8. srpnja – umrla Kata Šoljić, ruža hrvatska

“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje domovine Hrvatske od srpskog agresora u Domovinskom ratu 1991. godine. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj“, kazala je jednom prilikom Kata Šoljić koja je preminula u dubokoj starosti na današnji dan, 8. srpnja 2008. godine. 😥🙏
Žena je to koja na poseban način simbolizira žrtvu svih majki čija su djeca nastradala u Domovinskom ratu. Njezino ime u Hrvatskoj je poznato svima, no malo ljudi zna tko je ustvari „vukovarska majka hrabrost“.

Kata Šoljić rođena je 23. veljače 1922. u siromašnoj obitelji Tikvić u Donjem Vukšiću pokraj Brčkog u Bosni i Hercegovini. Oca je izgubila kada je imala 13 godina, a nju, sestre i braću nastavila je, mukotrpno živeći, podizati majka. Na početku Drugoga svjetskog rata (1941. – 1945.) udala se za Antu Šoljića (1923.) iz susjednog sela Ulica i do 1954. rodila šestero djece. Težak se i nesiguran život Kati nastavio i u ratnim i poratnim godinama. Osim rata, suprug Anto prošao je 1945. strahote Križnoga puta s kojega se, na sreću, vratio živ jer je pokraj Dravograda uspio pobjeći iz kolone smrti. Nakon povratka bio je napadan, proganjan, zatvaran i egzistencijalno ugrožavan jer ga je ondašnja jugoslavenska vlast svrstala među nepodobne zbog nacionalne pripadnosti i zato što se borio na strani domobrana. Kako nije mogao dobiti posao u državnoj službi, obitelj je prehranjivao radeći teške fizičke poslove. Uz sve životne teškoće koje je Kata tada proživljavala, zadesile su je i velike tragedije. U kalvariji hrvatskoga naroda tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata stradala su sva četvorica njezine braće: Ivo, Martin, Ivan i Petar. Majka joj je, prema Katinim riječima, 1946. umrla od tuge, a umrle su joj i dvije sestre.

S nadom u bolji i mirniji život Kata i Anto s djecom su se iz Ulica 1956. preselili u Slavoniju u Srijemske Čakovce gdje su lakše živjeli, ali i dalje uz stalno prisutnu nesnošljivost zbog nacionalne pripadnosti te u nesigurnosti jer su se progoni i egzistencijalna ugroženost nastavili. Unatoč svim nedaćama, uz žrtve i odricanja, djecu su, ne kloneći duhom, nastavili stoički podizati i odgajati u katoličkoj vjeri otaca njegujući u njima svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i istinsko rodoljublje. Anto se teško razbolio, a Kata ga je s ljubavlju njegovala do njegove smrti 1981. Od suprugove smrti 1981. do početka Domovinskog rata (1991. – 1995.) živi u Vukovaru s kćeri Anom i njezinom obitelji. Nakon početka rata za neovisnost i cjelovitost hrvatske države u kojemu se Hrvatska branila i borila protiv oružane agresije udruženih velikosrpskih snaga (ekstremista u Hrvatskoj, Jugoslavenske narodne armije, Srbije i Crne Gore) Kata odlazi u prognanstvo u Bosnu pa u Mađarsku, potom u Zagreb te na Brač. U progonstvu strepi za živote svoje djece, njihove obitelji, najbliže i za sudbinu Vukovara i Vukovaraca. Jedna za drugom dolazile su teške i tužne vijesti. Kći Marija sa suprugom i sinom odvedena je u zatočeništvo u Srijemsku Mitrovicu u Srbiji. Jedan za drugim, stradavaju sva četvorica njezinih sinova, pripadnika Hrvatske vojske: Niko, Mijo, Ivo i Mato, a uz njih i zet Ivan ostavljajući za sobom supruge i djecu.

Niko Šoljić (1942.), narednik HV-a, zarobljen je 19. studenoga 1991. tijekom borbi koje su se vodile neposredno nakon pada Vukovara i odveden u koncentracijski logor u Srijemskoj Mitrovici gdje je bio nemilosrdno mučen i ubijen 22. studenoga 1991. udarcem u glavu. Tijelo mu je 2003., nakon dvanaest godina traganja, pronađeno u neoznačenoj grobnici u Srijemskoj Mitrovici i ukopano pokraj posmrtnih ostataka njegove braće. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog. U Domovinskom ratu sudjelovala su i sva trojica njegovih sinova: Franjo, Anto i Ivo.

Mijo Šoljić (1945.), narednik HV-a, sudjelovao je u obrani Vukovara, a 19. listopada 1991. u obiteljskoj su ga kući u Srijemskim Čakovcima pred suprugom Ružom i dvoje malodobne djece, Josipom i Katarinom, zarobili susjedi Srbi i ubili u kukuruzištu s još trojicom sumještana. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom. Njegovi, kao i posmrtni ostatci brata mu Mate, ukopani su nakon ekshumacije na isti dan 1999.

Ivo Šoljić (1948.), nazivan Veliki Džo, pukovnik HV-a, bio je zapovjednik obrane Mitnice na vukovarskoj bojišnici. Sa svojim je suborcima krenuo u proboj iz opkoljenog i razorenog Vukovara uoči samog pada te je, kako bi izbjegao četničku zasjedu i ne želeći se predati, skočio u Dunav i utopio se 17. studenoga 1991. Njegovo je tijelo ekshumirano 2002. na novosadskom groblju u Srbiji i ukopano pokraj posmrtnih ostataka braće 24. siječnja 2003. Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom i Redom hrvatskog trolista. Iza njega su ostali supruga Mirjana i djeca Marijan, Ivana i Maja.

