ZLOČIN BEZ KAZNE: 6. veljače 1994. godine u Golubincima u Srijemu,ubijena je djevojka Marija Purić…zaklana je u svojoj sobi dok je gledala televizor…

Na današnji dan 1994. godine u Golubincima u Srijemu, nedaleko Stare Pazove ubijena je djevojka Marija Purić…

Dok je u dnevnom boravku gledala televizor. Ubojica (ili ubojice) uskočili su u prostoriju s terase, u vrijeme dok su roditelji također bili u kući (ali u drugim prostorijama) i zadali joj ubode nožem u grudni koš od čega je ubrzo preminula. Imala je 26 godina. Ovaj događaj unio je dodatan strah u kosti vojvođanskih Hrvata koji su ostali u Golubincima primajući prijetnje, često i uz fizička maltretiranja.

Tijekom 1991. godine u selo se doselio niz Srba koji su napustili Hrvatsku, dok je niz Hrvata napustio svoje domove. Tako je brojka od 2500 Hrvata (39,5% ukupnog broja stanovnika) pala, prema popisu iz 2002., na 799 (15,5%). Ubojstvo Marije Purić nikada nije do kraja istraženo i za njega nikada nitko nije odgovarao. Neki Hrvati su nakon tog događaja odlučili napustiti rodnu Vojvodinu, a među njima bio je i Milan Vidaković: “(…) 6. februara 1994. u selu Golubinci dogodio se strašan zločin.

Toga dana zaklana je Marija Purić u svojoj sobi dok je gledala televizor. Tu tragediju doživeo sam lično kao da se dogodilo nekome ko mi je bio sasvim blizak! Tada su me po prvi put obuzeli ozbiljni strahovi. Međutim ono što me je najviše zaprepastilo bile su glasine koje su se širile po Staroj Pazovi u vezi tog događaja. Glasine su bile toliko odvratne da su čak išle dotle da su Marijine roditelje i brata dovodile u sumnju sa tim zverstvom. Nisam mogao da verujem šta su ljudi bili sve u stanju da izmisle i izgovore.(…) Uznemirenost zbog telefonskih pretnji, ignorisanje državnih institucija, strahovi koji su se javili zbog Marijine tragedije te razmišljanja i stavovi ljudi u mojoj blizini doveli su me do takvog stanja svesti da sam stekao dojam da sam se zatekao u okruženju apsolutnog ljudskog idiotizma i bezumlja! Istovremeno, osetio sam se usamljen u svojim razmišljanjima i društveno nepoželjan. Zbog svega toga, odlučio sam se na životni iskorak i trajno napustio sredinu u kojoj sam odrastao.”