Srpanj i kolovoz 1991. bili su jedni od najstrašnijih dana Domovinskog rata. Hrvati gotovo goloruki i spremni do smrti braniti svoj dom, a Srbi i JNA odlučni dovršiti svoj paklenski plan.
Europa i svijet šuti i bezdušno promatra kako gore hrvatska sela dok starci, žene i djeca bježe poljima, šumskim putovima, Dunavom, Velebitom, Dinarom. Kako god i kako je moguće samo da spase goli život pred udruženim bijesom komunista iz jugoslavenske vojske i srbijanskih četnika. Tu i tamo slabašno se čuje koji glas koji odgovara na zahtjeve Hrvata da se zlo zaustavi. Najdalje se tih dana čuo krik austrijskog ministra vanjskih poslova, velikog prijatelja Hrvata Aloisa Mocka, koji je tražio trenutno zaustavljanje ubijanja Hrvata i slanje plavih kaciga UN-a u Hrvatsku.
Na današnji dan 23. srpnja 1991. Alois Mock, kao prvi političar u svijetu koji je predvidio zlo koje se valja nad Hrvatsku, traži Europu i svijet da zaustavi strašni rat! U tome nije imao ničiju potporu, čak niti austrijskog premijera Vranitzkog koji je bio nesklon Hrvatskoj, bio je potpuno usamljen u diplomatskom svijetu. Nijemci su se tek kasnije uključili u aktivnu pomoć Hrvatskoj, a Hrvatska je bila sama i prepuštena u ruke barbara.
Ipak, nasilje Srba nije ostalo neprimijećeno i svijet se, ponajprije zahvaljujući vatikanskoj diplomaciji, Helmutu Kohlu i Aloisu Mocku, počeo senzibilirati za situaciju u Hrvatskoj. Rat je zaustavljen tek 1992. godine i plave kacige, pola godine nakon Mockovog vapaja, stižu u Hrvatsku. Uspostavlja se primirje, Hrvatima se daje predah i mogućnost da stvore snažnu Hrvatsku vojsku koja će zadati udarac srpskoj vojsci od kojeg se neće nikada oporaviti.
T.H.