnja – Sveti Ilija Prorok, ‘podignut u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima’

Sveti Ilija, rodom iz Tišbe, pa ga stoga često nazivaju i Tišbijac. Živio je i djelovao u 9. stoljeću prije Krista, u doba vladavine bezbožnog Ahaba. Zbog gospodarskih i političkih razloga Ahab je za ženu uzeo Feničanku Jezabel, a ona je sa sobom uz napredak i materijalno blagostanje donijela i svoje barbarske običaje, poganska božanstva. Izraelski narod u luksuzu i raskoši zaboravljao je svoju vjeru u jedinoga Boga. Jahve tada progovara na usta svoga proroka Ilije, čiji se glas javlja kao grom iz vedra neba. Beskompromisan, žestok, odlučan. Strogi asket u odjeći od kože nije uzmicao ni pred kakvim izazovom, nije bježao od ljudi, a kad se sklanjao u pustinju, činio je to samo da obnovi svoje snage za borbu protiv poganskih običaja. U pustinji mu je hranu donosio gavran.

Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači „Jahve je moj Bog“, za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život zalagao. U svojoj borbi bio je bolno osamljen. Doživljavao je i mnoga razočaranja, poraze, tako da je ponekad buntovno dizao svoj glas i prema Bogu, zavapivši jednom: “Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.” Bog ga je, ipak, uvijek iznova krijepio i uzdizao u vjeri.

U Sarepti Sidonskoj Iliju je hranila neka udovica kojoj je on molitvom oživio mrtvog sina. Nakon tri sušne i gladne godine, vratio se Ilija Ahabu i izazvao na dvoboj 450 Baalovih svećenika. Na gori Karmelu pred Ahabom i mnoštvom naroda priredili su dva junca na dva žrtvenika.

Tada je Ilija rekao: „Sada prizovite vi svoje bogove a ja ću prizvati svojega Boga Jahvu. Onaj koji pusti oganj na žrtvu pravi je Bog.“ I Baalovi svećenici počeli su vikati od jutra do podne: „Baale, usliši nas!“ Ali odgovora nije bilo. Ilija im se rugao: „Vičite jače, možda vam bogovi spavaju!“ A oni su još jače vikali i noževima se parali. Pred večer je Ilija oko svojeg žrtvenika iskopao jarak, sve polio s puno vode i pomolio se: „Jahve, pokaži danas da si ti Bog Izraelov!“ Tada je pao oganj s neba, spalio žrtvu na žrtveniku i osušio vodu u opkopu. Sav narod je pao na zemlju vičući: „Jahve je Bog!“ Nakon toga se Ilija pomolio za kišu i pala je obilna kiša. Kad je došlo vrijeme da Ilija pođe sa Zemlje, poveo je sa sobom učenika Elizeja, došli su do rijeke Jordana, Ilija je udario plaštem po vodi, ona se rastavila na jednu i drugu stranu te su prešli po suhom. Išli su dalje i odjednom su se pojavili ognjeni konji i kola i Ilija se počeo s njima dizati prema nebu. Prema Svetom pismu, Ilija nije umro, nego je uznesen na nebo.

Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista nalazimo Mojsija i Iliju, kao najznačajnije osobe Staroga zavjeta. Sveti Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve: “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod” (Jak 5, 16b-18).

Značajno mjesto pripada proroku Iliji u kršćanskoj predaji i u djelima svetih Otaca. Osobito ga štuju karmelićani. U pučkom vjerovanju Ilija zapovijeda gromovima pa se naziva i Ilija gromovnik te štiti od oluje, groma i vatre. Naročito ga štuju u Slavoniji, Bosni i Hercegovini, a zaštitnik je i Đakovačko-osječke nadbiskupije. Štuju ga, uz katolike i drugi kršćani, a značajan je i među Židovima i muslimanima.

Molitva svetom Iliji

Svemogući Bože, molimo te, daj nama, koji vjerujemo kako je blaženi Ilija, tvoj prorok, na ognjenim kolima čudesno uzdignut na nebo, da po njegovu zagovoru budemo uzeti u nebo i da se radujemo u društvu tvojih svetih. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Sretan imendan slavljenicima!