Ljetni mjeseci povlašteno su vrijeme hodočašćenja u Marijina svetišta. Jedan takav hodočasnik – fra dr. Bonaventura Duda – svoj je zemaljski životni put završio prošlog 3. kolovoza 2017. godine.
Ovaj izniman svećenik bio je spoj istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku, te čovjek izuzetne mudrosti i učenosti. Osobito ga je krasila najveća kršćanska i ljudska vrlina – poniznost.
Njegove nadahnute propovijedi dovodile su tisuće ljudi do suza, do brojnih obraćenja gurajući ih u nova promišljanja, pitanja i odluke na životnim prekretnicama.
Da ga je čovjek sreo na ulici ne poznajući ga, nikada ne bi rekao da se radi o jednom od najvećih umova ne samo franjevačke provincije, već i cijele Crkve u Hrvata, te o jednom od najvećih intelektualaca koje je Hrvatska uopće dala. Veliki teolog, bibličar, poznavatelja starih bibiljskih jezika, pjesnik, prevoditelj i puno više od toga bio je ovaj velikan – skromni i ponizni fra Bonaventura Duda.
Pored svih dostignuća, talenata i darova ostao je ponizan i jednostavan do same smrti. Vrlina i krepost poniznosti i jednostavnosti je nešto najljepše što može krasiti život čovjeka i privući drugog čovjeka. Upravo to je bilo ono što je tako snažno hrvatske ljude privuklo i ovih dana Zlatku Daliću i Luki Modriću i Oliveru Dragojeviću, koji su te kreposti tako istakli da je čak ni oholi poltičari nisu mogli pokvariti svojim “skromnim istupima”. Poniznost je takva da privlači sve i svakoga osim – oholica. Oni je preziru iz sveg srca, jer sami ne mogu dokučiti tu tajnu ljudske egzistencijalne biti, a koju je čovjeku otkrio “najponizniji od naponiznijih” – Isus Krist sa Križa.
Njega, Gospodina Isusa, je svim srcem nasljedovao ponizni franjevac fra Duda koji već, evo, godinu dana nedostaje svome hrvatskom puku, baš kao i njegovi veliki učitelji poniznosti: Franjo Kuharić i Alojzije Stepinac.
Sada sva trojica, sa ostalim hrvatskim poniznim i svetim dušama, mole za nas i svoj hrvatski narod kod Gospodina.
Biti mi daj
Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam,
Jer – jao! – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikad nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj!
Bonaventura Duda