Njegovo ime hrvatski narod mora zauvijek zapamtiti – Bruno Bušić.
Rođen 6. listopada 1939. u Vinjanima kraj Imotskog, u kraju koji se nikada nije pomirio s komunističkom diktaturom. Maturirao je 1960. godine u Splitu.
Već u srednjoškolskim danima kao mladić borio se za ljudska prava, slobodu čovjeka i svoj hrvatski narod. Nakon toga je upisao filozofiju i francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Zanimljivo, danas kada tako često prosvjeduju studenti Filozofskog fakulteta, nisu se sjetili da je nekoć taj fakultet polazio najveći i najhrabriji među njima, istinski borac za ljudska prava i slobodu čovjeka u mračnim i teškim vremenima diktatura, a koji je svoje (studentske) ideale platio životom. Došlo je vrijeme da današnji studenti saznaju da je u njihovom klupama nekada sjedio jedan naročit student koji je bio spreman dati život za svoje ideale i slobodu, u kojoj oni i mi danas živimo.
Njegovo ime hrvatski narod mora zauvijek zapamtiti – Bruno Bušić.
Sredinom šezdesetih godina ukrstili su se putovi Brune Bušića i utemeljitelja moderne Hrvatske, doktora Franje Tuđmana. Naime, Bušić je saznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, a radi se o Institutu koji je osnovao upravo Franjo Tuđman nakon što je izašao iz JNA i Partije, te počeo disidentski djelovati. Rješenje o Bušićevom zaposlenju 1965. godine, 23. lipnja potpisao je upravo “direktor Tuđman.”
Ubrzo je svojim djelovanjem, pisanjem, načinom razmišljanja došao pod udar tadašnjeg zločinačkog režima, prije svega zato što je neki način dijelio Radićeva stajališta (nikada nije istupao kao ekstremist), što se može zaključiti iz njegovih citata koji govore o slozi hrvatskoga naroda, ali i o potlačenom položaju istog naroda tijekom povijesti.
Poput njegovog mentora Franje Tuđmana, dospio je nakon sloma Hrvatskog proljeća na komunističku robiju u Staroj Gradišci, a nakon izlaska iz zatvora bio je brutalno pretučen na samom Stradunu u Dubrovniku od strane 15-20 muškaraca. Bušić je morao emigrirati 1975. godine, te se u Londonu i Parizu uključio u borbu protiv komunističke diktature, zahtijevajući slobodne izbore i poštivanje ljudskih individulanih i narodnih prava.
To je smetalo Josipu Brozu Titu i komunistima, pa je Brunu Bušića mučki ubila 1978. u Parizu zloglasna tajna komunistička služba UDBA. Uz veliko mnoštvo nazočnih Hrvata iz čitavog svijeta, pokopan je na pariškom groblju Pere-Lachaise, a na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi iz pjesme Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine”, na hrvatskom i francuskom jeziku.(1999. godine posmrtni ostaci Brune Bušića pokopani su na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja)
“.. Ja skoro prosjak postadoh, duh slobode širim
pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim…”
Filozofski fakultet u Zagrebu se nije nikada nikakvom spomen pločom ili nazivljem očitovao da je na njemu studirao jedan od najvećih boraca za slobodu, prava čovjeka i naroda 20. stoljeća – Bruno Bušić. Došlo je vrijeme da studenti znaju da je u njihovom klupama nekada sjedio student koji je bio spreman da ti život za svoje ideale i slobodu u kojoj oni danas žive.