Četvrtak, 2. svibnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

29. svibnja 1944. – Niški Čegarski četnički korpus prešao u partizane

Nadiranje Crvene Armije prema Srbiji 1944. označilo je prvo jačanje partizanskog pokreta u Srbiji. Nakon Užičkog ustanka u studenome 1941. godine, u kojem su blisko surađivali četnici Draže Mihailovića i komunisti Josipa Broza Tita, te njegove propasti, najveći dio borbi vodio se na teritoriju NDH do 1944 godine. Velik broj četnika iz Srbije i Crne Gore prešao je na teritorij NDH, ali i brojne partizanske postrojbe iz tih dviju država.

Slobodno se može reći da se velika većina bitaka u II. svjetskom ratu do 1944. vodila na teritoriju NDH (treba samo baciti pogled gdje se odvijalo „sedam neprijateljskih ofenziva“). U tim bitkama i vojnim djelovanjima bio je prisutan i veliki broj oružanih formacija iz susjednih država Srbije i Crne Gore koje su ulazile i izlazile iz NDH. One su se borile ponajprije protiv vojnih postrojbi i vlasti NDH, a tek onda protiv Nijemaca i nacista. Koji bi drugi razlog bio četnicima i partizanima iz Srbije da se ne bore protiv nacizma u svojim matičnim državama, nego u NDH?

Pri tome su četnici i partizani iz Srbije i Crne Gore počinili brojne zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Poznat je krvavi nož vojvode Pavla Đurišića, rođenog u Crnoj Gori, koji je sijao smrt u NDH ubijanjem žena, djece i staraca.

Približavanjem Crvene Armije krajem rata aktivira se i partizanski pokret u Srbiji, da bi se nakon 1945. preuveličavao partizanski pokret u Srbiji njihovom otporu nacizmu, kojeg gotovo i nije bilo do 1944. godine. Valja istaknuti da je pred sam napad na Beograd i ulazak Crvene Armije u glavni grad Srbije, Tito povukao privremeno veliki broj jedinica iz NDH i prebacio ih u Srbiju da bi zavladao istom.

U trenutku kada su u svibnju 1944. godine jedinice partizana prešle u istočnu Srbiju, imale su pred sobom oko 12.000 četnika Degradskog četničkog korpusa i Niške grupe korpusa, tada nazvane ‚‚Gradski štab 12“ (Čegarski, Nišavski i Knjaževački korpus).

Četnici su u Srbiji bili vrlo jaki, baš kao što i danas imaju podršku velikog dijela javnosti. Ne zaboravimo da je četnički vojvoda Nikolić bio predsjednik Srbije, a i današnji predsjednik Srbije Vučić gotovo je 20 godina bio desna ruka vojvode i ratnog zločinca Šešelja.

Četnici su u istočnoj Srbiji bili organizirani u više korpusa: Mlavski, Krajinski, Knjaževački, Timočki, Zaglavski, Deligradski, Nišavski, Čegarski i Ivankovački.

Tako je tek u svibnju 1944. došlo do prvih bitaka između četnika s jedne strane i partizana s druge strane.

Već u kolovozu 1944. Josip Broz Tito proglašava amnestiju za četnike i poziva ih da pređu u partizane.

Prelazak je bio masovan i radi se o desetinama tisuća četnika koji su prešli u partizane i zamijenili kokardu s petokrakom. To je imalo velike posljedice za hrvatski narod u ubijanju koje je nastupilo probojem Srijemskog fronta i ulaskom partizana iz Srbije u NDH, kao i pokoljima nakon završetka rata. Patološka mržnja četnika prema Hrvatima i muslimanima došla je do izražaja u oba rata, Drugom svjetskom i Domovinskom.

Masovnom mobilizacijom u Srbiji, Srijemu, Bačkoj i Banatu, partizani za kratko vrijeme (u nepunih dva mjeseca), udvostručuju svoje snage te one narastaju na brojku od oko 800.000 boraca. Pri tomu se, naravno, mimo ikakvih kriterija koji bi podrazumijevali lojalnost Partiji i partizanskom pokretu, masovno agitiralo za uključivanje u rat svih, pa je i četnicima pružena mogućnost da kolektivno “operu” svoje ranije grijehe stupanjem u jedinice NOP-a.

Partizanski redovi naglo su se popunjavali desetinama tisuća Srba, nakon što je kapitulirala Italija 1943. godine, a taj proces intenzivira se poslije Titove amnestije četnika u kolovozu mjesecu 1944. godine.

Tada su se masovno “kokarde” zamjenjivale “petokrakama”.

Koliki su bili razmjeri prelaska četnika u partizane, svjedoči da je iz gore spomenutog Čegarskog korpusa čak 3000 četnika otišlo u redove Josipa Broza Tita.

