Na današnji dan, 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio je blaženim Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa zagrebačkog. Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti…
Postupak za Stepinčevu kanonizaciju pokrenut je još 1969. godine, kada je tadašnji apostolski administrator Zagrebačke nadbiskupije Franjo Kuharić u najvećoj tajnosti zatražio mišljenje o prikladnosti otvaranja procesa kanonizacije “junačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca”.
Koje su faze do proglašenja – blaženim?
Kandidat prije nego što službeno bude proglašen svetim, kanoniziran, treba najprije biti uzdignut na čast sluge Božjeg (servus Dei), dekretom o herojstvu kreposti ili o mučeništvu bude priznat kao časni (venerabilis) i zatim blaženim (beatus), a sam proces se naziva beatifikacijom.
Tako se slugom Božjim postaje dekretom mjesnog ordinarija po dopuštenju Svete Stolice (nihil obstat), kojim se uvodi kauza kanonizacije i naređuje pokretanje biskupijskog postupka.
Nakon što je pozitivno završena prva faza procesa, biskupijska, započinje tzv. rimska faza. Ako prema mišljenju stručne komisije, koja se sastoji od teologa, kardinala, biskupa i Kongregacije za kauze svetih, kandidat za beatifikaciju bude ocijenjen dostojnim, tj. da je živio tri teološke kreposti (vjeru, ufanje i ljubav) i četiri kardinalne kreposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost), onda ta ista Kongregacija s ovlašću pape sastavlja dekret o herojstvu kreposti ili o mučeništvu kojim se kandidat naziva časnim slugom Božjim.
Da bi taj isti kandidat bio proglašen blaženim, traži se da je prošlo najmanje pet godina od njegove smrti, osim ako Rimski prvosvećenik ne dadne oprost od traženih godina te da već postoji čudo po zagovoru sluge Božjeg. Za proglašenjem blaženim nekog mučenika čudo nije potrebno.
Ovdje treba naglasiti riječ zagovor, jer čudo nije djelo nekog sluge Božjeg, blaženika ili sveca nego je uvijek djelo (čudo) Božje. Njihova je zasluga samo zagovor čuda pred licem Božjim. Što bi onda uopće bilo čudo? Obično su to znanstveno i medicinski neobjašnjiva tjelesna ozdravljenja od teških bolesti. Među čuda se mogu ubrojiti i druga nadnaravna obilježja kao što su primjerice stigme (pojava rana na nečijem tijelu, kakve je imao Isus Krist u vrijeme svoje muke), očuvanje neraspadnutim tijela poslije smrti i slično. Što se tiče samih ozdravljena, ona moraju biti cjelokupna, konačna i trajna. Da bi jedno takvo čudo bilo sveopće prihvaćeno, Kongregacija se služi posebnom komisijom liječnika, koju čine vrhunski specijalisti, vjernici i nevjernici.
Kako i zakon nalaže, tek nakon dekreta o herojskim krepostima ili o mučeništvu i dekreta o čudu izmoljenu po zagovoru sluge Božjega, papa dopušta da se taj isti sluga Božji ubuduće u određenoj crkvenoj pokrajini, biskupiji, u redovničkim i svjetovnim ustanovama, društvima apostolskog života, čiji je blaženik bio član, časti kao blaženi na određeni dan, tj. na dan njegove smrti – na dan rođenja za nebo (dies natalis).
Kako dolazi do proglašenja blaženika – svetim?
Završni stupanj kanonizacije jest proglašenje svetim dosadašnjeg blaženika. I u ovoj završnoj fazi, da netko postane svet, uvjet je isti kao za beatifikaciju. A to je postojanje čuda. Čudo se mora dogoditi nakon službene beatifikacije blaženika. U ovom slučaju postojanje čuda se traži i za blaženika ispovjedaoca i blaženika mučenika. Kada je utvrđeno postojanje čuda prema zakonskim odredbama, onda slijedi svečani čin kanonizacije, kojeg uvijek vrši sam Rimski prvosvećenik, i dopušta da se dosadašnji blaženik naziva svetim, javno štuje u cijeloj Crkvi, a njegovo ime se unosi u opći kalendar Katoličke Crkve.
Ovdje se ukratko prikazano, na vrlo pojednostavljen način, što je sve potrebno učiniti da bi nekoga službena mjerodavna crkvena vlast priznala slugom Božjim, blaženim i svetim. No, na kraju je potrebno postaviti pitanje: Jesu li na poseban način sveti samo oni koji se nalaze na službenom popisu Katoličke Crkve, tj. u njezinom općem kalendaru?
Naravno da nisu. Kako je rečeno, ovi koji su javno priznati od Crkve bili su sveti i prije svečane beatifikacije i kanonizacije. To znači da i izvan općeg kalendara postoje sveti ispovjedaoci vjere, čija je svetost ostala u skrovitosti njihova srca, poznata samo Gospodinu i manjem broju ljudi te mučenici, koji su kroz povijest ili u suvremeno doba dali svoj život za vjeru. To potvrđuje i blagdan Svih svetih, koji se obilježava 1. studenog. Njime Crkva u jednom danu slavi sve svoje kanonizirane svece, ali i sve one koji još nisu poznati, pravno priznati ili koji to nikada neće ni biti – sve znane i neznane svece.
L.K.