JOSIP BIRTIĆ OSJEĆAO SE PONIŽENIM U DRŽAVI ZA KOJU SE BORIO…
KONDRIĆ – Prošlo je gotovo godinu dana otkako je na naša vrata pokucao dragovoljac Domovinskog rata Josip Birtić (54) iz Kondrića, noseći u rukama pregršt papira, rekavši nam tada: „Osjećam se ugrožen i ponižen u državi u kojoj sam se rodio i za koju sam se borio ’91. i ’92. godine, a koja je kao članica EU-a usvojila zakon o elementarnim ljudskim pravima“. Žalio nam se kako na leđima nosi 25 godina radnog staža, pokazujući nam potvrdu o nesposobnosti za rad, kao i potvrdu da se pozivu domovine odazvao među prvima kao dragovoljac Domovinskog rata. Pričao nam je i kako je bez posla od 2008. godine, kada je proglašen viškom u jednoj đakovačkoj tvrtki, pa je živio od nula kuna. Pokazao je i liječničke nalaze koji svjedoče da je nesposoban za rad nakon infarkta, operacije ramena i psihičkog poremećaja. Prije mjesec dana Josip je netragom nestao, a koncem prošlog tjedna pronađen je u šumi nedaleko od rodnog sela. Nemogavši više izdržati, presudio je sam sebi.
Ogorčen tromošću i nesenzibilnošću administracije i smrću kakvu Josip nije zaslužio, obratio nam se njegov šogor Ivo Tubanović. Posebice zbog izjave koju nam je Josip dao u razgovoru u srpnju prošle godine.
„Nemoćan sam u borbi s velikima! Žalio sam se na ovrhe i poslao žalbu na više adresa da se vidi kako žive hrvatski branitelji u državi za koju su se borili i pri tome sve izgubili – posao, zdravlje, egzistenciju. Nije mi poznato da je netko od nadležnih državnih službenika odgovarao zbog nepružanja pomoći koja je bila potrebna ugroženima, a zna se za velik broj suicida, pogotovo hrvatskih branitelja. Rijetko su oproštajna pisma izišla u javnost da se vidi je li bilo spasa ugroženima”, kazao je, vapeći za pomoći. Nažalost, pomoć nije stigla.
Stiglo je, kaže Tubanović, rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, područne službe u Osijeku, kojim mu se ne priznaje pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Ovo rješenje, kaže Tubanović, stiglo je uoči Josipova nestanka.
– Ono mu je, prema svemu sudeći, osmrtnica – kaže Tubanović.
– Koliko tisuća suicida hrvatskih branitelja treba se dogoditi da bi se administrativne barijere uklonile, a psihosocijalna pomoć u praksu uvela, te se na vrijeme pomoglo nemoćnima i iscrpljenima i spriječilo suicid. Dugotrajne agonije iscrpe bolesnika, a bolesnik svoju obitelj. Javnosti je već poznata agonija Josipa Birtića. Važno je napomenuti da je pokojni Josip ostao bez posla i bez primanja u nedovršenoj kući kojoj je izgorjelo potkrovlje 2004. godine. Pokušao se ponovno zaposliti, liječničko uvjerenje za sposobnost nije dobio u ni u Đakovu ni u Brodu. Ustanovljeno je da mora na operaciju desnog ramena, te da mu srce funkcionira 70 posto, prihvatio je liječničke savjete, operaciju i terapije, ali posljednja uputnica za bolničko liječenje stigla je prekasno. Rješenje, odnosno odbijenicu invalidske komisije, primio je prije odlaska u nepoznato – kaže Tubanović.