O tome Philip J. Cohen piše:

„Tito je javno tražio četničku podršku u zamjenu za ponuđenu amnestiju 17. kolovoza 1944. (dakle, neposredno nakon što se vratio iz Italije sa sastanka s kraljem Petrom i Churchillom –op.) i desetine tisuća četnika se prestrojilo u partizane. Nakon njemačkog povlačenja iz Beograda, Tito je ponovo ponudio amnestiju 21. studenoga 1944. i 15. siječnja 1945., i četnici su još jednom bili glavni korisnici amnestije. Suradnja s komunistima je značila de facto rehabilitaciju onih koji su surađivali sa Nijemcima.“ (P. J. Cohen, Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str. 83)

Na str. 199., u bilješkama br. 201. i 202., autor nastavlja:

„U jednom dokumentiranom slučaju, 3.000 četnika iz četničkog korpusa Čegar, blizu Niša, napustilo je svoga četničkog komandanta majora Mirka Ćirkovića, da bi masovno postali partizani u rujnu 1944., pridruživši se 14. partizanskoj diviziji… ova amnestija je proširena na one četnike, hrvatske domobrane i slovenske domobrane koji su pomagali partizanima i koji, teoretski, nisu bili krivi za silovanja, ubojstva ili paljevine – radnje po kojima su četnici notorno bili poznati. „Odluka o općoj amnestiji lica koja su u četničkim jedinicama Draže Mihailovića učestvovala ili ih pomagala ili su učestvovali u jedinicama hrvatskih ili slovenskih domobrana… Iz ove amnestije su isključeni ustaše, Slovenska bijela i plava straža, sljedbenici Ljotića i članovi Nedićeve administracije.”

(Službeni list Demokratske federativne Jugoslavije, 1. veljače 1945., tom 1., br. 12., str. 6.)

Cohen navodi čitav niz izvora kojima potkrepljuje gornje navode: Tomašević, Jozo, War and Revolution in Yugoslavia, 1941.-1945.; The Chetniks, Stanford, California, 1975., str. 347., 414., 425.; Singleton, Fred, Twentieth Centuri Yugoslavia, New York, Columbia University Press, 1976., str. 97.; Clissold, Stephen, Whirlwind: An Account of Marshal Tito’s Rise to Power, New York: Philosophical Library, 1979., str. 214.; Borković, Milan, Kontrarevolucija u Srbiji: Kvinsliška uprava 1941.-1944., Knjiga I (1941.-1942.), Beograd: Sloboda, 1979., str. 331., 358.; Martinović-Bajica, Petar, Milan Nedić, Chicago: The First American Serbian Corporation, 1956., str. 212., 446. itd.

O tim stvarima dugo se šutjelo, a danas se zna da je i veliki broj partizana bio velikosrpske orijentacije.

Ostaje činjenica da je prisutno četništvo u partizanima, uz boljševički fanatizam i velikosrpstvo prisutno među partizanima kao u slučajevima ratnih zločinaca i partizanskih zapovjedinka Sime Dubajić i Đoke Jovanić, bilo temelj za genocid nad hrvatskim narodom u poratnim pokoljima.

Najnovije

Papa Franjo anglikancima: Znam da papinstvo predstavlja kontroverzu, ali ja sam samo sluga

Foto:Pixabay   Papa Franjo primio je u četvrtak 2. svibnja u audijenciju primase Anglikanske zajednice. Sveti je Otac na početku posjetio na Isusove učenike koji su na...

‘Nisam izašla iz stranke! Kad sam jutros sjela za računalo i vidjela što govore na moj račun – smučilo mi se‘

Foto:HRT   "Ne, ja sam još uvijek sam članica Hrvatskih suverenista, nisam izašla iz stranke, a ako me Pavliček želi izbaciti - samo neka to slobodno...

Plenković: Teoretski, imamo 83 ruke

Foto:HRT   Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je na svečanom otvorenju nove zgrade Srednje škole Čakovec, a tom prilikom dao je izjavu za medije. Pregovori se nastavljaju...

Penava na obljetnici masakra 12 redarstvenika: Da vidimo tko se protivi procesuiranju zločinaca

Foto:Facebook   Predsjednik Domovinskog pokreta i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, bio je na obilježavanju masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovu prije 33 godine. Pritom je komentirao tu...

Vesna Vučemilović dala ostavku na sve dužnosti u Suverenistima

Foto:HRT   Vesna Vučemilović objavila je da je podnijela ostavku na sve dužnosti koje je imala u Hrvatskim suverenistima. – Sa današnjim danom podnosim ostvaku na sve...