Nakon što su pobunjeni Srbi već nekoliko dana u blokadi držali hrvatsko selo Kijevo i sprječavali opskrbu bolnice u Vrlici, Split se digao na noge…
Uznemireni stalnim prijetnjama i provokacijama samoproglašenoga kninskog šerifa Milana Martića i odnosom jugovojske prema srpskim pobunjenicima, gnjevni stanovnici Splita izašli su na ulice. Sve je počelo oko 10 sati, kada su se prema splitskoj rivi i zgradi komande Vojnopomorske oblasti počele slijevati rijeke radnika iz škvera i splitskih poduzeća kojima su se uskoro priključili i mnogobrojni građani.
Oni su mirnim prosvjedom zahtijevali da se jugovojska jasno odredi prema ekstremistima i Martićevim odmetnicima. Naime, Savezni sekretarijat za narodnu obranu samovoljno je nekoliko dana prije toga podigao borbenu spremnost JNA i proveo mobilizaciju, ne tražeći i ne čekajući odluku Predsjedništva SFRJ. Te su se postrojbe pod izlikom neutralnosti sve više i otvorenije stavljale na stranu odmetnutih Srba.
Nažalost, kada su prosvjednicima u Splitu zaprijetili naoružani oklopnjaci, izbili su neredi i pucnjava u kojoj je poginuo jedan vojnik makedonske nacionalnosti, a još su jedan vojnik i jedna Splićanka ozlijeđeni. Splitski gradonačelnik Onesin Cvitan apelirao je na masu od 50 tisuća ljudi da se smiri, naglasivši da “ima dosta ubačenih provokatora, i samo jedan ispaljeni metak može dovesti do krvoprolića”.
Predsjednik Republike Franjo Tuđman također je pozvao na prekid prosvjeda jer oni u tom trenutku nisu koristili Hrvatskoj, nego samo njezinim neprijateljima. Ipak, demonstracije u Splitu jasno su pokazale raspoloženje hrvatskoga naroda u Dalmaciji i odlučnost da se suprotstavi velikosrpskim težnjama.
G.S.