Može li biti veće zlo od zla, gore od gorega, teže ubojstvo od „običnog“ ubojstva? Naravno. Pravna znanost, struka i pravna praksa raščlanjuje svaki detalj ubojstva i graduira ga po težini i sukladno tome određuje visinu kazne…
Ne umišljajući sebi da poznajem pravo, već samo kroz svoj emotivan doživljaj zločina ubojstva, najteže ubojstvo je ubojstvo djeteta. Ima li i tu gradiranja po težini? S pravnog aspekta ne znam, stoga se opet vraćam na osobno emotivno proživljavanje počinjenog zla. Od ubojstva djeteta, još teže ubojstvo je ubojstvo nerođena djeteta, pritom u ovom trenutku ne mislima na abortus, već ubijanje trudnice.
-18 Studeni 2018 Najstrašniji zločin Ovčare – Ružica Markobašić u šestom mjesecu trudnoće…srpski zločinci su je ubili u šestom mjesecu trudnoće ispalivši joj metak u trbuh…
Takva vrsta ubojstva, pojednostavljeno govoreći nije samo ubojstvo dva života, već generalno satiranje života u njegovom ishodištu, majčinoj utrobi. Mjestu gdje bi taj život trebao biti najzaštićeniji.
Primjer smrti trudne Ružice Markobašić iz Vukovara, jedan za mene konkretan primjer najveće moguće svireposti, iščašenja svih vrijednosti i dominacija psihopatološke osobnosti u svoj svojoj destruktivnoj punini.
Zašto ovo sve pišem, zašto ovoliki uvod?
Jučer je bila tužna 30 obljetnica smaknuća Aleksandre Zec i njenih roditelja. Zašto baš taj slučaj?
Da je taj slučaj postao paradigmatski za bestijalnost i stradanje nevine djece, pa ajde, ajde. Ne, on je izoliran. Što ga to dijeli od ostalih par stotina slučajeva ubijene djece u Domovinskom ratu?
Zašto jedan slučaj ima toliku specifičnu težinu koja preteže na „svoju“ stranu stotine drugih?
Kada svaki slučaj ubojstva djeteta ponaosob ogolimo do srži, ostaje samo jedno, zato što se radilo o djetetu srpske nacionalnosti. Dopuštam mogućnost da sam u krivu, razuvjerite me, ali ako je tome tako, a sve navodi da je, to je grozno segregirajuće i omalovažavajuće prema sudbini ostale ubijene djece.
Nema tu iskrenosti i pijeteta spram Aleksandre, to je instrumentalizacija jedne tragedije s ciljem relativizacije zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku i krimen za nastanak samostalne Hrvatske. Nažalost postoji veliki broj primjera ništa manje dramatičnih, a samo da ih ne spominjemo, već i ne znamo za njih jer se namjerno prešućuju.
-STRAŠAN SRPSKI ZLOČIN! Pokolj u Širokoj Kuli je ratni zločin kojeg su počinili maskirani lokalni Srbi pripadnici četničkih formacija i milicije tzv. “SAO Krajine”) nad Hrvatima iz tog sela, u svrhu etničkog čišćenja…
Nekakvom ad hoc kronologijom uz veliku mogućnost da nekoga preskočim, na čemu se unaprijed ispričavam, donosim imena ubijene djece koje ja znam po imenu, a koji su samo dio ogromne brojke ubijene djece: Rozemari Ševo, nerođeni sin Ružice Markobašić, Darijo i Tomislav Jurić i još 402 dvoje djece ubijenih tijekom Domovinskog rata za čija imena Hrvati i ne znaju.
–18 Studeni 2018 Najstrašniji zločin Ovčare – Ružica Markobašić u šestom mjesecu trudnoće…srpski zločinci su je ubili u šestom mjesecu trudnoće ispalivši joj metak u trbuh…
U opremi ovog teksta stavio sam fotografije spomenike koji bi trebali simbolizirati naš pijetet prema svoj stradaloj djeci. Treba li svako ubijeno dijete dobiti svoj spomenik, ulicu, dječje igralište ili samo jedno?
-Zločini agresorske vojske 1991.– Lički četnici ubili 32 osobe.Među 32 nevine žrtve četničkog pokolja bilo je petero Srba, svi iz obitelji Rakić…
Ubojičinu psihopatiju, zamijenili smo tezgaranjem i političkim šićarenjem. Jedno i drugo je bolesno i ponižavajuće.
Nitko mi neće nametnuti individualnu krivnju kao moju osobnu, niti generalizirajuću, nacionalnu, piše
Potresna foto ubijene Martine Štefančić (4.godine)
Može li biti veće zlo od zla, gore od gorega, teže ubojstvo od „običnog“ ubojstva? Naravno.