Zvonimir Šeparović je rođen 14. rujna 1928. u Blatu na Korčuli. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Ljubljani 1966., a usavršavao se u Salzburgu, Freiburgu, Warrensburgu te Kölnu, Freiburgu i Berlinu…
Radio je u pravosuđu, a na Pravnom fakultetu u Zagrebu postao je profesor kaznenoga prava i kriminologije (1961.-1998.) i dekan (1985.-1987.). Također je bio rektor Zagrebačkoga sveučilišta od 1989. do 1991., a titula profesor emeritus dodijeljena mu je 1998.
Predavao je na poslijediplomskim studijima Pravnoga, Medicinskoga i Stomatološkoga fakulteta u Zagrebu, na Sveučilištu Mito u Japanu (od 2001.) i Katoličkom sveučilištu San Salvador (od 2004.).
Šeparović je ministarsku funkciju obnašao dva puta – bio je ministar vanjskih poslova od 1991. do 1992. i ministar pravosuđa od 1999. do 2000. Kao ministar pravosuđa pokrenuo je tužbu Hrvatske protiv Srbije zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde Ujedinjenih naroda.
Također, bio je prvi veleposlanik Hrvatske pri UN-u 1992.
Šeparović je suosnivač Svjetskoga žrtvoslovnoga društva (World Society of Victimology) i bio je njegov predsjednik od 1985. do 1989. godine te osnivač i prvi predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva (od 1990.) Bio je redsjednik Hrvatskog etičkog sudišta (HNES).
Bio je član Europske akademije znanosti i umjetnosti od 1994. te glavni urednik časopisa Viktimologija od 1990. do 1991.
Šeparović je objavljivao radove iz područja kaznenoga prava, kriminologije, medicinskoga prava, bioetike i viktimologije.
Neka od njegovih značajnijih djela su Sigurnost i odgovornost u saobraćaju (1969), Kriminologija i socijalna patologija (1981), Od Sydneyja do San Francisca (1982), Granice rizika: etičkopravni pristupi medicini (1985), Viktimologija (1985), Pojave i odgovornosti (1986), Kazneno izvršno pravo i uvod u penologiju (2003).
D.K.