Mato Šoljić (1952.), narednik HV-a, ranjen je 19. rujna 1991. prilikom pokušaja zauzimanja vojarne JNA u Vukovaru, a zatim je zarobljen, mučen i isti dan ubijen. Matini posmrtni ostatci pronađeni su u blizini vojarne, a ukopani su 1999. s posmrtnim ostatcima brata Mije. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

Marija Barišić, rođena Šoljić (1950.), narednica HV-a, sa svojim je suprugom Stjepanom i sinovima Tonijem i Zoranom također branila Vukovar. Nakon pada Vukovara Marija, Stjepan i Toni zarobljeni su i odvedeni u logor u Srijemskoj Mitrovici gdje su bili izloženi teškom i okrutnom maltretiranju. Po povratku iz zarobljeništva nastavili su sudjelovati u Domovinskom ratu kao branitelji.
Ana Vukojević, rođena Šoljić (1954.), brigadirka HV-a, također je sudjelovala u obrani Vukovara, a po dolasku s malodobnom djecom Igorom i Tomislavom na otok Ugljan priključila se tamošnjim postrojbama te nastavila sudjelovati u obrani Domovine. Odlikovana je Spomenicom Domovinskog rata i dodijeljena joj je Medalja „Oluja” za sudjelovanje u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja”, najvećoj hrvatskoj oslobodilačkoj akciji provedenoj početkom kolovoza 1995. Anin suprug Ivan ubijen je 19. studenoga 1991. u Vukovaru, a njegovi posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni.

Kao pripadnici Hrvatske vojske za doprinos i zasluge u Domovinskom ratu odlikovani su i Katini unuci Franjo, Anto, Ivo, Zoran i Toni te zetovi Stjepan i Ivan.

Proživljavajući veliku bol, ali ponosna na svoje sinove i kćeri te na svoju petoricu unuka i zetove, čekajući povratak u Vukovar, Kata je rekla: „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala. No moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi. (…) A od rata se ne može očekivati nešto drugo nego smrt. Koliko majka pati i kako majku boli, samo majka može znati”. Unatoč boli nije klonula duhom, nego je ustrajno u zajedništvu sa svojim hrvatskim narodom molila krunicu te neumorno pozivala na hrabrost i vjeru u konačnu slobodu Vukovara i Hrvatske za koju su živote položila sva četvorica njezinih sinova branitelja boreći se herojski protiv velikosrpske agresije.

Našu Ružu Hrvatsku i simbol patnje i hrabrosti majki u Domovinskom ratu dr. Franjo Tuđman odlikovao je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti prigodom Dana državnosti 1995. Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata dodijelila joj je 2004. nagradu Junakinja hrvatskoga Domovinskog rata, a na Majčin dan 2019. park na zagrebačkoj Trešnjevci dobio je ime po njoj. U čast Kati i njezinim sinovima stradalima za slobodu Vukovara i domovine nam Hrvatske Udruga veterana 4. gardijske brigade i Udruga branitelja „Oluja” Podstrana podiže spomenik u gradskom naselju Mitnica u Vukovaru 17. studenoga 2022.

Kata Šoljić, u boli uzvišena, u patnji dostojanstvena, u domoljublju velikodušna, u življenju ponizna i skromna, s neporecivim se pravom svrstava uz bok velikim ženama hrvatske povijesti. Marijanski plemenita u požrtvovnosti te s nepokolebljivom vjerom u smisao kristovskog trpljenja svoj je životni križ strpljivo i odvažno nosila žrtvujući najdragocjenije – svoju djecu te podučavajući kako se narodu ostavlja zadužujući pečat i kako se postaje velikanicom srca: „Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. (…) Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje, za svoju obitelj i za hrvatsku domovinu.”

Umrla je u Kliničkoj bolnici „Sveti Duh” u Zagrebu 8. srpnja 2008. u 86. godini života, a ukopana je na vukovarskom Novom groblju pokraj svoga supruga i četvorice njihovih sinova.

‘Znaš li sine, tko je Šoljić Kata,
svaka njena suza, bila je od zlata,
svaka sijeda u njezinoj kosi
jednu tužnu priču sobom nosi.
Znaš li sine gdje je Posavina,
tu je bila njena djedovina,
tu se rodi poslije prvog rata
od poštenog roda, od loze Hrvata.
Imala je sine, ona četri brata,
odnese ih vihor, drugog svjetskog rata
i nikad ne vidi ih više,
od tad tuga njezin život piše.
Pobjedila bi tuga, da ponosa nije
a ponos zlatne suze krije,
znaš li sine da je Šoljić Kata,
sestra i majka, ponos svih Hrvata!
Rodila je četri sina, da otjera tugu,
kao sunce poslije kiše, kad potjera dugu,
ali tuga često do srca joj svrati,
opet su nekom smetali Hrvati.
Opet krenuše te paklene sile
kao da dugo nisu, hrvatsku krv pile
i podiže Kata svoja četri sina,
pođite djeco, zove domovina!
Pođite djeco, pomozite rodu,
ne žalite život dati za slobodu,
jer ovaj život živit bez slobode
kao korito rijeke u kojem nema vode.
I padoše oni za našu slobodu
pokloniše život hrvatskome rodu,
četri svoja sina za nas je dala
pognimo glavu i recimo joj hvala!
Pognimo glavu i recimo hvala
sve što je imala, nama je dala,
za nju nekad zapalimo svijeću
u zagrljaju sinova našla je sreću.
Našla je mir i spokoj kod Boga
najveća majka naroda moga,
zapamti ovo moj hrvatski rode,
zaboraviš li nju, nisi dostojan slobode!
Sada znaš i ti sine
tko je bila Šoljić Kata,
uvijek je se rado sjeti
jer je ponos nas Hrvata “!

Velimir Raspudić