Foto:Pixabay
28-godišnja Nizozemka Zoraya ter Beek odlučila je okončati svoj život eutanazijom. Njezinu su priču prenijeli mnogi svjetski mediji, a na taj se potez odlučila, kako kaže, zbog depresije, autizma i graničnog poremećaja osobnosti. Od ovih mentalnih poremećaja Zoraya pati već godinama, a liječnici su joj rekli da više ništa ne mogu učiniti za nju i da joj “nikada neće biti bolje”.
Slučaj Nizozemke Zoraye nažalost nije iznimka. Sve se veći broj ljudi na Zapadu odlučuje na eutanaziju, a kao najčešći se razlozi navode problemi poput depresije, tjeskobe, nesigurne egzistencije…“Vidim eutanaziju kao neku vrstu prihvatljive opcije koju su predstavili liječnici, psihijatri, dok je prije bila krajnja opcija”, rekla je Stef Groenewoud, zdravstvena etičarka na Teološkom sveučilištu Kampen u Nizozemskoj, a zatim dodala:
“Vidim potrebu za tim osobito među osobama s psihičkim bolestima, kao i među mladima s psihičkim poremećajima, kod kojih zdravstveni djelatnici, čini se, lakše odustaju od njih nego prije”, prenosi Narod.hr.
Slučaj nesretne Nizozemke ponovno je otvorio raspravu o eutanaziji u toj zemlji koja ju je prva legalizirala još 2002. godine. Od tada se iz godine u godinu broj ljudi koji se odlučuju na eutanaziju sve više povećava. Mnogi tvrde da upravo takav liberalan zakon potiče ljude na samoubojstvo.
Nizozemska i Belgija
Prije više od dvadeset godina Nizozemska je razbila globalnu tabu temu. Postala je prva država koja je legalizirala eutanaziju. Zakon je eutanaziju nazvao „kontrolom prekida života na zahtjev“. Glasanje u Parlamentu bilo je kulminacija rasprave koja je trajala desetljećima. Lijevo liberalni krugovi jedva su dočekali novi zakon slaveći ga kao oslobođenje, dok su kritičari na njega gledali kao na otvaranje pandorine kutije.
Posljednjih godina u Nizozemskoj se broj onih koji su pristali na dragovoljnu smrt višestruko umnožio, a zahtjevi pristižu za pacijente oboljele od karcinoma, ali i zbog mentalnih bolesti, tuge zbog smrti supružnika i umora od života i slično.
Primjer svojih susjeda ubrzo je slijedila i Belgija, a otišli su i korak dalje – legalizirali su eutanaziju djece.
Veliku dilemu koja je bila u Belgiji oko eutanazije djece, riješili su kao i obično oni najbešćutniji prema životu. Glavna im je fraza bila „za osobni izbor“: socijaldemokrati, zeleni i liberali su svojim glasovima sa 86 ZA te tako nadglasali ostatak parlamenta. “Bol i patnja ne poznaju granice i mladi sada imaju priliku da, zajedno sa roditeljima i liječnicima, u bezizlaznoj situaciji kažu zbogom životu”, rekao je tom prilikom Hans Bonte iz redova belgijskih socijaldemokrata.
Neki su slučajevi u Nizozemskoj i Belgiji upozorili na to što se sve može dogoditi kad se jednom probije moralna brana. Tako je jedna osoba zatražila eutanaziju jer nije bila zadovoljna prethodno izvršenom promjenom spola. Dva su blizanca, koja su od rođenja bila nijema a prijetila im je potpuna sljepoća, također zatražila i dobila eutanaziju. U oba slučaja uopće nije bilo smrtne bolesti. Godine 2012. u belgijsku je javnost procurilo da su se osobama koje su usmrćene eutanazijom uzimali organi za transplantaciju. O tome ih se uopće ne informira kako se na njih ne bi vršio emocionalni pritisak, citiraju mediji Dirka Ysebaerta, liječnika iz Antwerpena koji se bavi transplantacijom organa. Slučaj za sebe su osobe s demencijom. Godine 2011. usmrćena je žena koja uopće nije bila u stanju potvrditi ranije izraženu želju za eutanazijom.
Francuska bi se uskoro mogla naći na malobrojnom popisu zemalja u kojima je eutanazija legalna. Najavio je to nedavno liberalni francuski predsjednik Emmanuel Macron. Prije toga njegovim je zalaganjem “pravo” na pobačaj uvršteno u francuski ustav.
Macron lukavo eutanaziju naziva eufemizmom tj. “pomoći za okončanje života”. Namjera mu je time otupjeti otpore kritičara ponajviše iz redova konzervativaca.
Prijedlog zakona o “potpomognutom samoubojstvu” zahtijevao bi da pacijenti ispunjavaju određene kriterije.
Predsjednik Macron iznio ih je u svojoj objavi od 10. ožujka: pacijenti moraju biti odrasli, moraju imati kontrolu nad svojim mentalnim sposobnostima, moraju imati neizlječivu, po život opasnu prognozu kratkoročno ili srednjoročno, i konačno pacijent mora fizički ili psihički patiti.